Predsjedniku koji u mandat ulazi u otvorenom ratu s vodećim medijima, i s rekordno niskom popularnosti, neće biti lako: ako iznevjeri obećanja koja je dao obespravljenom radništvu - „prikoličarima“ - kojemu je on slamka spasa - Bijelu kuću napustit će i prije isteka mandata
Donald Trump, 45. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država stupio je u mandat na način da je istog dana nakon prisege potpisao ukidanje „Obamacare“ zakona kojim je njegov prethodnik osigurao zdravstveno osiguranje za siromašne Amerikance. Taj potez bio je očekivan, jer se zakonu žestoko protivio republikanski dio američkog Kongresa. Obamin zakon je u dijelu europskih, a i naših domaćih medija dočekan s pljeskom, jer je u percepciji predstavljao SAD kao državu koja je u mandatu Baracka Obame postala „humanija i socijalnija“. Amerika nikad neće biti socijalna država, a Obamin zakon temeljio se na dodatnim opterećenjima za one koji plaćaju svoje police zdravstvenog osiguranja na svim razinama. Zakon je bio čisti PR, doista nefunkcionalan i teško primjenjiv. Kao prvo, svi u Americi koji nemaju novca da bi plaćali zdravstveno osiguranje imaju pravo na osnovnu liječničku pomoć. Kao drugo, sve kompleksnije i skuplje zahvate siromašnima i obespravljenima plaćaju dobrotvorne organizacije i zaklade. Model pomoći putem takvih privatnih ili vjerskih zaklada i dobrotvornih organizacija u SAD-u je iznimno razvijen. I kao treće, izbor osiguravajućih kuća za korisnike „Obamacare“ je bio sužen samo na saveznu državu u kojoj žive, što nije u skladu sa slobodom izbora i konkurentnosti na tržištu. Ili jasnije: korisnik zakona „Obamacare“ iz npr. Texasa nije mogao izabrati osiguravajuću kuću iz npr. Tenneseeja koja bi za njega bila povoljnija po uvjetima, već isključivo jednu od možda nepovoljnih i preskupih osiguravajućih kuća u Texasu. Trump je u svom inauguracijskom govoru kazao kako će svi Amerikanci imati zdravstveno osiguranje. Ali nije naznačio na koji način to planira provesti.
Tvornice o kojima govori Trump rade, ali u Aziji
Osamdeset posto njegova inauguracijskog govora bilo je namijenjeno onima koji su ga doveli na vlast – mnogobrojnom osiromašenom američkom radništvu, među kojima je i veliki broj „prikoličara“, ljudi koji su nakon velike krize i posrnuća Wall Streeta 2007./2008. ili izgubili posao ili više nisu mogli plaćat hipotekarne kredite na svoje kuće i domove, ili – što je najčešće – i jedno drugo. Danas oni čine jedan veliki pokret kojeg Trump treba zadovoljiti ispunjavanjem obećanja koja im je dao, jer će mu u suprotnom okrenuti leđa i kao manipulativan istrument establishmenta postati ključni faktor njegova mogućeg prijevremenog odlaska iz Bijele kuće. Predsjedniku koji u mandat ulazi u potpunom i otvorenom ratu s mainstream medijima, što nije dobro, i s rekordno niskom popularnosti od svega 40 posto, tu misiju neće biti lako ostvariti. Trump doslovce pleše po rubu pod teretom odgovornosti prema svojim biračima koji su se za njegove riječi koje im je plasirao – jer zna da ih oni žele čuti – uhvatili kao za slamku spasa.
U SAD-u u proizvodnji danas radi svega 8 do 9 posto radništva. Tvornice o kojima Trump govori su nestale, jer se upravama omogućilo da proizvodnju presele u Aziju – gdje imaju jeftinu radnu snagu, ostvaruju goleme profite, nemaju problema sa sigurnosnim i drugim certifikatima koji su skupi i bez kojih u Americi ne bi mogli raditi, gdje nema sindikalnog udruživanja i zakona o radnim pravima čiju će primjenu na svaki mig provjeravati Vrhovni sud. Ovako od toga profitira elita u Americi i Aziji, mahom najviše u Kini. Ta ideja, to obećanje, kao i nova porezna protekcionistička politika u stilu „proizvodite u Americi i dobit ćete sve moguće olakšice, selite li proizvodnju izvan Amerike imat ćete pakao od nameta“ jednostavno neće proći u Kongresu, iako je on većinski republikanski. I to iz razloga jer krši temeljno pravilo koje SAD promiče već desetljećima, a to je sloboda tržišta i kretanja kapitala. Osim toga popusti koje dobivaju u Kini samo da otvore tvornicu su nemjerljivo povoljniji prema popustima koje bi američkim biznismenima i korporacijama dala njihova vlastita administracija.
Trump odmah ukinuo TPP, načeo i samoga sebe
Masovna samoubojstva radnika koja su se događala u američkim tvornicama u Aziji su prolazila nezapaženo, a u samoj Americi to bi bio skandal s ozbiljnom političkom komponentom. Drugi veliki i nepremostiv faktor rizika Trumpova plesa po rubu je nezaustavljiv razvoj tehnologije. Čija dostignuća isključuju ljude i gase određena radna mjesta. Mnogi poslovi koji su donedavno zahtijevali čovjeka danas su robotizirani. Trump je svojim inauguracijskim govorom u tom smislu objavio rat sam protiv sebe. Bilo je i više nego očito da se u svom govoru okomio na Kinu koja, usput rečeno, drži milijarde i milijarde američkih državnih obveznica čijim bi puštanjem mogla u SAD-u izazvati pravi kaos. Trump je odmah prvog radnog dana ukinuo i trgovinski sporazum poznat kao TPP. Zagovaratelj tog transpacifičkog sporazuma bio je sadašnji potpredsjednik Pence. Američki Kongres je u lipnju 2015. dao zeleno svjetlo vladi Baracka Obame da krene u prvu fazu promicanja trgovinskog institucionaliziranja Transpacifičkog partnerstva (TPP-a). Ovakav veliki trgovinski sporazum ojačao je SAD u američko-kineskom geopolitičkom suparništvu, jer je s njim obuhvaćeno jedanaest najvažnijih pacifičkih partnera koji zajedno čine između 40 i 50 posto svjetskog gospodarstva. Japan, Kanada, Meksiko, Čile, Malezija, Vijetnam – sve su to potencijalni potpisnici sporazuma jer su ključni američki saveznici uključeni u dominaciju te velesile na Pacifiku.
Kina nije dio TPP-a – i to najjasnije moguće odražava stav prema Kini. U američkom Kongresu trenutačno većinu čine republikanci, a vladu su donedavno vodili demokrati. Time su dominirajuće američke političke stranke, koje se smjenjuju na vlasti, pokazale suglasje, konsenzus o tome da stratešku važnost TPP-a vide kao instrument učvršćivanja odnosa sa svima, osim s Kinom. TPP zapravo nije ništa novo u američkom pogledu, tj. pogledu Pentagona od kraja Drugog svjetskog rata do danas kad je SAD počeo sklapati prve obrambene pacifičke ugovore. Najprije s Južnom Korejom (1950.-1953.), što je bila temeljna pretpostavka za vojne i političke organizacije poput ANZUS-a (Australija, Novi Zeland i SAD) i SEATO-a (SAD, Francuska, Velika Britanija, Filipini, Tajland, Bangladeš, Pakistan, te njihove tadašnje kolonije). Posljedica je bila strelovit razvoj Istočne Azije, kroz industriju koja je izvozno bila usmjerena na Ameriku.
TPP je stoga nastojao ponovno obnoviti i učvrstiti veze iz Hladnog rata te ih pretočiti u sadašnje doba. Američki utjecaj na Pacifiku je značajno opao, globalno gubi svoju unilateralnost, pa taj ugovor o slobodnoj trgovini nije bio ništa drugo nego instrument koji stvara “revival” – američku zonu utjecaja nasuprot glavnog rivala – Kine. Kojoj trenutačna situacija i pozicije nove hladnoratovske paradigme i te kako idu u prilog. Da li Trump, nakon Obame, ukidanjem TPP-a radi veliki zaokret prema Rusiji? Uzima li u obzir da Rusija ima bilijunski sporazum o plinskom biznisu s Kinom, te da o Kini posve energetski ovise malobrojni američki saveznici na Pacifiku?
Nova paradigma u odnosima s Kinom i Rusijom
Prije 45 godina predsjednik Nixon promijenio je odnos snaga u trokutu SSSR – SAD – Kina, usredotočivši se na napredak u odnosima s Pekingom i „igru“ na ravnotežu snaga.
Nixon se u veljači 1972. godine sastao sa savjetnikom za nacionalnu sigurnost, budućim državnim tajnikom Henryem Kissingerom, kako bi razmotrio posjet Kini. Kissinger , koji je već uspio procijeniti situaciju u Kini tijekom tajnog posjeta, rekao je predsjedniku da su „Kinezi opasni kao i Rusi“. U povijesnoj perspektivi i opasniji, tvrdio je Kissinger, i tom prilikom je rekao: ,,Za dvadeset godina Vaš nasljednik, ako bude isto toliko mudar koliko ste mudri Vi, oslanjat će se na Ruse protiv Kineza“. Puno toga u ponašanju Donalda Trampa govori da novoizabrani predsjednik SAD-a razmatra mogućnost zaokreta. Ali vremena se mijenjaju, te promjene nije mogao predvidjeti Kissinger, okolnosti su drukčije. Samo nekoliko godina nakon Nixonova okretanja Kini, predsjednik Carter je krenuo na sve ili ništa, pokušavajući blokirati širenje sovjetskog utjecaja u Jugoistočnoj Aziji. On je odobrio invaziju Kine u Vijetnam koja se dogodila pošto je Den Xiaoping postao prvi kineski lider koji je posjetio SAD.
Barack Obama označio je „vrhunac“ američkog „čitanja“kineske strategije sklopivši vojni savez s Vijetnamom, kao svojevrsno jamstvo američkog utjecaja na Pacifiku, za kojeg su sve prognoze govorile da se nikad neće dogoditi iz poznatih povijesnih razloga – ali ta činjenica govori dokud seže granica pragme, odnosa u realpolitici koja određuje sve. Amerika gotovo da nema više saveznika na turbulentnom Srednjem istoku, koji je postao krvavi dio svijeta uglavnom pod utjecajem njezine vanjske politike. Naime, pitanje je samo kada će se i Kina pridružiti ostalim stalnim članicama Vijeća sigurnosti koje već desetljećima utječu, negativno, na Srednji istok. A unutar toga ključno je pitanje hoće li sve snažniji kineski angažman na tom prostoru samo pojačati postojeće stanje kaosa ili se ipak može dogoditi nešto pozitivno. Ovo drugo Trump, poučen od svojih savjetnika, možda vidi u relaksiranju odnosa s Rusijom – i to prije svega i zasad samo na Siriji. To je bilo prilično razvidno iz njegova inauguracijskog govora.
‘Stara savezništva’ i NATO u ‘rasturenoj’ Europi
Kao što je bilo i više nego razvidno da kroz rečenicu „obnove starih savezništava“ misli na Izrael i na svoje i više nego dobre odnose s Benjaminom Netanyahuom i njegovom Likudovom vladom. Osim toga, „Likudovi cionisti“ iznimno su snažni u SAD-u i zastupljeni u strukturama odlučivanja. Kad se govori o tom prijeko potrebnom potezu koji je i te kako važan „rasturenoj“ Europi koja je – što god Trump govorio – bila i ostaje glavna „baza“ američke vanjske politike koja se provodi kroz NATO kojeg će Trump koristiti kao instrument „uravnoteženja“ Europe i smanjivanja njemačke dominacije, posebno nakon Brexita, ne smije se zanemariti i obnovljene veze između Putina i Netanyahua, čiju vladu jako podržava židovska emigracija u Rusiji. Slabljenje više desetljeća snažnog savezništva Amerike i Izraela bilo je, uz Arapsko proljeće, jedna od ključno loših odluka Baracka Obame.
Naime, Vijeće sigurnosti UN-a je usvojilo rezoluciju kojom traži od Izraela da zaustavi izgradnju naselja na Zapadnoj obali i u istočnom Jeruzalemu. Rezolucija je usvojena jer SAD nije iskoristio svoje pravo veta. Dan Arbell, bivši zaposlenik izraelskog Ministarstva vanjskih poslova i analitičar, smatra da u ovoj odluci Washingtona postoji i osobna dimenzija.
„Ovo je, pretpostavljam, bila neka vrsta izravnavanja računa za Obamu s Netanyahuom nakon osam godina vrlo klimave suradnje“, kazao jeArbell. Dokument je neobvezujući, ima više simbolično značenje i nema neposrednih operativnih posljedica.
Odluka Washingtona da ne iskoristi pravo veta je u velikoj suprotnosti s ranijom politikom Amerike prema Izraelu. SAD je tradicionalno štitio svog ključnog saveznika na Bliskom istoku od sličnih inicijativa, blokirajući ih u Vijeću sigurnosti. Ovaj Obamin zaokret nije bio iznenađujući, a Arbell je posve u pravu kad govori o osobnoj dimenziji. Evo i zašto.
Obamina osveta Netanyahuu
Od 1947. do danas struktura bliskoistočnog svijeta se posve promijenila. Njime ne vladaju više sekularni predsjednici, već Hamas, Hezbollah, ISIL, al-Qaida i ostale bujajuće islamističko-terorističke organizacije. Turska, zemlja NATO saveza, okrenuta je protiv Izraela jer želi biti lider islamskog svijeta. Velika Britanija ima svoje davno zacrtane interese, pa njihova vlada već neko vrijeme preispituje sporazum o izvozu oružja Izraelu. SAD, čija je politika uvelike dovela do kompletnog kaosa na Bliskom istoku, potpuno je izgubljen u svojim pretenzijama pa je, pošto svome puku nije ništa rastumačio, u pokušaju zaustavljanja negativnog imidža izazvanog histerijom svjetskih medija za vrijeme zračnih udara izraelske vojske na Gazu, čije vlade također svojim narodima nisu ništa rastumačile, požurivao Izrael da proglasi primirje koje je prouzročilo gubitak ljudi na terenu, na što je Netanyahu „poludio“, reagirao je onako kako se ne bi usudio niti jedan drugi američki saveznik. Prema pisanju agencije Associated Press, na temelju izvora, u razgovoru u kojem su sudjelovali Benjamin Netanyahu, američki državni tajnik John Kerry i drugi američki visoki dužnosnici, izraelski premijer je Obaminoj administraciji poručio: „Da se više nikad niste usudili proturječiti mi!“.Obama je očito samo čekao trenutak da mu se osveti i novoj administraciji ostavi kaos.
Trump, međutim, kaos nastoji pospremit ni manje ni više već otvaranjem veleposlanstva u Jeruzalemu, što ima snažnu simboliku.
Izrael je jedina konsolidirana demokratska država u tom dijelu svijeta. Izrael je, u potpunom nestanku sekularnosti i bujajućem islamizmu na Bliskom istoku, prva crta obrane Europe. Hamas je 2006. pobijedio na palestinskim parlamentarnim izborima, osvojivši apsolutnu većinu i zbacivši do tada vladajući Fatah. Odmah je započeo krvave borbe s Fatahom i preuzeo nadzor nad pojasom Gaze, dok je Fatah ostao na Zapadnoj obali. Posebno omiljen među Palestincima u Gazi, Hamas kao islamistički pokret jača i u drugim dijelovima Bliskoga istoka. Vođe Hamasa negiraju postojanje Holokausta. Hamas je teroristička organizacija koja je nakon povlačenja Izraela iz Gaze 2005. Palestincima jednostavno uništila svaku priliku da u svojoj enklavi, sada etnički čistoj, organiziraju sebi pristojan život. Hamas je sve svoje snage u Gazi uložio u oružje, kojim su odmah počeli raketirati Izrael, te u gradnju podzemnih tunela kojima je premreženo sve i nalaze se svuda – ispod civilnih objekata poput kuća, škola, bolnica, džamija. Trumpovi policy makers sve to, kao i činjenicu da je Izrael država s velikim D u tom trusnom dijelu svijeta, i te kako dobro razumiju.
Rusi stižu na cijeli Balkan, tvrdi Srbin Obradović
Na početku Trumpova mandata svi pokušavaju anticipirati što će Amerika „žrtvovati“ u odnosima novog poretka s Kinom u korist Rusije i obnove savezništva s Izraelom. Domaći mediji su se, vođeni tekstom u Balcans Inside, raspisali o tome da će cijeli Balkan pripasti pod rusku zonu interesa i da nam, eto, Rusi dolaze. U tom tekstu glavni sugovornik-analitičar je neki Srbin, izvjesni Obradović.
To ne samo da se neće dogoditi, već je i posve nelogično. Na tom prostoru je Hrvatska, država članica NATO saveza i EU-a. U Hrvatskoj se nalazi jedna od 20 najvažnijih američkih strateških točaka, a to je terminal za američki ukapljeni plin na Krku. Tu je i Bosna i Hercegovina, koja je veliki faktor nestabilnosti u kontekstu borbe protiv radikalnog islamizma, koju je Trump posebno naglasio, tu je Kosovo – američko-britansko čedo, s najvećom vojnom bazom u ovom dijelu Europe.
Balkan će biti sredstvo potkusurivanja u budućim odmjeravanjima Washingtona i Moskve, to je nedvojbeno. Ali u konačnici prije bih rekao da će biti razdjelnica Zapada i Istoka – na kojoj će se utjecaj dijeliti kroz dva najvažnija satelita Bijele kuće i Kremlja – Hrvatsku i Srbiju.