‘GAZE NAS DOK NE POVRATIMO, MAŽU KRVLJU, VEZANE BACAJU U MORE’: Hrvatski komandos otkrio jezive detalje njihove obuke

Foto: Dnevno

Ministarstvo obrane jučer je objavilo video vrlo zahtjevne commando obuke koju su vojnici morali proći kako bi postali dio najelitnije jedinice Hrvatske vojske. Nakon commando molitve koju obavezno izgovaraju, uslijedila je svečana prisega i dodjela diploma. Sve je djelovalo uistinu impozantno, no o pravom licu ove obuke naš je portal doznao od bivšeg hrvatskog komandosa Samira Huskića koji je, na žalost, preminuo u siječnju prošle godine.

Nadimak hrvatskog komandosa je Hus, a broj njegove značke je 034.

“Ne bojim se u potpunosti otkriti svoj identitet, ali zbog neprijatelja koji nikad ne spava i zbog svoje djece nešto sam oprezniji”, kazao nam je nedugo prije svoje nagle smrti.

Hrvatski komandosi iznikli su iz 1. Hrvatskog Gardijskog Zdruga, i bilo je jasno da je riječ o specijalnoj postrojbi čiji su dril, po uzoru na američke, mogli proći samo rijetki.

Hus nam je tada  kazao kako commando obuka nije bio običan dril, nego ubijanje u pojam.



“Dril je kad s punim rancem po vrućini trčiš 20 km, na primjer. To je uobičajeno i izdržljivo, to je samo stvar fizičke spremnosti uz ekstremne uvjete. Ali mentalni dril, e to neću nikad zaboraviti. Primjerice, prilikom obuke za morski desant, u moru smo bili po 12 sati na dan. A onda te na obali instruktor gazi po trbuhu više puta dok ne počneš povraćati iako nisi pošteno jeo 50 dana. Nakon svega, vezanih ruku i nogu baci te u more, pa se koprcaš i plivaš kao tuljan”, prisjetio se bivši hrvatski branitelj i komandos.

“To smo radili na životinjama, svinjama, kokošima… Uz to smo se morali prskati i mazati životinjskom krvlju pa zaleći u visoku travu u kojoj je leglo komaraca. U toj travi te natjeraju da se dodatno oznojiš jer moraš napraviti jedno 100 kolutova naprijed. Tko samo dio toga nije bio u stanju, nije mogao proći obuku”.

“Hrana je dolazila rijetko, znali smo gotovo ništa pojesti i po 40 dana. I onda, ručak dobiva jedan po jedan… Mi ostali morali smo gledati u tog koji jede, čekati da on završi, onda bi ručak dobio sljedeći i sve tako dok ne dođeš na red. To je stvarno bilo teško, trebalo je imati jake živce da suborcu ne otmeš batak iz ruke. To pamtim baš kao maltretiranje.”
Facebook Comments

Loading...
DIJELI