Jugoslavenska ratna mornarica počela je 24. svibnja 1992. izvlačiti naoružanje i brodovlje te napuštati Vis i Lastovo, otkuda se konačno povukla sedam dana poslije. Sljedećeg dana u luke su uplovili brodovi Hrvatske ratne mornarice, predvođeni raketnom topovnjačom “Šibenik”.
Poslije poraza Jugoslavenske ratne mornarice u bitci za Šibenik u rujnu i poslije u bitci u Splitskom i Korčulanskom kanalu u listopadu 1991. položaj okupatorske vojske na otocima bio je zapravo vojnički neodrživ. Logistička opskrba vojske na Visu i Lastovu bila je krajnje otežana, a istodobno je JNA trpjela neuspjehe u izvođenju napada na Dubrovnik.
Stoga je povlačenje u najbližu ratnu luku, Boku kotorsku, bio logičan potez, unatoč tome što ga je zapovjedni vrh JNA pokušavao prikazati kao akt dobre volje.
Otočani priredili slavlje
Iako su pregovori o demilitarizaciji Visa i Lastova između predstavnika hrvatske vlade i poražene JNA počeli odmah nakon sklapanja Sarajevskog primirja jugoslavenska strana stalno je otezala s provođenjem sklopljenog sporazuma. Unatoč tome što je odlazak dijela vojnika i izvlačenje tehnike te pražnjenje skladišta počelo odmah u siječnju potpuno povlačenje uslijedio je tek četiri mjeseca poslije, posljednjeg tjedna svibnja.
Odlazak posljednjeg vojnika s Visa i Lastova, otočani su proslavili općim narodnim veseljem, sirenama i dugom zvonjavom. Hrvatsko more postalo je napokon slobodno. Time su okončana desetljeća potpune izolacije dvaju najudaljenijih hrvatskih otoka. Naime, zbog njihove iznimne strateške važnosti, jugoslavenske su vlasti godinama branile pristup stranim turistima pa su čak i iseljeni Hrvati sa stranim putovnicama imali zabranjen pristup rodnim kućama.
Tajne izoliranog otoka
Lastovo je u vrijeme bivše države bilo vojna baza JNA i odmah nakon Drugog svjetskog rata u brdu je vojska izbušila stotine metara tunela u dva tajna potkopa sa stotinama metara hodnika, tunela, prostorija različitih namjena, sanitarnih čvorova, dvorana za sastanke i slično. Zanimljivo je da se niti dan danas ne zna tko je, uz vojsku, tako uspješno sagradio ove tunele namijenjene Titu, Jovanki i tadašnjem političkom vrhu za sklanjanje u slučaju nuklearnog napada. Stari otočani svjedočili kako je tunele kopala teška mašinerija dinamitom, no bojažljivo su priznavali i ono o čemu se po Jugoslaviji potiho razgovaralo: Titova je armija za gradnju koristila i brojne njemačke vojnike koji su noću zavezanih očiju dolazili podno Huma na kopanje, a postoje tvrdnje da su dovodili zarobljene inženjere Wehrmachta koji su odradili tehnološki dio posla koji je pripomogao u brzom kopanju tunela.