Bojište je bilo nevjerojatnih 630 kilometara, a u početom djelu operacije glavni cilj je bio razaranje sustava veza i neutraliziranje topničko raketnih sustava koji su trebali uništavati hrvatske gradove i industrijska postrojenja
Vojnici 7. gardijske brigade, legendarne Pume 27. srpnja 1995. godine vodili su žestoke borbe nadomok Bosanskog Grahova. Bila je to operacija Ljeto 95. koja je započela 25 srpnja, a čiji je uspjeh trebao snage srpskih pobunjenika u tzv Srpskoj republici krajini dovesti u praktički bezizlazan položaj. Neposredan povod akciji bio je srpski napad na Bihać kojem je prijetio pad i sudbina srebrenice koja je pala koji tjedan ranije. Vojnike na prvi položajima obilazio je tada zapovjednik Puma, brigadir Ivan Korade. “Malo smo zapeli” rekao je Korade i dodao “Ništa to nije, 4 brigada (splitska op. a.) uvedena je danas u borbu.
Sutra smo u Grahovu, a onda idemo na Knin
Sutra smo u Grahovu, a onda idemo na Knin”! Bili je to prva službena potvrda dugoočekivanih najava da se uskoro kreće u konačnu akciju oslobađanja domovine. 4 i 7 gardijska brigada zajedno sa lokalnim domobranskim postrojbama i uz povremenu pomoć drugih elitnih profesionalnih postrojbi Hrvatske vojske borili su se na dinari i u livanjskom poju u gotovo neljudskim uvjetima još od krajan studenoga 1994. goin usput nekoliko puta spašavajući Bihać koji je bio u srpskom okruženju od sigurnog padaa. Jjavnosti je gotovo nepoznato da je po prvotnim planovima akcija Oslobađanja Bosanskog Grahova,a zatim i napad na Knin trebala biti izvedena još početkom lipnja, ali je tada ocijenjeno da su snage 7. gardijske koje su već dva mjeseca u neprekidnim borbama boravile na Dinari preumorne za predviđeni zadatak.
Glavnina Hrvatske vojske ojačana brigadom specijalne policije krenula je u 5 sati ujutro 4. kolovoza. Bojište je bilo nevjerojatnih 630 kilometara, a u početom djelu operacije glavni cilj je bio razaranje sustava veza i neutraliziranje topničko raketnih sustava koji su trebali uništavati hrvatske gradove i industrijska postrojenja. Osjek i istočna slavonija kao i područje Dubrovnika stavljeni su u stanje obrane “po svaku cijenu”. Uz “malu pomoć NATO-a” hrvatsko zrakoplovstvo je ceć u prvim satiima bitke postiglo izuzetne uspjehe uništivši srpske centre veza i zapovjedna mjesta Ćelavac, Petrova Gora, Banski Grabovac i Bunić.
Usporedo s počettkom akcije oslobađanja okupiranih područja predsjednik Franjo Tuđman pozvao je hrvatske građane srpske nacionalnosti koji nisu počinili ratne zločine da ostanu u svojim domovima i pričekaju dolazak Hrvatske vojske jamčeći im sigurnost. Prvi dan akcije tekao je uglavnom po planu ali je “zapelo” na zbornom području Zagreb. To je područje imalo samo jednu gardijsku brigadu (2 gardijska brigada Gromovi), a ona je, zbog određenih propusta u zapovjedanju, uz reletivno velike gubitke zaustavjena na ulazu u Petrinju.
Vojnički i moralni uspjeh
Drugi dan akcije donio je veliki vojnički ali isto tako i psihološki uspjeh. Naime, zajednički nastupajući preko bivšeg poligona JNA Crvena Zemlja, 4 i 7 gardijska brigada te subote 5, kolovoza u prijepodnevnim satima osvojili su Knin. Slučaj je htio da Knin osvoje Pume. Još prije početka Oluje zapovjedništva 4 i 7 brigade naručile su 20 metarske hrvatske zastave. Nakon ulaska u Knin brigadir Korade je zajedno sa satnnikom Brankom Žeželjom i skupinom izvidnika zapovjedne satnije 2. pješačke bojne 7 gbr krenuo prema kninskoj tvrđavi. Nakon dolaska na tvrđavu najprije je trebalo skinuti zastavu tzv RSK. U toj su “akciji” sudjelovali Jasmin Hadžić (iz kozarca u Baranji). Zatim Mario Bilač, da bi na kraju lanac sa srpskom zastavom strgao satnik Žeželj. Hrvatska zastava je na kraju razvijena na samoj tvrđavi i to su izvela sedmorica vojnika. Oko podne je došao i brigadir Damir Krstičević nakon čega je i 4 gbr razvila svoju zastavu. 6 kolovoza u Knin je došao i Franjo Tuđman što je praktički i označilo kraj svakog ozbiljnijeg otpora srpske vojske.
U javnosti su se, sve do današnjih dana pojavljivale dvojbe zbog čega je baš 7 gbr prva ušla u Knin. Po jednima bila je to svojevrsna “utrka” dviju brigada koja će prva ući u grad, a neki “upućeni” državni novinari tvrdili su da je odlučeno da Pume uđu prve kako bi se spriječili eventualni ispadi pripadnika 4 brigade koji su porijeklom sa toga, do ntada okupiranog područja. Prava istina jue da je po prvobitnom ratnom planu zaista 4 gardijska brigada trebala prva ući u tada već mitski Knin, centar velikosrpske pobune. Budući da akcija Ljeto 95. zbog sporijeg napredovanja snaga HVO-a sa desnog boka 7. gardijske brigade, nije išla po planu u akciju je mimo ranijeg plana uključena 4 gardijska brigada čime je promijenjena i njena uloga u predstojećoj operaciji Oluja. Inače praktički se može reći da su dvije gardijske brigade koje su se cijelu zimu izmjenjivale na ratištu Dinare i Livanjskog polja u Knin ušlu zajedno o čemu svjedoče i riječi Splićana koji su Pumama kroz suze govorili ” a ća miste pričekali uru vrimena”.
Zastoj i gubici kod Petrinje
Međutim dok se u Kninu već slavilo Petrinja je bila bolna točka banijskog ratišta. Već drugog dana akcije nakon velikih gubitaka i borbi u kojima je stradao i legendarni zapovjednik 2 bojne 2 gardijske brigde (Gromovi) Predrag Matanović, zapovjedništvo je preuzeo general Petar Stipetić koji je u javnosti ostao zapamćen po zarobljavanju 21. kordunaškog korpusa.
Posljednje operacije u Oluji okončane su 9 kolovoza. U Oluji je oslobođeno 10.400 četvornih kilometara odnosno 18,4 posto ukupne površine Republike Hrvatske. Osim manjih topničkih duela na istočnoj Slavoniji nije bilo borbi niti pomaka linije bojišta. U borbama je sudjelovalo sa hrvatske strane 127 tisuća vojnika. Po procjenama CIA-e glavnu ulugo u brzoj pobjedi odigrale su profesionalne dakle gardijske postrojbe (1, 2, 4, 7, 9 gardijska brigada, 81 i 82 gardijska bojna, brigada specijalne policije i Hrvatski gardijski zdrug) Od pričuvnih postrojbi najznačajnuju ulugo odigrala je 127 brigada iz Novske koja je forsirajući Savu prodrla gotovo do Hrvatske kostajnice
Ukupni hrvatski vojni gubici bili su 174 poginulih, 1.100 ranjenih (teže 572 i lakše 528) vojnika, 3 zarobljena, 15 nestalih, ukupno 1.314.
Nepovratni gubici Srpske vojske Krajine bili su znatno veći od hrvatskih. Po hrvatskim podacima, do 21. kolovoza 1995. asanirano je i uredno pokopano 560 poginulih pripadnika SVK. Ratni plijen koji je zaplijenila Hrvatska: 4.112 komada pješačkog oružja, 159 ručnih bacača, 120 raznih minobacača, 98 topničkih oruđa (kalibra 76-152 mm), 6 višecjevnih lansera raketa 128 mm, 59 protuzrakoplovnih topova, 54 oklopna vozila, 22 inženjerijska stroja, 497 vojnih motornih vozila, 6 zrakoplova lovačko bombarderske avijacije i dr.
Srbi tenkovima gazili svoje civile
Po ocjeni svih dobronamjernih ratnih izvjestitelja i promatrača Oluja je bila jedna od “najčišćih” ratnih operacija u povijesti ratovanja. Zlonamjerna javnost redovito je propuštala izvjestiti o događaju koji pokazuje pravu narav srpskih pobunjenika. Srbi su naime žestoko branili Dvor na Uni jer je preko njega prolazio koridor prema Bosni, odnosno njihovoj Republici Srpskoj. Nedaleko od Dvora je granični prijelaz Bosanski Novi i prema tom prijelazu slijevala se rijeka srpskih civila. Hrvatska vojska zaustavila je svoje napredovanje dajući priliku civilima da se mirno izvuku prema Bosni. To su međutim iskoristili zapovjednici Martićevog Banijskog korpusa te su u mahnitoj jurnjavi tenkovskom kolonom pregazili spore kolone civila u njihovim traktorima, konjskim zapregama i i automobilima
