Bitka za Gospić je bila jedna od bitaka za strateški važni gradić Gospić koji se nalazio na važnoj cestovnoj i željezničkoj prometnici koja je povezivala hrvatski sjever i jug. Gospić je bio predstavljao i psihološki cilj, jer je bio glavnim gradom jedne hrvatske regije,Like.
Velikosrbi bi zauzimanjem Gospića prekinuli još jedan hrvatski prometni pravac prema jugu i stvorili bi preduvjet za zauzeti hrvatski jug.
O tome koliko je bitka bila teška i kako je bilo vrlo blizu da će Gospić pasti u četničke ruke je 1992. svjedočio ondašnji predsjednik hrvatskog Sabora, kasniji hrvatski predsjednik, Stjepan Mesić.
Uoči rata, na popisu stanovništva 1991. u gospićkoj je općini bilo ukupno 29.049 stanovnika, od čega su njih 18.613 bili Hrvati, 8926 Srbi, dok se 513 stanovnika izjasnilo Jugoslavenima, a 947 je bilo ostalih. U to vrijeme su Srbi u Gospiću držali sve važne dužnosti u policiji, vojsci, gospodarstvu, politici, sudstvu i školstvu, dok su Hrvati bili podređeni i politički etiketirani.
Srpsko stanovništvo na tom je području u značajnoj mjeri prihvatilo velikosrpski plan, pobjeglo iz grada, želeći se u njega vratiti kao “osloboditelji” te dvadesetak kilometara dalje postaviti carinu prema Rijeci. Sam uvod u ratne događaje na širem gospićkom području 1991. godine nije se puno razlikovao od onog u Vukovaru, Pakracu, Petrinji, Drnišu. Brojni gospićki Srbi bili su članovima SDS-a, a mjesecima su se pripremali za osvajanje grada koji su željeli staviti pod vlast pobunjenih Srba. Već je postala uobičajena stvar da su vojno sposobni muškarci prijepodne bili na radnim mjestima, a u poslijepodnevnim satima su vježbali na vojnom poligonu i strelištu “Vedrinama”.
A onda su 3. veljače 1991. u Gospiću održali “miting svih Srba Like i svijeta”, kojem je nazočilo 5.000 gospićkih Srba i na kojem su govorili Nikola Varićak i Rade Čubrilo, ratni zločinac iz Raduča koji se uoči početka agresije na Hrvatsku zanosio mišlju da će uskoro njegova vojska ući u Zagreb. Pobunjeni Srbi su u konačnici, 26. lipnja proglasili ratno stanje. Hrvatski Sabor je upravo 2. kolovoza dao povjerenje Vladi demokratskog jedinstva na čelu s premijerom Franjom Gregurićem, što je i simbolično potvrdilo jedinstvo Hrvata u tim dramatičnim trenucima.
Nakon 2. kolovoza uslijedili krvavi mjeseci za Gospić
Uslijedili su potom krvavi mjeseci za Gospić i Liku. Velikosrbi su u napadima srušili gotovo cijeli grad, a do kraja godine su uništili oko 75 posto objekata. Okolo Gospića i u Gospiću djelovale su paravojne postrojbe pobunjenih Srba i dragovoljaca iz Srbije – Beli Orlovi, kao i specijalne postrojbe JNA iz Niša, koje su u svojim upadnim i izviđačkim akcijama ubijali hrvatsko stanovništvo, svjesno pokušavajući izazvati strah i demoraliziranje mještana odanih Hrvatskoj.
U MORH-ovim je dokumentima, primjerice zabilježeno da je na Lipovoj glavici upala skupina niških specijalaca koje su vodili domaći pobunjeni Srbi koji su tada ubili sedam Ličana, a dva dana poslije, na Marinu brdu, kilometar dalje, isti su upali i smaknuli tri osobe. Četnici nisu prestali napadati Gospić i okolna mjesta. Za osvetu što su hrvatske snage izvele uspješnu akciju u Divoselu 16. listopada, četničko je topništvo 19. listopada 1991. tuklo po Gospiću neprekidno 10 sati. Za tih je napada Gospić gorio na dvadesetak mjesta. Grube procjene govore da je samo toga dana palo na Gospić više od tisuću projektila, a prema nekim izvorima i znatno više.
Velikosrbi su neprestano napadali Gospić minobacačima, topništvom, tenkovima, ali i zrakoplovstvom. 2. studenoga i 3. studenoga 1991. je bio osobito teški napad na grad, kad je palo preko 1000 granata, čime se obistinila prijetnja generala JNA Andrije Rašete da će do 1. studenoga Gospić biti sravnjen sa zemljom. Sredinom studenog, u pomoć obrani Gospića stiže dobrovoljačka 19. satnija HOS-a pod zapovjedništvom Valentina Rajkovića. U studenom 1991. su velikosrbi nakon granatiranja i raketiranja ponovno krenuli s pokušajima osvajanja teritorija. Tog su dana poslali 200 posebno izvježbanih vojnika, pričuvnika i četnika radi zauzimanja cestovne prometnice Gospić-Karlobag, a hrvatske snage su ih odbile uz velike gubitke.
17. studenoga su se u Divoselu srazile ZNG i 300 četnika. Upali su u zasjedu, poginulih je bilo od 50-100, a ostale se zarobilo. Samo dva dana poslije su velikosrbi granatirali Gospić s preko 1000 projektila iz raketnih bacača i drugog dalekometnog oružja.
Još jedan 2. kolovoz važan za Gospić i Hrvatsku dogodio se 1992. godine, kada su održani drugi višestranački izbori za Sabor i predsjednika Republike Hrvatske. Bili su to prvi izbori nakon što je Hrvatska proglasila svoju neovisnost. Na predsjedničkim izborima u prvom krugu pobijedio je Franjo Tuđman s 56,69 posto glasova, ispred Dražena Budiše s 21,91 posto. Tuđman je svečano prisegnuo 18. kolovoza i time preuzeo predsjedničku dužnost. Na izborima za Sabor RH najviše glasova dobio je HDZ, 43,72 posto.
Iako je Hrvatska bila u ratu, odnosno trećina teritorija bila je pod kontrolom Republike Srpske Krajine, malo je ljudi bilo spremno osporiti njihov legitimitet, s obzirom da dotadašnji saziv Sabora, izabran dok je Hrvatska još bila u Jugoslaviji, nije odgovarao odredbama božićnog Ustava, a niti je stranački sastav u njemu odgovarao raspoloženju stanovništva. To se prvenstveno odnosilo na bivše komuniste, odnosno Socijaldemokratsku partiju, za koje se sumnjalo da će uspjeti dobiti ijedno mjesto.
Za izbore je izmijenjen dotadašnji izborni zakon. Umjesto dvokružnog većinskog ustanovljen je mješoviti većinsko-proporcionalni izborni sistem u kojem se 60 zastupnika biralo u većinskim izbornim jedinicama, a 60 zastupnika s državne liste d’Hondtovom metodom uz izborni cenzus od 3 posto. Vladajuća stranka HDZ je nastojala povećati broj zastupnika kroz tzv. listu za dijasporu, gdje je 12 zastupničkih mjesta proporcionalnom metodom biralo od strane hrvatskih državljana s prebivalištem u inozemstvu. U praksi je najveći broj glasova došao iz BiH, gdje nijedna stranka osim HDZ nije mogla očekivati mandate.
Nakon 16 mjeseci stanke, uoči Oluje, novo granatiranje Gospića 2. kolovoza
A onda je uoči Oluje 1995. godine, došlo do novog napada velikosrba na Gospić, što je ionako već izmučeni grad srpskim razaranjem, bacilo u novi očaj. Nakon 16 mjeseci stanke, 2. kolovoza, srpski pobunjenici ponovno su ispalili 20-ak granata na Gospić, što je bio uvod u ciljani zrakoplovni napad 4. kolovoza, kada su bombardirali stambeni dio grada Gospića.
Iako su nalogodavci tog napada poznati, izvršitelji nisu, a napad se dogodio na dan kada je pokrenuta vojno redarstvena oslobodilačka operacija Oluja. Osumnjičeni dvojac srpskih nalogodavaca su kao pripadnici Srpske vojske Krajine (zapovjednik 105. Vazduhoplovne brigade ) i Vojske Republike Srpske (zapovjednik 92. mješovite avijacijske brigade) 4. kolovoza 1995. godine, za vrijeme oružanog sukoba između regularnih snaga Hrvatske vojske te policije i paravojnih postrojba pobunjenih Srba, dogovorno donijeli odluku o neselektivnom zračnom napadu na naseljeno središte Grada Gospića, znajući da će djelovanje razornih aviobombi po gusto naseljenom središtu Gospića usmrtiti i tjelesno ozlijediti civile te prouzročiti razaranje njihovih objekata.
4. kolovoza 1995. u 17:20 borbeni zrakoplov Vojske Republike Srpske Krajine je s 11 avio bombi, bez odabira vojnog cilja, izvršio neselektivni napad po središtu Gospića. U napadu su ubili troje (od 14, 18 i 32 godine) i ranili šestero hrvatskih civila, među kojima bebu i dječaka.
Nakon višegodišnjeg kriminalističkog istraživanja, Policijska uprava ličko-senjska je 23. siječnja 2019. završila kriminalističko istraživane nad državljaninom Srbije i državljaninom Republike Hrvatske, pokrenutog zbog osnovane sumnje da su počinili kazneno djelo ratnog zločina u Gospiću protiv civilnog stanovništva.
Nalogodavac optužen u lipnju ove godine: Ubili troje ljudi, ranili bebu i dječaka
U lipnju ove godine Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci optužilo je državljanina Srbije (65) za ratni zločin protiv civilnog stanovništva jer je 1995., kao zapovjednik tadašnjeg vojnog aerodroma u Udbini i brigade vojske Srpske Krajine, naredio zračni napad na Gospić u kojem su poginula tri civila.
Šezdesetpetogodišnjeg državljanina Srbije riječki ŽDO pak tereti da je 4. kolovoza 1995. tijekom oružanog sukoba između regularnih oružanih snaga Hrvatske vojske i paravojnih jedinica tzv. Republike Srpske Krajine i vojske Republike Srpske, kao zapovjednik tadašnjeg aerodroma u Udbini i zapovjednik 105. zrakoplovne brigade vojske Srpske Krajine naredio taj napad.
Taj čin protivan je odredbama Ženevske konvencije za zaštitu građanskih osoba u vrijeme rata, priopćio je u srijedu ŽDO u Rijeci. Nakon dovršenih planiranih borbenih letova i djelovanja po položajima Hrvatske vojske optuženi 65-godišnji državljanin Srbije je zajedno s danas pokojnim zapovjednikom 92. mješovite avijacijske brigade vojske Republike Srpske odlučio da se u znak odmazde zbog artiljerijskog djelovanja Hrvatske vojske po aerodromu obavi neselektivni napad na Gospić.
Nakon toga je iz vojno-zrakoplovne baze Udbina poletio zrakoplov tipa J-22 Orao i oko 17:20 sati bombardirao sjedište Gospića s 11 avionskih bombi. Posljedica tog napada bila je smrt troje civila, teško ozljeđivanje još dvoje i lakše ozlijeđenih nekoliko civila u Gospići.