Antonio Jakupčević, perspektivni 29-godišnji glumac osječkog Hrvatskog narodnog kazališta, rođen je u turbulentno vrijeme Domovinskog rata.
Vijest o dolasku trećeg sina na svijet, njegov otac Ivan dočekao je kao hrvatski branitelj na pakračkoj bojišnici 1992. godine. Obzirom da je mališan rođen u ratnim okolnostima i da njegovi roditelji nisu imali uvjete za odabir kuma tek rođenom Antoniju, Ivanov zapovjednik dao mu je zanimljiv prijedlog. Zatražio je, naime, da Antoniju “kumuje” svih 36 pripadnika 2. satnije 55. samostalnog bataljuna Hrvatske vojske iz Bjelovara. Točnije, cijeli jedan vod!
“Uistinu neuobičajeno, ali tih smo ratnih godina odlučili izaći u susret i odslužiti posebno krštenje. Obred je bilo nešto predivno, a što mi je u 25 godina svećeničkog staža bio jedinstven slučaj”, izjavio je svojedobno svećenik koji je na današnji dan 1992. godine krstio Antonia, Josip Pavetić.
Od Antonija koji je odrastao u ambicioznog i uspješnog glumca, doznali smo što danas, s odmakom vremena, u njemu pobuđuje taj jedinstveni osjećaj:
“Znao sam ih sresti, a uopće nisam znao tko je to!”
“Lijepo mi se prisjetiti te informacije i vidjeti sliku svih njih ispred crkve u kojoj sam kršten, ali u životu sam neke kontakte imao samo s njih nekoliko, a otkad sam odselio iz rodne županije – čak niti s njima. Sjećam se da sam tijekom srednje škole znao sresti neke osobe koje bi me srdačno pozdravile, pitale za mamu i tatu, naposljetku rekle da ih pozdravim – a ja uopće nisam znao tko je to! Naravno, ispostavilo se da su to kumovi. Ja stvarno danas ne znam kako su oni svi izgledali i bude mi žao zbog toga”, doznajemo od Antonija.
On dodaje kako ih se najjasnije sjeća sa rođendanskih okupljanja:
“Jednom su se skoro svi pojavili oko mog trećeg rođendana. Ipak, najljepša uspomena na njih mi je kada su me sa tortama i poklonima iznenadili za moj 18. rođendan. Baš su se lijepo potrudili. Taj dan će mi uvijek biti predivna uspomena, iako su u to vrijeme neki već bili i pokojni”, emotivno se prisjetio Antonio.