Krajem siječnja 1995. godine, Hrvatskoj je predstavljen plan Z-4, nacrt sporazuma o Krajini, Slavoniji, Južnoj Baranji i Zapadnom Srijemu, kojeg su izradili veleposlanici zemalja Kontaktne skupine, SAD-a, Rusije, EZ-a i UN-a.
Glavni tvorac i najdosljedniji zagovornik plana Z-4 bio je američki veleposlanik Peter Galbraith koji je na temelju američkih obavještajnih podataka procijenio da Hrvatska nema velike izglede oružano osloboditi svoja okupirana područja. Dapače, smatrao je da bi Hrvatska u konačnici doživjela teški vojni poraz.
Riječ je o planu koji je predviđao reintegraciju okupiranih područja u sastav Republike Hrvatske s time da bi ta područja osim Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema uživala vrlo visoku autonomiju, a to bi se područje zvalo Srpska krajina. Iz Plana Z-4 proizlazilo je da bi Srpska krajina bila gotovo potpuno samostalan entitet u sklopu Republike Hrvatske, ali bez međunarodnog subjektiviteta, odnosno “država u državi”.
Srbi odbili ponudu iz snova
Prema Planu Z-4 autonomna Srpska krajina imala bi zakonodavno tijelo, predsjednika, vladu i sudove. Imala bi policiju, ali ne i vojsku. Također bi postojao i poseban ustavni sud. Krajina bi uživala potpunu autonomiju na područjima gospodarstva, socijalne politike, kulture, oporezivanja, turizma, energetike, zaštite okoliša itd., dok bi u nadležnosti hrvatske Vlade ostali vanjski poslovi, obrana, državljanstvo, međunarodna trgovina, financije itd.
Krajina bi imala svoju posebnu novčanu jedinicu, njezini stanovnici imali bi pravo na dvojno državljanstvo (hrvatsko i SRJ), a imala bi i mogućnost održavanja međunarodnih veza i sklapanja međunarodnih ugovora (osobito sa SRJ i Republikom Srpskom na području obrazovanja, kulture i turizma). Stanovnici Krajine sudjelovali bi na izborima za Predsjednika Republike Hrvatske i Hrvatski sabor u kojemu bi imali svoje predstavnike, a mogli bi biti ministri, suci i drugi državni dužnosnici.
Međutim, o Planu Z-4 nije se ni pregovaralo… U samom početku Hrvatska je načelno prihvatila plan kao polazište za pregovore s pobunjenim hrvatskim Srbima, no naknadno je ova ideja ocijenjena kao neprihvatljiva. Srpska strana je u samom startu plan izričito odbila, a srbijanski predsjednik Slobodan Milošević nije čak želio ni primiti četvoricu veleposlanika.