Akcija “Una ’95.” pokrenuta je 18., a trajala je samo jedan dan, do 19. rujna 1995. godine.
Cilj operacije bio je zauzeti Prijedor kako bi se srpske snage potisnulo što više prema Banja Luci i to nasilnim prijelazom Une i Save.
Plan je bio ovladati područjem Bosanskog Novog, Bosanske Dubice i Bosanske Kostajnice, a zatim i planinom Prosara.
Međutim, naizgled savršeno osmišljena akcija, potpuno je propala i tako ostala zabilježena kao jedina oslobodilačka operacija HV-a koja je u 1995. godine završila potpunim porazom i neoprostivim gubicima.
Akcija Una ’95, jedna je od najintrigantnijih, najosporavanijih i svakako najkrvavijih akcija koja je osim brojnih žrtava za sobom povukla i brojna pitanja. Koliko je ta akcija bila nužna, gotovo mjesec i pol nakon Oluje dok je gotovo cijela Hrvatska slavila oslobođenje? Je li Glavni Stožer HV-a bio ishitren, te je li ideja o prelasku Une čamcima bila najsretnije rješenje? Na kraju, tko je i zašto izdao zapovijed za povlačenje?
U akciji Una ’95. živote je izgubilo 49 branitelja, od toga 26 pripadnika 2 brigade. Tog je dana ubijeno čak 13 pripadnika ratno istesanih i dobro obučenih Crnih Mambi. U operaciji Una zapovjedništvo ZPZ upotrijebilo je 2. gardijsku brigadu Gromovi na svom glavnom i pomoćnom smjeru napada. Glavni smjer napada je bio Dvor na Uni – Prijedor. Pomoćni smjerovi napada bili su Hrvatska Dubica – Topići, i Hrvatska Kostajnica – Knežica.
“Bio sam u prvom čamcu koji je nas je prebacivao u Hrvatsku Dubicu, a vratio se s posljednjim… Topništvo je neprekidno udaralo po našim snagama, no pravi problemi počeli su kada smo prešli rijeku i ušli 300 metara u dubinu i oko kilometar u širinu predgrađa H. Dubice. Bilo je strašno… Ispred nas je bila čistina, a moji suborci su počeli padati kao pokošeni. Od metka ih je odmah poginulo osam…”, kaže Bužanić Nenad – Zagi, jedan od preživjelih pripadnika Crne mambe.
“U brdima smo čuli nadolazeće tenkove i dovlačenje teškog naoružanja, a mi smo imali svega nekoliko raketa. Nadali smo se nekoj pomoći, no onda smo dobili zapovijed za povlačenjem. Tada je teško nastradala i Nevenka Topalušić. Ukrcali smo ranjene u čamac i vratili se poraženi”, opisuje.
Istoga dana, u istoj akciji, ginuli su i pripadnici Tigrova kao i pripadnici drugih postrojbi. Ovi gubici smatraju se jednom od najvećih šteta koje su se obučenim hrvatskim braniteljima dogodile kroz Domovinski rat. Oko operacije “Una 95.” povjesničari i zainteresirani pojedinci razmjenjuju brojne teorije, no do danas nitko nije izrijekom kazao o čemu se točno radilo, zašto se hrvatska strana sunovratila u ovakav pothvat i zbog čega je bila toliko nespremna.
“Riječ je o akciji koja se trebala dogoditi još tijekom Oluje, kada smo mi bili nadmoćni i organizirani, a Srbi u paničnom bijegu. Ovih mjesec i nešto dana, dalo im je vremena da se konsolidiraju i naprave obrambeni plan. Osim toga, više se vojnih aspekata nije uskladilo, a jedno od najgorih rješenja je prelazak nabujale rijeke čamcima. To je najteži oblik izvođenja borbenih djelovanja i ne znam zašto su je forsirali. Naši momci su legalno prešli granicu kako bi izvršili sporazum Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana po kojem se imalo pravo procijeniti ugrožava li se RH s teritorija BiH”, kaže dobar poznavatelj prilika koji ovu vojnu operaciju godinama proučava.
“Uz sve gubitke, naša je vojska čekala zapovijedi o daljnjem napredovanju. Nije im palo napamet ikakvo povlačenje, ali zapovijed je ipak došla… Nije nikakva tajna da je zapovijed došla od samog SAD-a koji je procijenio da bi, nakon što je Srbija primila silne izbjeglice iz Oluje, sada mogla primiti i oko 300.000 izbjeglih Srba iz BiH. SAD je zaključio da bi jedino povlačenje Hrvatske vojske moglo spriječiti kaos u Srbiji, a vjeruje se da je Hrvatskoj zaprijetio i NATO napadima”, zaključuje na kraju.