Nakon što je istekao rok za predaju hrvatski vojnici istaknuli su bijele zastave i odbacili oružje. Britanci su se povukli, a partizani su otvorili vatru na nenaoružane vojnike i civile. Preživjele su partizani u nepreglednoj koloni poveli prema Jugoslaviji. Počeo je Križni put...
Jedna od najvećih tragedija hrvatskog naroda započela je 15. svibnja 1945. godine na poljima kraj Bleiburga, mjesta u austrijskoj pokrajini Koruškoj. Toga se dana više od sto tisuća vojnika NDH (ustaša i domobrana) i civila, koji su bježali pred partizanskom vojskom, pokušalo predati britanskim snagama stacioniranim u samom Bleiburgu. Britanci su ih odbili i ostavili na milost i nemilost partizanima. Počeo je pokolj nakon kojeg je uslijedio Križni put preživjelih koji je završio tek u kolovozu u Makedoniji. Točan broj stradalih nikada nije točno utvrđen, a procjene žrtava kreću se od 50.000 do 300.000. ljudi (tu su uključeni i zarobljeni četnici, nedićevci, muslimani i drugi koji su bili protiv režima).
Uvod u tragediju zbio se 6. svibnja kada je poglavink NDH Ante Pavelić s ustaškom vladom i vojskom napustio Zagreb, a za njima je krenuo narod (muškarci, žene, djeca i starci) koji se bojao partizanske osvete. Pravac povlačenja bio je Celje – Slovenj Gradec – Dravograd, a onda prema Bleiburgu koji se nalazi blizu Slovensko – Austrijske granice. Sam Pavelić, s užom pratnjom, napustio je kolonu te se probio u unutrašnjost Austrije prema američkim snagama. Ostatak kolone (više od sto tisuća ljudi) predvodili su ustaški generali te se cijela masa vojnika i naroda, uz povremene napade lokalnih partizana, uspjela probiti do bleiburškog polja gdje su ih zaustavile britanske snage. Uskoro su ih opkolile postrojbe Jugoslavenske armije. Nastala je pat-pozicija – zapovjednici hrvatske vojske tražili su od Britanaca da zaštite narod, partizani su zauzeli položaje po okolnim šumama, a britanski zapovjednik Patrick Scott tražio je instrukcije od nadležnih.
Hrvatski generali Ivo Herenčić i Vjekoslav Servatzy te pukovnik Danijel Crljen potom odlaze u bleiburški dvorac na pregovore o predaji s generalom Scottom, koji ih dočekuje s “hladnoćom koja nije slutila na dobro” (iz memoara Danijela Crljena). Pregovarači nisu znali da je Scott u međuvremenu dobio zapovjed da se hrvatska vojska i nagomilani narod predaju u ruke partizanima, kao i da je kod njega partizanski komesar Milan Basta, s kojim se dogovorio da je najprihvatljivije rješenje da Hrvati dobrovoljno odlože oružje i predaju se partizanima. Tako da nikakvih pregovora nije moglo ni biti. Scott je odmah rekao da predaja njegovim snagama ne dolazi u obzir, a Basta je postavio ultimatum: “Zahtijevamo bezuvjetnu predaju cijele vojske za jedan sat. Ako prihvatite, žene i djeca mogu se vratiti svojim kućama. Vojnici i časnici ostat će ratni zarobljenici…”. Herenčiću je bilo jasno da nema izbora, pogotovo nakon što je Scott naglasio da će britanski tenkovi pružiti podršku partizanima ako ne pristane na izložene uvjete, i pristaje na ultimatum.
Vrativši se među narod naređuje vojnicima da odlože oružje. Nakon ove vijesti neki od hrvatskih časnika počinili su samoubojstvo rađe nego da padnu partizanima. Nakon isteka roka za predaju hrvatski vojnici istaknuli su bijele zastave i odbacili oružje. Tada su Britanci tenkovima vojnike i narod natjerali u redove, nakon čega su se povukli. Uprkos Bastinim obećanjima partizani su odmah otvorili vatru na očajnu masu nenaoružanih ljudi. Prema svjedočanstvima preživjelih pucnjava je trajala 15 do 20 minuta. Prema izvještaju štaba 12. divizije JA sačinjenom odmah nakon događaja, 15. svibnja se na Bleiburgu predalo 93.000 “neprijateljskih vojnika”, a njih 27.000 je ubijeno, iako neka istraživanja govore o puno većem broju stradalih.
Bleiburg je postao simbol i metafora svih hrvatskih stradanja od partizanske odmazde nakon 1945. iako je samo manji dio vojnika i civila ubijen na samoj Bleiburškoj poljani i u okolici, dok je većina ubijena tijekom Križnog puta.
Okolnosti britanskog izručivanja žrtava kod Bleiburga partizanima dugo su predstavljale dobro čuvanu tajnu, o čijim neugodnim detaljima najinformiraniji sudionici trajno šute. Knjiga koja je dosad dala najcjelovitiju povijest događaja tijekom svibnja 1945. je “Ministar i pokolji”, (1986.). Povodom knjige je u javnosti Velike Britanije nastala ogromna prašina, te je odlukom suda bila ubrzo zabranjena i povučena iz prodaje, pa čak i iz knjižnica. Autor knjige, grof Tolstoj optužen je za klevetu te je u neobičnom i sumnjivom sudskom procesu, koji je bio zatvoren za javnost, osuđen na iznimno visoku kaznu od milijun i pol funti, k tome još milijun funti za plaćanje sudskih troškova.