Operacija Vihor je hrvatski službeni naziv za vojnu akciju Hrvatske vojske, dok je kod srpskih izvora ova operacija poznata kao “Operacija Una”.
Operacija Vihor počela je rano ujutro 12. prosinca 1991. prelaskom Kupe pripadnika Posebne jedinice policije PU Sisak “Osa” i izvidničko-diverzantske skupine glinskog bataljuna. Prešavši na protivničku stranu uspeli su se na brdo Patrolnicu te u dvije skupine krenuli prema selima Stankovac i Gračanica, a istovremeno je uništena prometnica prema selu Zaloj rušenjem drvenog mosta.
Na desnoj strani napada trebala se aktivirati 10. velikogorička brigada, a prema Glinskoj poljani “Gromovi” potpomognuti drugim postrojbama. Suočeni s hrvatskim snagama glinski teritorijalci 3. čete 3. bataljuna 1. brigade TO pokušali su pružiti otpor. Sisački specijalci slomili su otpor u jednoj od kuća u Gračanici, a za to vrijeme preko Kupe prebacivana su borbena sredstva. Djelovanjem tenka uništena je posljednja otporna točka (kuća) u Gračanici i zarobljeno nekoliko teritorijalaca.
Do 9 sati 1. bojna 102. brigade ušla je u Stankovac, a zatim je i 2. bojna počela prelazak. Treća bojna nije prešla rijeku jer nije ovladano mostom na ušću Gline u Kupu, donosi Braniteljski.
Na smjeru prema Glinskoj Poljani “Gromovi” su uspješno potisnuli borce 592. motorizirane brigade osvojivši područje sve do crkve sv. Katarine pa se neprijatelj morao povući iz Glinske Poljane. Na tom smjeru napada pripadnici petrinjskog bataljuna i 145. brigade ovladali su 14. prosinca Šestanj brdom.
Po primitku vijesti o napadu potpukovnik Vrcelj uspostavio je vezu sa 3. bataljunom u Zaloju i 2. bataljunom u Maloj Solini. Vrcelj je obavijestio nadređena zapovjedništva dok je istodobno pokrenuta mobilizacija teritorijalaca i “Šiltova” Siniše Martića. Inženjerija glinske brigade izvela je protutenkovsko zaprečivanje putova. Preživjeli teritorijalci su se uz gubitke u minskom polju povukli prema Zaloju i Glini.
Presudna pomoć stigla je u vidu starješina iz 1. OG predvođenih pukovnikom Mirkom Rakovićem, kao i starješina iz 3. operativne zone Banija i Kordun. Iz vojnog skladišta Javornik poslane su veće količine pješačkog i artiljerijskog streljiva. Hrvatske snage bile su na dometu brigadne artiljerije TO Glina i protuoklopnih topova 592. motorizirane brigade.
Okupivši do slijedećeg jutra, 13. prosinca, potrebne snage za protuudar, potpukovnik Vrcelj je odredio dvije grupacije za napad, jednu od Zaloja prema Gračanici, a drugu od Male Soline prema Stankovcu. U protunapadu koji je pokrenut u 9 sati, sudjelovao je i zarobljeni tenk kojeg je skupina boraca predvođena vodnikom Vladom Jaglićem zarobila prethodnog dana usmrtivši posadu “Gromova”.
Snažno granatiranje navedenih sela i mjesta prijelaza dovelo je do pomutnje u redovima 102. brigade na što je također utjecala pojava i djelovanje tenkova M-84. Nedovoljan broj desantnih čamaca te odlazak skele i plivajućeg transportera, primoralo je hrvatske vojnike da pri velikoj hladnoći pokušaju preplivati rijeku. Istovremeno je zapovjednik oklopne bojne zapovjedio da se onesposobe tenkovi i transporteri. Borbe su okončane do 16 sati, a srpske su postrojbe zarobile napuštena borbena vozila. Dio tenkova koji su ostali uronjeni u Kupu izvučeni su u srpnju 1992. u nazočnosti nigerijskog bataljuna UNPROFOR-a i dovezeni u Glinu.
Operacija je pokazala više nedostataka, u prvom redu neusklađenost postrojbi u borbenom djelovanju, nepokretanje postrojbi u napad (smijenjen zapovjednik velikogoričke brigade), a napose nedovoljna obučenost i opremljenost 102. brigade za tako zahtjevnu operaciju u teškim vremenskim uvjetima. Izostanak zaposjedanja Stankovačkog brda olakšao je srpskim snagama brz protuudar, uz snažno artiljerijsko i tenkovsko djelovanje.
Najviše poginulih, njih 13 bilo je u 102. brigadi uz 17 ranjenih i veći broj ozlijeđenih boraca; izgubljena je posada tenka oklopne bojne „Gromova“ te još dvojica pripadnika brigade, ukupno šest pripadnika 2. brigade; dva vojnika 78. bataljuna Glina i jedan policajac sisačkih „Osa“. Po jedan pripadnik 144. i 153. brigade smrtno su stradali od topničke vatre.
Glinski teritorijalci imali su 19 poginulih boraca, nekoliko ranjenih i zarobljenih dok je 592. motorizirana brigada imala najmanje četiri poginula uz devet ranjenih i šest zarobljenih vojnika.
Operacija Vihor nije uspjela postići strateški uspjeh i poraz srpskih postrojbi na Banovini, već je završila neuspješno, s nemalim gubicima. Na petrinjskom području polučila je određen uspjeh i postignuti su taktički pomaci na bojištu. Operacija je pokazala važnost uvježbanosti i usklađenosti postrojbi u većim borbenim djelovanjima, a napose ulogu borbom prokušanih postrojbi u proboju neprijateljskih linija.