"Još se čuju jecaji njegove oguljene duše. On je poput umorne udovice koju noć oblači u crno, majke u kojoj plača više nema", opisuje mladi autor simbol vukovarskog otpora.
Mladi književnik, Zoran Antičević, prošle je godine predstavljao Hrvatsku na najvećem svjetskom sajmu knjiga u Frankfurtu. Evo kako je opisao vukovarski vodotoranj:
VUKOVARSKI VODOTORANJ
Žarki snopovi mjesečine sjaje na ciglama vodotoranja i daju mu brončanu boju. Rasplamsale zrake ulaze u utrobu kroz pukotine praznog vodospremnika kojeg pridržava izbušeni betonski stup. Oguljeni zidovi i crne opekline su portret lica prošlosti. Oplakuju ga svjetlucave suze prosinačkih zvijezda.
Vukovarski vodotoranj je velik vojnik čiji su trup isprobijali metci. Srce je iz njega iščupano, udovi mu raspeti, komad glave otkinut. Ipak, nije pao. Još se čuju jecaji njegove oguljene duše. On je poput umorne udovice koju noć oblači u crno, majke u kojoj plača više nema.
Okružuje ga drveće crnih grana i snježne krošnje pod nebom nježnim poput lica djevice. Kroz rane ga miluju zrake svjetlosne, a noge mu kupaju mirisi livade na kojoj stoji usamljen.
Raspuknute cigle i bolni otvori su jezik kojim se obraća cijelom svijetu, pismom koje je čovječanstvo zaboravilo čitati. Čitava je kugla jedna velika knjiga prepuna tih turobnih slova. Ovo je hrvatska stranica u njoj. Grkljan u vratu naše domovine kojeg nisu slomili, tijelo koje je trpjelo bol, kažnjeno zbog toga što je
dijelilo vodu. Vodu koja se nekoć razlila kao da je plač čitavog zavičaja.
Zoran Antičević