Iako nije posve jasno zbog čega su pojedini mediji ponovno potaknuli izjavu kojom je Stjepan Sučić još 2018. godine kazao kako inovativnim metodama pretraživanja područja oko Ovčare kako bi se pronašli posmrtni ostaci nestalih, nije nađeno ništa, te je tom prigodom istaknuta mogućnost da su tijela žrtava prebačena u Srbiju.
Premještanje grobišta
“U našem smo mandatu prekopali i istražili sve što je bilo zatečeno u Upravi i sve što su Vladina tijela u međuvremenu dostavila kao informaciju za eventualna grobišta. Trenutno imamo još samo jedno saznanje koje se utočnjava i da se nisu dogodili ovi dani obilježavanja žrtve Vukovara, vjerojatno bismo radili na utočnjavanju, odnosno na probnom iskapanju za tu lokaciju”, citira portal Priznajem riječi koje je Sučić za RTL izgovorio prije četiri godine.
“Sustavno je Jugoslavija i prije mirne reintegracije, ali i prije osloboditeljskih operacija koje su se provodile, radila na premještanju grobišta. Očekujemo u ovom prijelaznom razdoblju, kada Srbija pokušava ući u EU, da ćemo kroz poglavlje 23. uspjeti i napraviti pritisak na Srbiju da se dostave sva saznanja kojima oni raspolažu”, poručio je Sučić.
Zbog pretpostavke da su ostaci prije mirne reintegracije prebačeni u Srbiju, oglasio se bivši istražitelj zločina na Ovčari, Nikola Kajkić. Uz napomenu da je dužan kazati istinu, naglasio je kako je priča o premještanju tijela žrtava u Srbiju – potpuna laž:
Kajkić tvrdi da je sve laž
“Gluposti i obmane MHB i državnog tajnika su besmislice i laži, te doista za to ne vidim potrebu! Niti jedan posmrtni ostatak ubijenih branitelja i civila sa Ovčare nije premješteno u Srbiju”, napisao je na svom Facebook profilu.
“Nakon što su četnici i dr. paravojne formacije kao i pripadnici JNA u organizaciji SB GŠ JNA po prethodno sačinjenom spisku njih 300 (hrvatskih branitelja i ranjenika, te civila iz Vukovarske bolnice) sa pet autobusa sproveli do hangara na Ovčari, samo je njih 23 spašeno (među njima su: Bergofer, Karlović, Čakalić, Kojić, Dudaš, Perković, Vukojevići, Novak, Ličina i njegova supruga i dr.) ostali su strijeljani, i to prva grupa njih 200 na velikoj grobnici (mjestu na Ovčari gdje je postavljeno spomen obilježje), 14 pored hangara (Samardžić, Batarelo, Jean Mishel, Vulić, Kovačić, Saiti i dr.), ta su tijela pokopana naokolo hangara a iskopana i premještena u veljači 1992. po zapovijedi komadanta 2 čete Negoslavačkog bataljuna.”
Tvrdi kako za sve navode ima dokaze
Bagerom je, kaže Kajkić, upravljao lokalni bagerist iz Negoslavaca koji i danas tamo živi, a za što, tvrdi, ima dokaze.
“Treća grupa (njih 59) je sprovedeno od hangara prema mjestu velike grobnice, ali su strijeljani nedaleko uz desni rub ceste neposredno prije skretanja za mjesto masovne grobnice (i za ovo posjedujem dokaze u vidu izjava svjedoka). Njih su pobili isključivo mještani Negoslavaca, a pokopani su 21/22.studenog 1991 u masovnu grobnicu iskopanu od strane bageriste sa Ovčare (djelatnik Vupika-pogon Ovčara), pripadnik Negoslavačkog bataljuna. Ovu grobnicu su iskopali sa druge strane ceste od mjesta strijeljanja, a nedaleko od mjesta prve i najveće masovne grobnice na Ovčari.”
Kajkić kaže da je najveća masovna grobnica otkrivena zahvaljujući ZN koji se spasio od strijeljanja iskakanjem iz vojnog kamiona na putu do masovne grobnice:
“Kasnije je bio zaštićeni svjedok u Hagu. Nakon njegove razmjene u kolovozu 1992. u Nemetinu, grobnica je otkrivena 18. listopada 1992. godine, a dva dana nakon toga masovna grobnica sa 59 tijela je iskopana je od strane počinitelja zločina. Na šire područje Ovčare premjestio ih je bagerist G.N. koji danas živi u jednoj zemlji zapadne Europe”, zaključio je Kajkić ponavljajući kako za sve navedeno ima dokaze.