Po dokumentima i izvješćima zarobljenima u “Oluji”, utvrđeno je da su na potezu od Kašića do Novigrada bile skoncentrirane sve najbolje srpske postrojbe: “Niški specijalci” tzv. JSO, “Vukovi” s Vučjaka, Arkanovi “Tigrovi”, “Kninđe” kapetana Dragana, “Martićevci” i mnogi drugi. U VRO Maslenica tako su se prvi i jedini put sukobile najbolje i najelitnije postrojbe obiju vojski i u tom je sudaru velikosrpski neprijatelj polomio zube.
Detalje o ovoj akciji možda se ponajviše može doznati od Ivice Šafarića, bivšeg pripadnika Crnih Mambi koji je tijekom rata više puta ranjen, a upravo u ovoj akciji je izgubio oko.
Nindža o sukobu najelitnijih vojski
“VRO Maslenica je započela 22., a završena je 26. siječnja 1993. godine. Zadaća je bila u potpunosti izvršena. Postrojbe 4.gbr, 112. taktičke grupe (TG), 113.brigada, 7. domobranska pukovnija, specijalne postrojbe Glavnog stožera HV-a (SP GS HV), vojna policija, HRZ i HRM uspješno su probile crtu obrane neprijatelja, oslobodile zadarsko zaleđe, aerodrom Zemunik, Maslenicu i Novsko ždrilo (Novigradsko more). Tom operacijom stvoreni su uvjeti za stavljanje u promet Jadranske magistrale i zadarske zračne luke. Zbog pretrpljenih gubitaka u ljudstvu, izgubljenih područja, gubitka morala i povjerenja pobunjenih Srba u zadarskom zaleđu, neprijatelj je krenuo s najjačim specijalnim snagama u protunapad. Počevši bojnim djelovanjem: topničko-raketnim, tenkovsko-pješačkim i diverzantskim pokušali su promijeniti stanje na bojišnici i vratiti jako važna strateški mjesta, presjeći Hrvatsku”, informira nas Ivica Šafarić, poznat kao Nindža. U nastavku donosi tijek borbe.
„Dana 11. veljače 1993. godine u 01,00 sati razrađena je zapovijed za napad te je isti započeo u 6,30 sati toga dana. Po odnosu snaga, neprijatelj je mogao probiti crtu obrane, ući u Zadar i pretvoriti operaciju Maslenica od velike hrvatske pobjede u veliki hrvatski poraz. Srpskim domaćim snagama došla je pomoć iz Srbije sastavljena velikim djelom od “Arkanovaca”, tj. pripadnika paravojnih postrojbi kojima je zapovijedao Željko Ražnatović- Arkan te dijelovi vojnih jedinica iz Srbije i Bosne i Hercegovine, kojima je zapovijedao Ratko Mladić. Po nekim informacijama, neprijatelj je imao oko osam tisuća vojnika. Tako je 1. pješačka bojna uz teške napore i velike gubitke ipak uspjela zaustaviti neprijatelja i uspostaviti obranu. Toga dana 1. bojna imala je dvadesetak ranjenih, a od toga vrlo teško zapovjednik voda Ivica Mužić, a izgubila je dva vrhunska borca i prijatelja zapovjednika 1. pješačke satnije Dragutina Naglaša i zapovjednika voda Vladu Brebrića.”
Dana 14. veljače 1993. neprijatelj je uz jaku topničku potporu izveo je pješački napad koji je uspješno odbijen.
“Taktička grupa 2.gbr ima nekoliko ranjenih tako da se broj bojovnika svaki dan smanjivao, a linija obrane je bila velika. Uz svakodnevno granatiranje 16. veljače 1993. neprijatelj teškom artiljerijom i minobacačima tuče po položajima. Tako je u 1. pješačkoj satniji poginuo zapovjednik, a 14. veljače 1993. sam ja, njegov zamjenik, izgubio oko te je još nekoliko suboraca ranjeno, a smrtno stradava Marijan Mikulin. Veliku hrabrost i požrtvovnost pokazao je brigadni liječnik dr. Tonći Soža, koji je sa svojom sanitetskom ekipom izložen pješačkoj i minobacačkoj paljbi osobno spašavao, zbrinjavao i izvlačio ranjene i poginule s mjesta vatrenih sukoba”, doznajemo od Šafarića.
Nakon cjelonoćnih paljbenih provokacija dana 17. veljače 1993. u ranim jutarnjim satima neprijatelj izvodi topničko pješački napad na položaje taktičke grupe 2. gbr.
Najjači udar tenkovima, BVP i pješaštvom uslijedio je na položaje 1.pješačke satnije u selu Baždarići. U žestokom okršaju neprijatelj je odbačen i Novigradsko zaleđe je obranjeno. Da je neprijatelj uspio probiti liniju sve ljudstvo u Novigradu i okolo bilo bi u okruženju. Nakon toga neuspjelog neprijateljskog napada iduća dva dana uslijedio je prividni mir.
Do Oluje nije bilo pomicanja obranjene crte
U nemoći 19. veljače 1993. neprijatelj ponovno granatira položaje u kojem smrtno stradavaju tenkisti Ivan Cindrić i Boris Krivačić. Nakon toga, 3. pješačka satnija 1. pb pokušala je izvesti nekoliko napada na neprijateljske položaje u Naranđićima, a zatim taktičku grupu 2.gbr zamjenjuju pripadnici 4. gardijske brigade.
Nakon te žestoke borbe i izvršene dobivene borbene zapovjedi, dana 25. veljače 1993. pripadnici taktičke grupe 2. gbr sa helikopterima vraćaju se u bazu Trstenik i Sisak na zasluženi odmor. Zadar i Zadarsko zaleđe odahnuli su od neprijateljskih napada i do operacije “Oluja” nije bilo pomicanja crte bojišnice na terenu, a Maslenički pontonski most i zračna luka Zemunik postali su važan prometni čimbenik u povezivanju juga Hrvatske.