Prije 68 godina jugokomunisti otvorili logor za “preodgoj” na Golom otoku

Tito je na prijedlog zloglasnog Ivana Krajačića, odlučio Goli otok pretvoriti u logor za političke disidente. Ukupno je do kraja Jugoslavije na Golom otoku zatočeno između 16.000 i 32.000 zarobljenika.

Prva skupina političkih kažnjenika komunističke Jugoslavije iskrcana je na Goli otok 8. srpnja 1949 godine. Taj otok između Raba i Krka bio je stoljećima nenaseljen, a služio je za ispašu ovaca stanovništvu iz okolnih područja. Na njemu je bilo samo nekoliko sezonskih pastirskih stanova i cisterni za skupljanje kišnice. Prvi put je upotrijebljen kao zarobljenički logor za vrijeme Prvog svjetskog rata, kad je Austro-Ugarska na njemu smjestila ruske zarobljenike s Istočnog bojišta.

Nakon Drugog svjetskog rata Tito je na prijedlog zloglasnog Ivana Krajačića, odlučio Goli otok pretvoriti u logor za političke disidente po uzoru na zloglasne Staljinive Gulage. Spomenuti Ivan Krajačić bio je poznat pod nadimkom drug Stevo i bio je prvi šef OZNA-e za Hrvatsku (OZNA je kratica za Odjeljenje za zaštitu naroda i prethodnica je UDBA-e). Kao ministar unutarnjih poslova Hrvatske, drug Stevo je bio šef cjelokupne policije u Hrvatskoj, nadređen i UDBA-i (UDBA je kratica za Uprava državne bezbednosti).

Lokacija koju je Krajačić izbrao bila je savršena, otok je bio nenaseljen i izoliran te je mogućnost bijega bila nemoguća.

Navedenog dana na Goli otok iskrcan je prvi kontigent od oko 1.200 zatvorenika. Za njih su prethodno sagrađene barake, a zgrade logora morali su podići oni sami.

Ovaj zatvor bio je u nadležnosti federalne vlade sve do 1956. godine, kada prelazi pod upravu SR Hrvatske. Dok je bio u nadležnosti SR Hrvatske, u zatvor na Golom otoku su uglavnom zatvarani politički disidenti, no poslije su bile zatvarane i osobe koje su počinile kriminalna djela (krađe, ubojstva…), a ponekad i maloljetni delikventi.

Protivno čestim predodžbama, na Golome nisu robijali samo komunisti – pristaše Informbiroa, nego i drugi politički zatvorenici (hrvatski, albanski, makedonski i drugi antikomunisti i nacionalisti).

Ne treba smetnuti s uma da su ljudi koji su poslani na Goli otok nikada nisu procesuirani niti im je suđeno već su jednostavno poslani na “preodgoj” administrativnom odlukom.

“Briga Partije za naše zdravlje svijetao je primjer čovječnosti” – jedan od natpisa u kaznionici.

Zatvorenici su bili prisiljeni na teški fizički rad u kamenolomu i rudnicima boksita, bez obzira na vremenske prilike: ljeti pri visokim temperaturama kao i zimi na hladnoj buri. Čuvari su redovito premlaćivali i maltretirali zatvorenike.

Računa se da je ukupno do kraja Jugoslavije na Golom otoku zatočeno između 16.000 i 32.000 zarobljenika. Ženski zatočenici stavljani su na susjedni otok Sveti Grgur. Mnogo zarobljenika stradalo je od loših uvjeta ili su počinili samoubojstvo. Smatra se da broj umrlih premašuje 400 osoba, ali taj broj još nije točno utvrđen (neki izvoi navode i do 4.000 ljudi).

Spomenuti ćemo da je jedan od glavnih zapovjednika logora bio i narodni heroj Jugoslavije Ante Raštegorac kojem nije smetalo da maltretira svoje dojučerašnje drugove i suborce. Zanimljivo je da su među zatočenim vojnim osobama uglavnom bili veterani iz Španjolskog građanskog rata, nekad neprikosnoveni heroji a tada Staljinovi špijuni.

Nakon pomirenja Tita s SSSR-om (točnije Hruščovom) većina civilnih zatočenika je puštena s Golog otoka 1955., ali su vojne osobe, optužene za sve i svašta, u logoru ostale sve do 1960. Treba napomenuti da su oni koji su preživjeli torturu “Golog” kući došli u jadnom psihičkom i fizičkom stanju, a velika većina njih od proživljenih trauma nikada se nije oporavila.

Nakon toga Goli otok je služio kao kaznionica za “obične” kriminalce. Zatvor je konačno prestao s radom 1988. godine, a godinu poslije, potpuno je napušten i danas je dijelom u ruševinama. U zadnje vrijeme javljaju se razne ideje o njegovoj iskoristivosti: od spomen parka preko turističke atrakcije do ponovno mirnog otoka za ispašu ovaca.

Zloglasni Udbaš Jova Kapičić jednom je zapisao: “Svaka nova grupa koja bi stigla na Goli otok, morala je najprije da prođe “toplog zeca”. Stari zatvorenici bi napravili špalir kroz koji su trčale pridošlice. Ovi su ih psovali, pljuvali, šutirali u zadnjicu, udarali bi im po koji šamar… To je bilo poniženje”.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI