Nakon ulaska oklopnih vozila Novosadskog korpusa Jugoslavenske narodne armije (JNA) u Hrvatsku 3. srpnja 1991. i njegovog raspoređivanja po Baranji, egzodus nesrpskog stanovništva dogodio se 23. kolovoza, nakon što su srpski teroristi i pripadnici JNA zauzeli policijsku postaju u Belom Manastiru i okupirali taj grad na istoku Hrvatske.
U strahu od JNA i srpske paravojske, svoje domove moralo je napustiti preko 35.000 nesrpskih stanovnika stvorivši na taj način skoro etnički potpuno čistu Baranju koja je ubrzo ušla u sastav tzv. republike srpske krajine. Nakon ulaska JNA počinje nasilje i sustavni progon svih stanovnika Baranje koji nisu Srbi. Prognani i ubijani su Hrvati, Mađari i ostali stanovnici ovog hrvatskog kraja.
Oni koji su ostali, nisu preživjeli
U vrijeme okupacije Baranje od 1991. do mirne reintegracije 1998. ubijeno je preko 200 civila, uglavnom starijih osoba nesrpske nacionalnosti, koji nisu željeli napustiti svoja ognjišta, no do danas nitko za te zločine nije odgovarao iako su počinitelji poznati.
“Danas je Baranja slobodna ali i poluprazna jer se nije vodilo računa od Mirne reintegracije do danas o gospodarskom razvoju, otvaranju radnih mjesta i zapošljavanju pa je većina radno sposobnog stanovništva napustila to područje u potrazi za boljim životom u drugim zemljama Europske unije pa i u prekomorskim zemljama”, kazao je Branko Pek, tajnik Zbora ratnih izvjestitelja HRT-a”, te podsjetio na poginule kolege koji su živote izgubili na ovom dijelu Hrvatske:
“Koliko je opasno bilo ratno izvještavanje s ovoga ratišta na istoku Hrvatske govori i činjenica da su, od 7 poginulih ratnih izvjestitelja HRT-a, upravo ovdje poginula dva: Đuro Podboj na odašiljaču Belje i snimatelj Žarko Kaić u osječkom naselju Brijest kod zloglasnog poligona C”, kazao je Branko Pek.