SJEĆANJE NA ‘KRVAVO BRANJE GROŽĐA’: Srpska paravojska natjerala je mještane da očiste minsko polje, bili su živi štit

Općina Lovas

Prije 30 godina, 18. listopada dogodio se strašan zločin u srijemskom mjestu Lovasu, kada je srpska paravojska natjerala 51 stanovnika tog mjesta da očiste minsko polje. Pritom su mještane koristili kao živi štit, pišu 24sata.

Leševi su ostali ležati na polju do sljedećeg  dana, kada su zakopani u masovnu grobnicu. “Hodom smrti” po minskom polju smrtno je stradala 21 osoba dok ih je 14 ranjeno. Njihovo selo je okupirano i spaljeno, a oni su ubijani i mučeni i na najokrutnije načine.

Zločin u Lovasu jedan je u nizu mnogih tijekom Domovinskoga rata. Na svom putu prema okupaciji i uništenju Vukovara tzv. JNA i četnici iz Srbije uništavali su i ubijali sve što im se našlo na putu. Tako su 10. listopada 1991., dva dana nakon što je Hrvatska proglasila neovisnost od Jugoslavije, okupirali i spalili Lovas. Nakon toga su krenula brutalna ubojstva civila, mještana Lovasa.


Nakon okupacije Hrvati su morali nositi bijelu traku kao znak raspoznavanja i nacionalne pripadnosti. I na svim hrvatskim kućama morale su visjeti bijele plahte, također kao znak raspoznavanja.

Svojedobno su se toga prisjetili svjedoci koji su čudom preživjeli tu strahotu. Jedan od svjedoka koji je preživio taj užas hoda po minskom polju je, danas pokojni, Ivan Mujić, koji je bio teško ranjen. I Lovre Gestner (62) bio je također jedan od 51 mještanina Lovasa koji je preživio mučenje i zlostavljanje u okupiranom Lovasu 1991. Ranjen je i jedva je preživio.



Oni su se prisjetili da su “sve do 17. listopada morali raditi razne poslove koje su im dali, a taj dan su dali proglas da svi muškarci od 18 do 55 godina dođu pred zadrugu u 16 sati”.

Sakupilo se više od 60 ljudi, koje su strpali u dvorište mehaničke radione poljoprivredne zadruge. Tu su prenoćili sjedeći na klupama, a cijelo vrijeme držali su ih na nišanu. Tijekom noći su ih popisali, a nekoliko osoba su odvodili i pretukli.

Ujutro, 18. listopada, donijeli su bilježnicu i počeli ih prozivati.

“Kako su koga prozvali da izađe pred njih, skočilo bi njih nekoliko i mlatili bi ga palicama, bokserima te boli noževima. Ljudi su padali, gubili svijest. I ja sam prozvan i dobio svoju porciju batina. Krvi je bilo posvuda. Negdje malo prije podne vojnici u maskirnim kombinezonima i šljemovima ušli su u dvorište i kazali ovima što su nas mučili da nas vode brati grožđe. A ako neko naleti na minu da nije važno, jer mi ionako znamo gdje smo ih postavili”, rekao je svojedobno Mujić. On je, nažalost, preminuo u prosincu prošle godine u 67. godini života.

Gerstner kazao je da su ih toliko tukli da je cijelo dvorište bilo krvavo.

“Mlatili su nas puškama, nogama, palicama, željeznim šipkama, boli noževima. U međuvremenu je došlo naređenje da idemo ‘brati grožđe’. Odveli su nas do kraja sela. Putem su ubili Boška Bođanca koji više nije mogao hodati, pa ga je jedan od četnika šutnuo nogom u kanal i pustio rafal po njemu. Tada sam shvatio da ne idemo brati grožđe. Doveli su nas u djetelinu, tj. u minsko polje koje su postavili četnici i jugovojska. Morali smo se držati za ruke, a nogama smo razgrtali djetelinu”, istaknuo je Gerstner.

Kada su došli do mina, stali su. Neki je četnik, objašnjava on, gurnuo jednog od ljudi. Čovjek je pao preko užeta, a u tome su se trenutku aktivirale dvije do tri mine. Četnici i jugovojnici ležali su za to vrijeme u djetelini, 50-ak metara iza njih.

“Mine su eksplodirale, a četnici su nam počeli pucati u leđa automatskim oružjem. Mene je metak pogodio u nogu te sam pao u djetelinu. Oko sebe sam čuo jauke i zapomaganja te gledao poginule i ranjene”, naglasio je Gerstner.

Dodao je kako su četnici ostali na uzvišenjima i držali ih na nišanu.

Nastavak ovakvog stravičnog iživljavanja zaustavio je jedan časnik JNA. On se dovezao do lokacije gdje su ih mučili te psujući srpsku paravojsku zaustavio daljnje mučenje i smrt.

“Cestom je tada stigao landrover iz kojeg je izišao neki oficir i upitao što se događa. Četnički zapovjednik mu je odgovorio da su ‘ustaše bježale iz sela i utrčale u svoje minsko polje’. A oni su nas doveli s namjerom da nas sve poubijaju. Oficir je naredio da se ranjenici iznesu s minskoga polja”, prisjetio se Gerstner.

Naredio je da se ranjeni izvuku i odvezu do Šida na zdravstveni pregled. No tamo im je osoblje dalo samo nužnu njegu u isto vrijeme psujući ih i vrijeđajući.

“Tamo je umro Josip Turkalj, a nama su četnici koji su nas pratili uzeli osobne dokumente i oteli sve novce te nam donijeli jednu posudu sa vodom i krpu da brišemo krv sa poda koja je lila iz nas. Vratili su nas nazad u Lovas u ambulantu gdje nam je dr. Kačar pružio pomoć i koliko je mogao pomogao. Ja sam bio najteže ranjen, nastradalo mi je tanko i debelo crijevo, geleri su mi bili u plućima i još puno gelera po tijelu te mi je bilo sve lošije pa sam se pred jutro počeo gubiti. Došlo je vojno vozilo i doktor je rekao da ja i još dvojica ranjenih idemo u bolnicu. Odvezeni smo u Srijemsku Mitrovicu i samo znam da su neke sestre škarama rezale odjeću sa mene. Sljedećeg jutra sam se probudio u šok sobi. Oporavak je bio težak, ali ostao sam živ”, prisjetio se Mujić.

Nakon toga je završio u srijemskom selu Stari Slankamen u Srbiji gdje je ležao u užasnim uvjetima pod prijetnjama smrću. Zatim su ga prebacili u grad Inđiju na ispitivanju gdje su ga ispitivali stvari poput: Koliko je srpske djece ubio i prijetili da će mu oči izvaditi. Potom je opet završio u Mitrovici, pa u Lovasu. I dok nije uspio pronaći ženu i djecu u Lovasu svašta je proživio. Nekako su ipak uspjeli preko Šida, Bijeljine i Tuzle stići do Zagreba krajem prosinca 1991. No u glavnom gradu je Mujić ubrzo hospitaliziran te je proveo tri mjeseca u bolnici. Operiran je dva puta, a 1995. je otišao u mirovinu.

Gerstner je rekao da su ga nakon što je preživio hod po minskom polju u šidskoj ambulanti previli.

Kada je 5. prosinca 1991. godine ugledao Zagreb sve je, rekao je, bilo ljepše i lakše. No odmah s autobusa morao je u bolnicu jer mu je noga bila otečena i crna.

“Uslijedila je operacija, a poslije operacije dvije godine liječenja u toplicama. Ostao sam invalid, nesposoban za posao, narušenog zdravlja. Dvije godine kasnije morao sam otići u invalidsku mirovinu”, rekao je Gerstner.

Iako invalid, danas je sretan jer je živ, a i djed je šestero unučadi.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI