Današnji dan, 02. svibnja 1991. godine u hrvatskoj je povijesti zabilježen crnim i ružnim slovima. Upravo toga dana u Borovu Selu dogodio se nezapamćen zločin bezumnog ubijanja 12-torice hrvatskih policajaca.
Stipan Bošnjak, Antun Grbavac, Josip Culej, Mladen Šarić, Zdenko Perica iz Nuštra, Zoran Grašić, Ivica Vučić, Luka Crnković, Marinko Petrušić, Janko Čović, Željko Hrala i Mladen Čatić poslani su na zadatak sa kojeg se nikada više nisu vratili. Njihova smrt bila je stravično mučna, a ovu herojsku dvanaestoricu prati slogan “Navik on živi, ki zgine pošteno”.
Upali u zasjedu
Autobus pun hrvatskih redarstvenika upućen je Borovo Selo kako bi spasio dvojicu ranjenih kolega koje su noć prije pri ophodnji ranili i zarobili srpski teroristi. Na ulasku u mjesto, nitko nije očekivao zasjedu koja je za mlade policajce bila kobna. Događaji u Borovu Selu ispričani su na puno načina, no sve dosad okolnosti stradanja ostale su poprilično nepoznate. Svake se godine taj tragični događaj prigodno i obilježi, no ostaju mnoge nedorečenosti i detalji koji bi u potpunosti objelodanili napad na policajce koji je okončan strahovitim masakrom.
Svoje sjećanje na ovu tragediju s nama je svojedobno podijelio sudionik ovog događaja, Robert Bosak.
“Tri policajca bila su u redovitoj ophodnji i završili su u Borovu Selu. Jedan je uspio pobjeći, a druga dvojica su zarobljena. Oteti i raniti policajce na službenoj dužnosti u to vrijeme i pod tim okolnostima teroristički je čin, pa ja počinitelje masakra u Borovu Selu nazivam teroristima. Zagreb se digao na noge i akcija je brzinski organizirana”, opisao nam je bivši policajac uvod u tragičan ishod.
Gnjusni detalji zločina
“Kolega Barišić i ja došli smo sat vremena prije u osobnom automobilu s kojeg smo skinuli tablice, a moguće da nas je to i spasilo. U 9 i 30 Stipan Bošnjak, zapovjednik koji je i sam tada poginuo, izdao je zapovijed po kojoj se trebalo ući s čak 150 policajaca, i to istovremeno s vinkovačkog i daljskog ulaza. Došlo je do pucnjave. Šest policajaca s vinkovačke strane već je zauzelo položaj, a tada je jedan i ranjen. Preostali naši policajci ušli su kilometar i pol prije centra. Pucalo se po autobusu u kojem su odmah poginula trojica policajaca, a ostali su ranjavani onako u bijegu i pokušaju da se obrane od pucnjave. A onda je počeo masakr, najmučniji dio priče o događaju u Borovu Selu… “
Posvuda su ležali izranjavani i nepokretni hrvatski policajci. Bosak kaže da su četnici prilazili jednom po jednom, klali ih, kopali im oči i rezali jezike.
“Jedan od policajaca ležao ranjene noge, sve dok mu nisu prišla dvojica. Jedan ga je primio za jednu, a drugi za drugu ruku. Tad je došao treći sa sjekirom i zabio mu je posred šljema. Sve je trajalo dvadesetak minuta. Dvanaest mučki ubijenih policajaca, svi redom iz Vinkovaca i okolice”, s mučninom se prisjetio sudionik događaja u Borovu Selu.