REAKCIJA BRANITELJA NA ADEMIJEVU KNJIGU: ‘Ademi neizravno tvrdi da se hrvatski branitelji nisu suprotstavili neprijatelju’

Pixabay

Kako su i najavili, iz Udruge specijalne policije iz Domovinskog rata “Jastreb” kontinuirano objavljuju svoje reakcije na događaje u vezi Šibenske bitke koje je u svojoj knjizi “Samo istina” objavio general Rahim Ademi, piše Dalmatinski portal.

Ovo je njihovo priopćenje:

“General Rahim Ademi u svojoj knjizi ‘Samo istina’ neizravno tvrdi da se hrvatski branitelji na pravcu prodora tenkova i postrojbi JNA prema Šibenskom mostu i Vodicama nisu suprotstavili neprijatelju, štoviše da nisu stupili u borbu s njim. Insinuira da se obrana na tom pravcu raspala možebitno zbog kukavičluka slabo naoružanih štoviše za borbu s oklopom nenaoružanih branitelja na prvoj crti bojišnice. on gradi takvu sliku zato da bi u konačnici prikazao isključivo sebe kao glavnog organizatora obrane i spasitelja Šibenika stavljajući u prvi plan ‘svoje’ topove, a zanemarujući branitelje koji su sedam dana prije njegovog ukazanja, vodili borbe s neprijateljem, te su već 17. i 18. rujna zahvaljujući hrabrosti i okolnostima za koje Ademi ne zna (ili zna, ali ih namjerno prešućuje) bili ne dostatno, ali dovoljno naoružani (i) protuoklopnim sredstvima da agresoru zadaju odlučne udarce i nanesu mu gubitke.

Šibenski branitelji okupljeni oko Udruge Specijalne policije iz Domovinskog rata ‘Jastrebovi’, Udruge hrvatskih branitelja dragovoljaca Domovinskog rata Šibensko – kninske županije i Udruge dragovoljaca veterana Domovinskog rata Republike Hrvatske, ogranak Rogoznica, ne mire s neistinama, krivotvorinama i proizvoljnim ocjenama koje je o Šibeniku u Domovinskom ratu i bitci za Šibenik u rujnu 1991. godine u svojoj knjizi ‘Samo istina’, iznio general Rahim Ademi. Nastavljamo se istinom boriti protiv laži generala Ademija koje on nameće kao jedinu ultimativnu istinu o Domovinskom ratu, napose bitci za Šibenik. Protiv Ademija i njegovih laži koje je iznio u knjizi ‘Samo istina’ borimo se vjerodostojnim podacima, činjenicama i svjedočenjima izravnih sudionika i zapovjednika postrojbi koje su u Domovinskom ratu sudjelovale u bitkama na šibenskom području te bitci za Šibenik. Osuđujemo način na koji je general Ademi opisuje bitku za Šibenik, a posebno način na koji je preuveličava i netočno prikazuje svoju ulogu u obrani Šibenika.

Osobni doprinos generala Rahima Ademija obrani Šibenika ne negiramo, ali osuđujemo njegov sramotni prikaz bitke za Šibenik i pripisivanje pobjede nad neprijateljem. Zbog toga ne možemo i ne smijemo dozvoliti da knjiga generala Rahima Ademija ‘Samo istina’, koja sadrži laži, krivotvorine, podvale i objede bude izvor istine o Domovinskom ratu i temelj za pisanje povijesti Domovinskog rata i borbe Hrvatske za slobodu i neovisnost.



General Rahim Ademi u svojoj knjizi ‘Samo istina’, neistinito i netočno prikazuje tijek bitke za Šibenik u Domovinskom ratu koja je počela 16. rujna 1991. godine. On piše: ‘Postrojbe neprijateljskog korpusa prodirale su kroz našu obranu kao kroz probušeni sir i kako je teklo vrijeme, bile su sve bliže Zatonu, Šibenskom mostu na rijeci Krki i Vodicama. Mi se jednostavno nismo imali čime suprotstaviti munjevitom prodoru oklopnih mehaniziranih postrojbi koje su predvodili najmoderniji tenkovi M-84.’ (‘Samo istina’, str. 71.)

General Ademi tvrdi da je neprijatelj prodirao kroz našu obranu kao kroz probušeni sir, dakle da je kroz položaje i postrojbe hrvatskih branitelja prolazio lako i brzo. On dakle neizravno tvrdi da se hrvatski branitelji na pravcu prodora tenkova i postrojbi JNA prema Šibenskom mostu i Vodicama nisu suprotstavili neprijatelju, štoviše da nisu stupili u borbu s njim. Te to opravdava riječima: ‘mi se jednostavno nismo imali čime suprotstaviti munjevitom prodoru oklopnih mehaniziranih postrojbi.’ Moglo bi se iz generalovih riječi shvatiti da on insinuira da se obrana na tom pravcu raspala možebitno zbog kukavičluka slabo naoružanih štoviše za borbu s oklopom nenaoružanih branitelja na prvoj crti bojišnice.

General Ademi laže i izmišlja. Na pravcu prodora tenkova i postrojbi JNA prema Šibenskom mostu i širem rejonu Vodica, uopće nije bila organizirana obrana niti je obavljeno zaprečavanje i miniranje tenkoprohodnih pravaca. Čudno je da on o tomu ne piše nego paušalno donosi svoju ocjenu da je neprijatelj prodirao kroz našu obranu kao kroz probušeni sir. Iz kasnijeg teksta u njegovoj knjizi ‘Samo istina’ razvidno je da on gradi takvu sliku zato da bi u konačnici prikazao isključivo sebe kao glavnog organizatora obrane i spasitelja Šibenika stavljajući u prvi plan ‘svoje’ topove, a zanemarujući branitelje koji su sedam dana prije njegovog ukazanja, vodili borbe s neprijateljem, te su već 17. i 18. rujna zahvaljujući hrabrosti i okolnostima za koje Ademi ne zna (ili zna, ali ih namjerno prešućuje) bili ne dostatno, ali dovoljno naoružani (i) protuoklopnim sredstvima da agresoru zadaju odlučne udarce i nanesu mu gubitke.

Istina je dakle da agresor 16. rujna 1991. godine nije prodirao kroz našu obranu kao kroz probušeni sir nego je prošao nebranjenim pravcem. Zapovjedništvo 113. brigade poslalo je u susret tenkovima i postrojbama JNA ljudstvo koje je moglo djelovati, ali je stiglo prekasno. Isto tako prekasno je stiglo i ljudstvo poslano da minira tenkoprohodne pravce, zaruši prometnice i postavi prepreke, pa je agresor brzo i praktično bez borbe nadirao prema Šibenskom mostu i Vodicama.

Ademija izravno demantiraju, a njegove neistine potiru svjedočenja izravnih sudionika tih događaja:

Dragan Zorica, pripadnik postrojbe specijalne policije Policijske uprave Šibenik:

“16. rujna 1991. godine bio sam s dijelom moje postrojbe u Pirovcu u hotelu Miran, drugi dio bio je na ratištu u Velikoj Glavi u skradinskom zaleđu. Tu smo, dobili zapovijed da se kao protuoklopna skupina u sastavu; zapovjednik voda SJP Marinko Kardum, zamjenik zapovjednika voda Dragan Zorica, specijalci Danijel Latin, Orio Lasan Zorobabel i Renato Grguričin, uputimo na područje sela Gaćeleze sa zadaćom da zaustavimo neprijateljsku kolonu tenkova koja se iz pravca Lađevaca kreće prema Šibeniku. Odmah po primljenoj zapovijedi uzeli smo protuoklopna sredstva i terenskim vozilom krenuli prema Gaćelezima. Tamo smo stigli negdje oko 16 i 30 sati. Dolaskom u Gaćeleze kod gostione Paravina zamijetili smo velik broj civila koji iz pravca Gaćeleza bježe u smjeru Šibenika. Oni su nam rekli da bježe ispred tenkova koji dolaze iz smjera Lađevaca. Nakon što smo snimili situaciju donijeli smo odluku da ćemo zauzeti najpogodniju poziciju ispred ulaza u Gaćeleze, te pokušati zaustaviti tenkove. Našoj grupi priključio se policajac s blokadnog policijskog punkta Vjekoslav Burazer. Neposredno prije samog ulaska u Gaćeleze iz smjera Dragišića zamijetili smo kolonu neprijateljskih tenkova i pokušali na brzinu zauzeti prikladnu poziciju da bi ih uništili i zaustavili misleći da se radi samo o nekoliko tenkova jer smo dobili takvu informaciju. No tenkovi su nadirali vrlo brzo pa nije bilo vremena za zauzimanje pozicije prikladne za otvaranje vatre na njih. Praktički smo ostali zarobljeni u vinogradu neposredno ispod ceste kojom je prolazila neprijateljska kolona. U nekih desetak minuta uspjeli smo izbrojiti 60-ak vozila što tenkova, što transportera, što kamiona sa neprijateljskim vojnicima, Po prolasku neprijateljske kolone izvlačimo se u smjeru Kovče gdje stupamo u kontakt pripadnicima Vodičke satnije, te su nas oni svojim vozilom prebacili u Vodice. Dolaskom u Vodice javili smo se u policijsku postaju Anti Buhi koji je radio na organizaciji obrane, pa smo ga upoznali s brojčanim stanjem neprijateljske kolone koja se uputila u smjeru Zatona – Šibenski most. Od njega dobivamo zadaću da s pripadnicima Vodčke satnije izađemo na područje benkovačke raskrsnice u smjeru Šibenskog mosta, te da čekamo daljnje zapovijedi. Dolaskom neposredno pred plato motela na Šibenskom mostu negdje iza ponoći 17. rujna 1991. godine bio sam u skupini sa Marinkom Kardumom, Renatom Grguričinom i dva pripadnika Vodičke satnije. Po uočavanju tenkova na platou ispred motela izvlačimo se u grmlje iznad Jadranske magistrate u smjeru Zatona gdje ostajemo prikriveni do jutra 17. rujna. Oko sedam sati čuli smo razgovor neprijateljskih vojnika, paljenje tenkova i zvuke njihove pripreme za borbeno djelovanja. Prilikom polaska tenkovske kolone prema Vodicama, mi koristimo priliku te se izvlačimo također u smjeru Vodica, kojom prilikom se ja i Marinko odvajamo od ostalih iz skupine s namjerom da zauzmemo prikladnu poziciju te zaustavimo daljnje napredovanje tenkova. Tom prilikom negdje između 7.30 i 7.45 sati 17. rujna, a prilikom našeg pokušaja da uništimo dio oklopa na dijelu Jadranske magistrale pogiba zapovjednik voda Specijalne policije Marinko Kardum. Nakon toga sve do zadnjeg dana bitke aktivno smo sudjelovali u obrani Vodica, kako samostalno tako i u suradnji borcima Vodičke satnije. Osim nas koje sam nabrojio s nama su bili pripadnici Specijalne policije Ozren Goreta, Nenad Bralić i Boris Ercegović.

Alen Badžim, pripadnik specijalne policije Policijske uprave Šibenik, u rujnu 1991. godine vozač i zapovjednik oklopnog transportera PU Šibenik:

“16. rujna 1991. godine oko 4 sata ujutro po zapovijedi zapovjednika specijalne policije Ivice Ajdukovića vratili smo s bojišnice u skradinskom zaleđu u Šibenik na odmor, no već nakon ručka bili smo pozvani u Prvu postaju policije odakle smo poslani na Šibenski most. S nama članovima posade oklopnog transportera – Alen Badžim, Ante Žura, Nenad Bralić – išao je na most i zapovjednik Ivica Ajduković. Po dolasku do motela uputili smo se cestom prema Zatonu gdje smo se našli pred nadolazećim tenkovima JNA. Budući da su u međuvremenu postavljeni ježevi i druge prepreke na cestu, nismo se mogli vratiti pa smo iz transportera izvadili sve što smo mogli i sklonili ga na put prema vodospremi. Kada su tenkovi dolazili na most Ante Žura i ja bili smo na prvoj barikadi prema Zatonu, a Nenad je ostao u transporteru održavati vezu jer druge nismo imali. Prvi tenk koji je išao ispalio je prvu granatu prema Šibenskom most i nastavio dalje prema platou ispred motela. Kada je pogođen kamion s eksplozivom mi smo bili nedaleko vodospremnika. Policajac Rajko Budimir dovezao je nekoliko Molotovljevih koktela, ali bilo je prekasno za njih jer su tenkovi prošli pozicije na Zatonskoj cesti gdje ih se mogli efikasno upotrijebiti. Povukli smo se u Vodice i tamo se spojili s još nekima pripadnicima Specijalne jedinice i gardistima iz Vodica čiji je zapovjednik bio Ante Buha. Tu su bili Marinko Kardum, Drago Zorica, Danijel Lasan i još neki, ne sjećam se imena. Bio je tu i Sudac iz 113. brigade ZNG-a i drugi. Jedna Vodička ekipa je upućena prema Gaćelezima, a mi iz Specijalne policije pošli smo prema mostu. Kod Šibenskog mosta našli smo i dio ljudi iz 113. brigade koji su tamo prenoćili od kojih se sjećam Joška Vukorepe, Alena Bračanova i još jednog momka iz Rogoznice kojemu ne znam prezime. Marinko i njih trojica otišli su prema mostu jer su imali Zolje za borbu s tenkovima. S nama je bio i Milorad Paić. Mi smo išli desno od magistrale i ceste prema Jadriji preko gromila i tu smo naišli na Bračanova i ostale. Upozorili su nas da su svuda oko nas neprijateljski vojnici. Počelo je puškaranje. Tada je poginuo Marinko Kardum. Pri povlačenju dio ljudstva je otišao prema Vodicama, a dio na Jadriju gdje smo na naše iznenađenje zatekli Nevena Berovića zvanog Cuki, u civilnoj odjeći sa škorpionom u najlon vrećici. On je prošetao pored nas i vratio prema Srimi. Nama se nije obraćao niti ponudio bilo kakvu pomoć. Bilo je to čudno jer smo mi bili mladi i neiskusni, a on je ipak bio časnik. Na Jadriji smo odlučili da na neki način pomognemo u obrani grada pa smo pucali po brodovima koji su se izvlačili iz Šibenske luke. 19. rujna u poslije podnevnim satima priskočio im je u pomoć avion koji je raketirao Jadriju. Tada je ranjen Alen Bračanov. Stavili smo ga na nekakva sobna vrata, ukrcali ga na kaić i odvezli do Zablaća. Na kaiću smo tada bili pored ranjenoga Bračanova, Žura, Vukorepa i ja. U Zablaću smo ga prebacili na brod Lavsa Lučke kapetanije. Tim brodom smo ga dovezli u Brodaricu, a potom smo se priključili specijalcima koji su držali položaje u potkopima nasuprot topničkoj bateriji, odnosno skladištu na Brodarici. Tu smo bili do 22. rujna kada se oslobađao Šibenski most. To poslije podne pa sve do noći po toj vojarni i skladištu djelovali su topovi sa Žirija. Kasno poslije podne top Bofors specijalne jedinice koji je bio lociran iznad Donjeg polja u pravcu smetlišta na Bikarcu na kojemu je bio Ive Bura pogodio je skladište goriva i skladište municije. To je pucalo i gorilo najmanje 3-4 sata. Sva ročna vojska u tom skladištu takorekuć gola i bosa bez pušaka krenula je na donju stranu prema Brodarici. Nismo pucali na njih iako smo ih imali kao na dlanu jer smo od načelnika policije Nikole Vukošića dobili zapovijed da ne pucamo u te bespomoćne mladiće, ročne vojnike”.

“16. rujna 1991 godine kada je srbočetnička JNA dolazila prema Šibeniku od Zatona zatekao sam se u policijskom stožeru u zgradi policije. Kako neprijateljska kolona nije onemogućena u napredovanju kako je bilo planirano došlo se do zaključka da je najbolje minirati cestu od Zatona prema Šibenskom mostu na najoštrijem zavoju kako bi se spriječilo njihovo napredovanje tim pravcem. Načelnik Nikola Vukošić tražio je dragovoljce za taj zadatak. Pored mene javili su se Saša Santini, Paško Juras i Pajo Mikulandra. Na brzinu smo u osobni automobil ukrcali 80 kilograma eksploziva i uputili se prema Zatonu. Kada smo se od magistrale cestom prema Zatonu udaljili par stotina metara susreli smo se sa tenkovskom kolonom. Brzo smo se okrenuli i krenuli natrag. Posada prvog tenka nas je primijetila i ispalili su prema nama granatu koja je eksplodirala u kršu pedesatak metara od nas. Nakon neuspjelog zadatka vratili smo se u policijsku postaju gdje sam raspoređen u postrojbu Milana Škugora koja je bila na položaju kod Vinarije i sudjelovala u okruženju i napadu na vojarne JNA. Tu sam ostao do kraja bitke za Šibenik”.

Stjepan Blažinčić, pripadnik specijalne policije Policijske uprave Šibenik:

“16. rujna 1991 godine kada je srbočetnička JNA dolazila prema Šibeniku od Zatona zatekao sam se u policijskom stožeru u zgradi policije. Kako neprijateljska kolona nije onemogućena u napredovanju kako je bilo planirano došlo se do zaključka da je najbolje minirati cestu od Zatona prema Šibenskom mostu na najoštrijem zavoju kako bi se spriječilo njihovo napredovanje tim pravcem. Načelnik Nikola Vukošić tražio je dragovoljce za taj zadatak. Pored mene javili su se Saša Santini, Paško Juras i Pajo Mikulandra. Na brzinu smo u osobni automobil ukrcali 80 kilograma eksploziva i uputili se prema Zatonu. Kada smo se od magistrale cestom prema Zatonu udaljili par stotina metara susreli smo se sa tenkovskom kolonom. Brzo smo se okrenuli i krenuli natrag. Posada prvog tenka nas je primijetila i ispalili su prema nama granatu koja je eksplodirala u kršu pedesatak metara od nas. Nakon neuspjelog zadatka vratili smo se u policijsku postaju gdje sam raspoređen u postrojbu Milana Škugora koja je bila na položaju kod Vinarije i sudjelovala u okruženju i napadu na vojarne JNA. Tu sam ostao do kraja bitke za Šibenik”.

Alen Bračanov – u bitci za Šibenik 1991. godine pripadnik 2. bojne 3. satnije 113. brigade ZNG-a:

“Na Šibenski most 16. rujna 1991. godine stigli smo gotovo istovremeno kada i tenkovi JNA. Tek što smo se iskrcali iz kamiona vidjeli smo cijev od tenka iza okuke na cesti od mosta prema Zatona. Nas petorica Ćibula, Jerebar, ja i dvojica gardista išli smo prema tenkovima odlučni da ih zaustavimo. Jerebar je na prvi tenk ispalio tromblonsku minu. Pogodio ga je, ali se tromblon odbio. Došlo je do konfuzije. Pucali smo i mi i oni. U jednom trenutku pomiješali smo se njima i nastao je rusvaj. Tada je i pogođen onaj naš kamion sa eksplozivom. Bila je stravična eksplozija, nastala je gljiva. Naša se grupa u toj gužvi i strci raspala. Kada su se ugasili motori tenkova čuli su se njihovi glasovi. Nas trojica ostali smo u blizini motela skriveni u grmu u koji su se s druge strane zaklonili vojnici JNA. Srećom nisu nas otkrili, a moram priznati da nismo skužili ni mi njih. Ujutro smo se puzajući približili raskrižju Magistrale i Benkovačke ceste. Tamo smo sreli dečke iz naše specijalne policije. Među njim su bili Alena Badžima koji je nosio strojnicu i Ante Žura. Kako nismo imali vezu sa zapovjedništvom, odlučili smo ići na Jadriju. Tamo smo došli oko podne. Naša je grupa imala 7 ljudi. Sami smo se organizirali i uspostavili stražu. Tu smo ostali. Ujutro 18. rujna vidjeli smo desantne brodove JNA u kanalu sv. Ante. Znali smo da ugrožavaju Šibenik pa smo pucali po njima. Tu se 18. rujna pojavio Neven Berović Cuki. Bio je u civilu i uz sebe je imao strojnicu Škorpion. Nije mi ulijevao povjerenje. Nije mi se svidjelo kada mi je bio iza leđa. Dok je on bio tu nismo poduzimali ništa u borbi s neprijateljem jer mu nismo vjerovali, a nismo znali ni zašto je tu, zašto je usred bitke na Jadriji u civilu, ali naoružan. S brodova na koje smo pucali vjerojatno su dojavili da im stvaramo probleme pa su nas 19. rujna oko podne napali zrakoplovi JNA. Srećom na vrijeme smo se sklonili u neku kuću. Nitko nije stradao, a ja sam bio ranjen. Dečki nisu imali nosila pa su me položili na vrata skinuta s neke kuće, a onda me je Ante Žura s nekim kaićem prebacio na brod Lučke kapetanije koji me je prevezao na kopno gdje sam zbrinut i spašen”.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI