SMRT VELIKOG VOJSKOVOĐE ANDRIJE MATIJAŠA! ‘Uz Pauka od prvog dana, pa i onda kad je poginuo’

Foto: Tenkisti hrvatske vojske

Na današnji dan, 9. listopada 1995. poginuo je legendarni zapovjednik tenkista 4. gardijske brigade Andrija Matijaš Pauk. Činjenica da je čovjek koji je svih godina sukoba sa svojom brigadom bilježio samo uspjehe, nastradao u zadnjim sekundama Domovinskog rata, njegovo stradavanje čini duplo tragičnijom.

Niti nakon toliko godina, oplakivanje za karizmatičnim vojskovođom ne jenjava. O tome za naš portal svjedoče prijatelji, poznanici i suborci Andrije Matijaša Pauka:

“Ne pamtim da sam ikada sreo nekoga tko toliko razmišlja o strategiji. Iako sam s njim bio na samome početku dok sam bio u pješadiji 2. motorizirane satnije, urezao mi se u sjećanje za cijeli život”, prisjeća se hrvatski branitelj Miro Moro u izjavi za Dnevno.


Moro kaže da je Pauk, što se vojničkog načina razmišljanja tiče, bio pravi primjer “stare škole”:

“Iako je riječ o ratnim uvjetima, kod njega je tjelovježba bila gotovo obvezna. Pazio je na kondicijsku spremnost svojih vojnika, ali treba naglasiti da oni za njega nikada nisu bili samo vojnici. S njima je bio ljudski povezan i pazio je na ama baš svakog čovjeka. Jedna od njegovih brojnih uzrečica bila je i ‘što više znoja u miru, manje krvi u ratu’. Upravo zato je svaki trenutak koristio na ‘vojnički dril’. Nije želio gubiti ljude zbog nedostatka spremnosti”, govori dalje Moro koji u posljednjoj izjavi pronalazi jednu riječ kojom opisuje velikog zapovjednika:



“Bio je besprijekoran…”, kaže Moro.

Unatoč besprijekornosti, vojničkoj spremnosti i bogatom znanju prethodno stečenom u JNA, Pauk je na današnji dan poginuo u bliskoj tenkovskoj borbi u Podrašnici kod Mrkonjić Grada. O tome kako se točno dogodilo da ovaj veliki ratni zapovjednik pogine u trenutku dok je Hrvatska već naveliko slavila kraj rata, prisjetio se umirovljeni satnik HV-a Ivana Maršića, bivši pripadnik 4. gardijske brigade “Pauci” koji je u tom trenutku bio zamjenik zapovjednika:

“Uz njega sam bio doslovno od prvog do posljednjeg dana… Ratna akcija uvijek znači i rizik od ljudskih gubitaka, ali Paukovu smrt nitko nije očekivao. Riječ je o gubitku koji je teško opisati onima koji ga nisu poznavali. Pauka sam vidio pola sata prije nego što je poginuo, a i naknadno sam kao zamjenik zapovjednika došao na mjesto stradanja, iako je njegovo tijelo već bilo preneseno u jednu kuću i prekriveno bijelom plahtom”, tužno se prisjeća Maršić.

Kaže da se jasno sjeća svemu što je prethodilo pogibiji omiljenog zapovjednika:

“Stajali smo na jednoj uzvisini znajući da je neprijatelj u kotlini. Razmišljali smo o strategiji – ići u napad ili im samo dati do znanja da smo tu. Odlučili smo se za ovu drugu opciju. Samo pola sata nakon tih dogovora, Pauk je otišao prema lijevoj strani. Došlo je do tenkovske borbe i u toj unakrsnoj paljbi Matijaš je izgubio život.”

Ivan Maršić o poginulom zapovjedniku priča s puno emocija, napominjući kako im je svima ostavio veliko znanje:

“Ja sam u rat dragovoljno otišao sa 19 godina i većina nas je bila na neki način nezrela, napola djeca. Pauka sam upoznao doslovno prvoga dana dolaska u braniteljske redove. Stajao sam na ogradi kada je došao sa kamionom krcatim oružjem. Odmah sam vidio da je riječ o karizmatičnom i odlučnom čovjeku. Unatoč njegovoj disciplini i zahtjevnosti, ubrzo sam shvatio da Pauk nije samo veliki vojnik, već i veliki čovjek”.

van Maršić kaže kako je Matijaš o svojim dečkima “očinski” brinuo. Bio je, kaže, upućen u sve njihove probleme i sve ih je rješavao:

“Ni danas ne znam, ali doznao je za baš svaki problem koji bi imao netko od nas vojnika. U tim trenucima, u njemu se budio čovjek. Želio nam je dobro i želio nas je po svaku cijenu zaštititi i sačuvati. Ja sam se, primjerice, dečkima požalio na bolove u ligamentima. Ubrzo se pojavio on i pitao kako sam i je li sve u redu, iako uopće nije bio prisutan kada se o tome pričalo. Za sve naše nevolje je znao i nudio rješenje, pa makar morao malo narušiti vojnički protokol. Upravo zato njegova smrt za nas je bila šok. Doduše, kada se to dogodilo, postupili smo onako kako nas je on učio – vojnički. Bili smo već isprofilirani i nismo si mogli dopustiti da nas čak niti to ‘izbaci iz stroja’. Sigurno bi nam i on rekao da odgodimo tugovanje. S druge strane, do danas žalimo za gubitkom čovjeka koji nam je pokazao kako se ratuje, ali i kako se bude čovjek. Čovjekom koji je sve ratne operacije ne samo planirao i koji je zapovijedao, nego koji ih je osobno vodio te bio na prvoj crti uz svoje vojnike uz motivacijsku rečenicu “kad krenemo, gorit’ će i nebo i zemlja”.

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI