Kako su hrvatski domoljubi osmislili i razdjelili letke potpore ‘Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatsko­ga jezika’

U vremenu od svibnja do prosinca 1967. UDBA je uz pomoć agenata „Putnik“ i „Marjan“ uspjela staviti pod kontrolu aktivnosti jedne hrvatske skupine u Beču

Kada je Komunistička partija Jugoslavije kroz tzv. Novosadski dogovor počela provoditi srbizaciju i potiskivanje hrvatskog jezika, što se posebno odrazilo u prva dva sveska Rječnika srpsko-hrvatskog jezika kojega su usporedo izdale Matica hrvatska (ijekavsku verziju) i Matica srpska (ekavsku verziju), svakomu je bilo jasno da je hrvatski jezik ozbiljno ugrožen i Novosadski dogovor na štetu hrvatskoga jezika zlorabljen. Posljedica toga je bila donošenje Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, koju su poduprle sve važnije hrvatske znanstvene institucije, a narod dočekao s plebiscitarnim oduševljenjem.

Uslijedio je progon potpisnika i podupiratelja. Poli­tička klima je dovedena do vrenja. Cenzu­rirani tisak propuštao je samo ona pisma, koja je režim mogao kasnije upotrijebiti kao argument za napad. U takvoj uzavrreloj situaciji smatrao je svaki savjestan Hrvat (bilo iz Domovine, bilo iz emigracije), da mu je vrijeme obaviti svoju dužnost.

Jedan od njih je i Jure Knezović, nekad najmlađi politički zatvorenik FNRJ, zatvoren u Zenici, a do smrti predsjednik Svjetskog kongresa političkih zatvorenika (Inter-Asso).

Njegova sjećanja na to burno vrijeme objavljena su u listu “Političi zatvorenik” povodom 40-te godišnjice od donošenja Deklaracije. Ovaj zanimljiv i potresan tekst prenosimo u cijelosti.

„U to preduskrsno doba 1967. mnogi su naši putovali u domovinu, a tako i moja sestra Ankica (Ana) Knezović (udana Veček), koja je privremeno radila u jednoj tiskari u Beču. U Zagrebu joj je naš brat Vinko Knezović govorio o „potrebi tiskanja letaka, kojima bi se podržala Deklaracija i razbila blokada medija koju je uvela ko­munistička partija na čelu s nekolicinom izroda“. Tako se rodila ideja da se letci tiskaju u Beču.

Na Trešnjevačkom trgu, uz crkvu sv. Josipa, za stolom Kod dvije lipe, sjeli su Želimir Crnogorac i Vinko Knezović i raspravljali o Deklaraciji i napadima na potpisnike, ali i o mogućnosti na koji način poduprijeti borbu hrvatskog naroda za svoj jezik. Tako je nastao tekst za letke potpore Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.

Vinko Knezović (1948.-2007.)

Na Uskrsni ponedjeljak, 27. ožujka 1967. u Beč se vratila Ankica i u mom stanu iz svoje tada bujne frizure izvadila dva uvojka papira. Na jednom je pisalo: „Studenti i srednjoškolci, pružite podršku in­telektualnim vođama i književnicima, a osuđujte laike za jezična pitanja, koji se prodaju za svoj položaj“, a na dugom: „Građani, ne dopustite da vas CK ob­manjuje putem radija, televizije i štampe, komunisti i svjesni građani su za Deklaraciju, samo im diktatori ne dopuštaju iznijeti svoj stav“.

Ispričala je kako se očekuje da letke tiskamo i preba­cimo preko granice do određenoga željezničkog čvora, a da će ga oni iz Zag­reba dalje preuzeti i raspačati letke. Traži­li su da bude 10.000 letaka.

U Bečkom šesnaestom kotaru, u jednoj maloj tiskari, otisnuti su letci. Tiskar je mislio da je to češki jezik i da su letci namijenjeni Čehoslovačkoj, a ja sam ga u tom uvjerenju ostavio. Problem je bio u nedostatku dijakritičkih znakova, karak­terističnih za hrvatski jezik, pa smo se do­govorili da kvačice budu od malog slova „v“, a da „đ“ bude složen od „dj“. I još je trebato biti brzo tiskano, jer je već idućega vikenda pošiljka trebala otputovati u domovinu.

U međuvremenu sam dogovorio s dvojicom Austrijanaca prijevoz leta­ka. Da bih upozorio Austrijance na ozbiljnost pošiljke, otvorio sam kovčeg i ispričao im da zbog toga u Jugoslaviji mogu dobiti nekoliko go­dina zatvora. Oni su se počeli smijati, jer su odrasli u slobodi, pa nikako ni­su mogli pojmiti da se zbog nekih letaka može završiti u višegodišnjem zatvoru. Na put su otišli u uvjerenju da sam se ja samo šalio. Prema planu su pošiljku predali i vratili se u Beč. O tiskanim letcima su, osim mene, znali još Rudolf Arapović i fra Mirko Čović. O putovanju pošiljke nije nitko osim mene znao.

Naravno, da tu količinu letaka nije mogla raspačati samo skupina od 5 osoba, koja se našla pred sudom godinu dana kasnije.

Moj brat Vinko je organi­zirao raspačavanje na nekoliko skupina, ali o tome nije priznao pod istragom i tu je tajnu čuvao do smrti. Stjecajem okolnosti znam za dvojicu, koji se nisu našli na sudu i nikada ih UDBa zbog toga nije ispi­tivala. Jedan je Zvonko Crnogorac, brat Želimira Crnogorca, a drugi Vlado Bilušić, koji je Vinka dopratio u emigraciju, a nakon povratka i sam emigrirao u Austra­liju odakle se ipak vratio u Hrvatsku, gdje je nedugo zatim uhićen i osuđen u insceniranom zadarskom procesu 1974. na četiri godine zatvora. Kad smo se jednom, nakon našeg susreta u Nürnbergu 1972., u Zagrebu sreli, pitao sam ga, jesu li ga za vrijeme istrage ili bilo kada pitali za letke. Odgovorio mi je, da ga nikada nitko nije upitao za letke, jer Udba nije imala ni indicija da bi on mogao biti sudionikom u raspačavanju. Tko su drugi, to nažalost nikada nećemo doznati, jer je Vinko tu strogo čuva­nu tajnu odnio sa sobom u grob.

Između ostaloga, jedan je u Građevinskoj školi ostavi o nekoliko letaka, pa je i ta škola za UDBU posta­la „mjesto zločina“. U školu su tako jednom došli udbaši i izvijestili organizaciju SK, kako je ustanovljeno da su letci najvjerojatnije tiskani u Austriji, jer je kemijskom analizom ustanovljeno da su papir i tiskarska boja austrijskog podrijetla, a osim toga, oni tamo nemaj u naše dijakritičke znakove. Tražila se „budnost članova SK i suradnja u otkrivanju počinitelja“. Na sas­tanku je sjedio i sekretar OO SK, Vinko Knezović.

Poslije raspačavanja tih letaka o podršci Deklaraciji, u Beč su navalili poznanici i preporučeni neznanci. Neki su ostavili svoja radna profesorska mjesta i uputili se u emigraciju, da bi odmah po dolasku pro­povijedali povratak. Drugi su bili u prola­zu.

UDBA je ubrzo posjela i najosjetljivije mjesto hrvatske zajednice u Beču – Hrvatsku katoličku misiju. Neki koji nisu znali šutjeti, vjerovali su svećenstvu, a neki svećenici su čekali dok određene osobe dođu na is­povijed. Vjernik je mislio da su svi pouzdani kao fra Mirko Čović ili vlč. Vilim Cecelja, ali su se među ovce umiješali vuci.

U Beču je fra Mate Božić bio glavni Udbin operativac, a Rudolf Arapović baš u njega imao neog­raničeno povjerenje. Kako u crkvi tako i u običnom životu.

(Udbin agent „Doktor“ bio je Vinko Vrsalović koji je po završetku studija medicine u Zagrebu otišao na rad u Austriju; „Putnik“ je bio Ivan Cerovac; „Tudor“ je bio Franjo Radoš, emigrant u Beču, kojega je austrijska tajna služba nakon nekoliko godina otkrila kao doušnika Udbe te je zbog toga bio i osuđen; „Benko“ je bio Drago Drašković koji se nakon nekoga vremena preselio u Švedsku i tamo nastavio s doušničkom djelatnošću; „Marijan“ je bio fra Mate Božić, svećenik pri Hrvatskoj katoličkoj misiji u Beču).

Vrijeme je prolazilo. Osokoljeni neotkrivanjem raspačavatelja letaka o Dekla­raciji, pripremali smo za Božić male letke s velikom porukom: „Hrvatskoj samos­talnost.

To su bili letci formata 2×8 cm a isti tekst je otisnut na obadvije stranice. U tekstu smo izbjegli dijakritičke znakove. Ankica je u jedan par cipela stavila 9000 letaka i za Božić otputovala u Zagreb. Ta­mo su htjeli na Badnju večer raspačati te male letke ali velike poruke. Izgledalo im je kao da UDBA ima cijeli grad pod kontrolom, pa su odustali, ali su zato te letke pobacali na Silvestrovo, kada je UDBA već mislila da su odustali.

Što oni još nisu znali, a sad su iz svojih dossiera pročitali, već kod samog tiskanja UDBA je znala što se priprema, pa je tako Ankicu već od Južnog kolodvora u Beču pratila UDBA, a s Glavnog kolodvora u Zagrebu preuzeo je nadzor drugi agent.

U vremenu od svibnja do prosinca 1967. UDBA je uz pomoć agenata „Putnik“ i „Marjan“ uspjela staviti pod kontrolu aktivnosti jedne hrvatske skupine u Beču.

Mirko Sinković, jedan od optuženih za distribuciju letaka

Premda ih, dok su 31. prosinca 1967. raspačali tih 9000 letaka, nije na djelu nitko uhiti­o, a oni se planski razišli na nekoliko strana i vratili se 3. siječnja 1968., poslije Nove godine u Zagreb, ipak ih je tamo čekala UDBA.

Međudržavna suradnja Jugoslavije i Austrije funkcionirala je nažalost besprijekorno. Kad su njih uhitili u Zagrebu, mene je u Beču uhitila austrijska policija – jedinoga iz naše skupine. Za vrijeme mojeg zatvora u Austriji i nakon izgo­na iz Austrije (jedva sam se spasio od izručenja Jugoslaviji i ponovnog robijanja), nije ni jedan član naše skupine pokazao bar onu unaprijed dogovorenu solidarnost ni prema meni, koji sam im bio na dohvat ruke, ni prema njima u zatvoru u Zagrebu – a bilo je dogovoreno!

Bruno Marchioli, trećeoptuženi za distribuciji letaka

Napadi na hrvatski jezik nisu prestajali. Krajem 1988. godine, Ustavni sud Jugoslavije proglasio je us­tavni amandman o jeziku iz 1974. neustavnim, jer se, po njegovu mišljenju, „postojećom formulacijom is­ključuje iz javne upotrebe jezik Srba u Hrvatskoj“, kao da taj jezik uopće postoji. Početkom 1989. Sabor SRH, na čelu s Antom Milovićem, a potpomog­nut Brođaninom Ivicom Račanom, pokreće postupak za promjenu spornoga ustavnog članka o jeziku. Tome se prvi javno usprotivio Zavod za jezik Instituta za filologiju i folkloristiku u Zagrebu, a njegov su primjer slijedile brojne hrvatske kulturne i javne institucije. Predloženu promjenu ustavnog aman­dmana o jeziku Sabor nije prihvatio.

Oskar Veček, sudionik u distribuciji letaka

Uspomene na te događaje, prigoda je sjetiti se i onih koji se nisu sustezali žrtvo­vati svoj u slobodu i zdravlje za obranu temeljnoga ljudskog prava, prava na svoj hrvatski jezik. Zato neka ostane zapisano da je jedna mlada skupina Hrvata platila to višegodišnjim teškim robijanjem i doživotnim problemima i u tome bila primjerom, bez žaljenja.“

„Nije mačka močka nit’ je tačka točka“ — to je bio vulgarni argument provođenja tzv. Novosadskog dogovora, i – tačka! Hrvatski narod to nije nikada prihvatio niti se posebnosti svojega hrvatskog jezika ikada odrekao, a nasrtaji su bili stalni. – Jure Knezović, (1942.–2015.)

Facebook Comments

Loading...
DIJELI