U prijepodnevnim satima 5. kolovoza 1995. godine bilježi se najveći uspjeh u operaciji Oluja.
Tada su pripadnici 4. i 7. gardijske brigade Hrvatske vojske oslobodili su Knin, dotadašnje središte i simbol srpske pobune.
Na taj dan oslobođena je gotovo petina okupiranog hrvatskog teritorija i pred hrvatskim je branitelja bilo još puno posla, no upravo toga dana cijela je Hrvatska bila svjesna da je pobjeda naše vojske neminovna jer je u Kninu, tadašnjem centru “političke i vojne moći” slomljena “kičma” neprijateljske vojske, a toga je dana i njihovim političarima svaka velikosrpska ideja izbijena iz glave.
Po dolasku hrvatske vojske u Knin, srpskog stanovništva manje-više gotovo uopće nije bilo u gradu. O tom dijelu i atmosferi koja je početkom Oluje zavladala u Kninu, najzanimljivije su govorili i pisali srpski oficiri. Posljednji zapovjednik Srpske vojske Krajine (SVK) Mile Mrkšić ovako je 6. kolovoza 1995. pisao načelniku Generalnog štaba Vojske Jugoslavije generalu Momčilu Perišiću:
“Naknadnim prikupljanjem podataka saznao sam da do 16 časova niti u Kninu niti u bilo kom mestu 4. avgusta 1995. godine niko nije ni pomišljao na evakuaciju naroda, sve dok nije potpisan akt veleizdaje od predsednika Martića. Kad su saznali za odluku oko 18 časova, Kninjani, koji su se u borbi pokazali kao velike kukavice, skidaju uniforme, oblače civilna odela i počinju da beže.”
Mrkšić je smatrao da je “realno bilo očekivanje da jedinice SVK pruže otpor hrvatskoj vojsci u trajanju najviše do 10 dana”, ali to se nije dogodilo “zbog evakuacije stanovništva, ili slabog morala, nezadovoljstva stanjem u Krajini te očekivanja da će neko drugi doći u RSK da brani narod”. Napominjući da su svi zapovjednici dan prije bili obaviješteni o “vremenu agresije”, Mrkšić piše:
“Nepripremljenost i nespremnost građana da na organizovan način podnesu dejstva artiljerijske vatre bio je očigledan. Ni jedna služba na području Dalmacije nije funkcionisala…”
Poraz pobunjeničkih snaga iz Knina nezaustavljivo se prelijevao na cijelu bojišnicu. Stoga je snažan prodor hrvatskih snaga izazvao svojevrstan domino-efekt u kojem su pobunjeničke snage doživljavale poraz za porazom.
Srpske pobunjeničke snage imale su pet korpusa i svi su poraženi, a među njima i jedan koji se 08. kolovoza (posljednjeg dana Oluje) predao. Raspolagale su sa 31 000 vojnika, oko 300 tenkova, 425 topova i minobacača, 170 oklopnih transportera i 230 protuzračnih sredstava, a na potezu Knin – Drniš – Benkovac imale su 17 vojnih objekata. Ipak, naletom hrvatskih snaga, sva njihova moć rasprsnula se kao mjehurić od sapunice.
Hrvatske su snage u operaciji sudjelovale sa 138 800 branitelja, od kojih je 116 900 bilo iz Hrvatske vojske (HV), 14 500 iz MUP-a i 7400 iz Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Uz pet gardijskih brigada, 1. hrvatski gardijski zdrug (HGZ), jednu gardijsku bojnu i druge sastavnice HV-a, sudjelovalo je još i 18 pričuvnih brigada te 25 domobranskih pukovnija (dp) HV-a. U potpori kopnenim snagama formirano je 13 topničkih i topničko-raketnih skupina, a Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana (HRZ i PZO) u Oluji su angažirali praktički sve kapacitete, odnosno ukupno 33 aviona i helikoptera od kojih su 22 borbene namjene.