Vijoleta Antolić – Viki rođena je u Vukovaru 6. svibnja 1969. godine. Živjela je s roditeljima u južnom dijelu vukovarske četvrti Sajmište. Godine 1988. rodila je sina Zorana. Radila je u Borovu.
U rujnu 1991. dragovoljno se uključila u obranu Vukovara, pridružujući se skupini hosovaca koji su stigli malo prije toga.
Ratovala je na prvoj crti na Sajmištu, najkrvavijem dijelu vukovarske bojišnice. Preživjela je ratni pakao Vukovara i teška zlostavljanja u srbijanskom logoru. Preživjela je i druga bojišta u Hrvatskoj i BiH. Nakon gotovo 1700 ratnih dana, umirovljena je 1996. kao ratni invalid. Potom je živjela u Zagrebu.
Hrvatski branitelji, napose Vukovarci, smatraju je heroinom i simbolom žena koje su branile Vukovar i Hrvatsku od srbijanske oružane agresije. Tko god ju je upoznao nakon rata, nije mogao ni po čemu zaključiti da je riječ o ratnici koja je sudjelovala u najtežim bojevima na prvoj crti. O svojim ratnim iskustvima uvijek je govorila bez gorčine i sa smiješkom. Vijoleta Antolić Viki smrtno je stradala 29. srpnja 2014. u prometnoj nesreći u Zagrebu.
Hoću pušku
“Rođena sam u prekrasnom gradu i bezbrižno sam odrastala prekoputa vukovarske vojarne. Prije 1990. činilo se da u Vukovaru skladno žive Hrvati, Srbi, Mađari i 20-ak drugih etničkih manjina, iako su Srbi u državnoj službi i gospodarstvu bili povlašteni. Uskoro nakon prvih demokratskih izbora, 1990., dio vukovarskih Srba najprije je započeo s različitim prosvjedima i verbalnim provokacijama. To se uskoro pretvorilo u sve učestalije postavljanje barikada i seoskih straža na prilazima Vukovaru, a u gradu su bili napadani pojedini Hrvati i njihovi objekti.
Promjena situacije vidjela se jasno i u vojarni. U nju je dolazio sve veći broj civila Srba koji su se naoružavali. Događalo se i neuobičajeno organiziranje i komešanje civila unutar vojarne, što je ranije bilo nezamislivo. Iz vojarne se znalo pucati na sve strane, pa je u gradu bilo ranjenih i ubijenih. Isto je bilo i kad je dio te horde povremeno izlazio u šetnje izvan vojarne, a i tenkovi su se počeli kretati po središtu grada.
Svi koji smo ondje dotad mirno živjeli najedanput smo se počeli osjećati sve nesigurnije. Radila sam u Borovu i kad sam se kasno navečer sama vraćala kući iz druge smjene, pred mene su u dvije prigode iz mraka iskakali vojnici. Bila sam potpuno iznenađena i preplašena. Tražeći moju osobnu iskaznicu, bahato su govorili: ‘Pa šta je? Šta se bojiš vojske, bre? Pa šta ti ne voliš JNA?’. U strahu smo se već tada često sklanjali u podrume. Poseban šok svim Vukovarcima bio je kad je početkom svibnja 1991. izvršen pokolj hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu.
Sve opasnija situacija u Vukovaru i napadi na Hrvatsku na drugim područjima doveli su me do odluke da se i ja uključim u obranu. Najprije sam u svibnju 1991., u dogovoru s majkom, otišla u centar Sajmišta i tu sam predala prijavu za ulazak u Zbor narodne garde. Rekla sam im da – kad dođe vrijeme i pozovu me – ne želim biti ni bolničarka ni kuharica, nego hoću da mi daju pušku. Otac mi je na Sajmištu već bio uključen u obranu, a ja sam očekivala kad će me pozvati.
Tijekom ljeta 1991. u Vukovaru i okolici postajalo je sve dramatičnije. Vukovarska djeca upućena su na more, na ljetovanje kako se tada govorilo. Mislila sam, kao i drugi Vukovarci, da će djeca ostati na tom tada daleko sigurnijem području. No, na naše iznenađenje, djeca su u drugoj polovici kolovoza vraćena u Vukovar. Nakon nekoliko dana, 24. kolovoza, započela je srbijanska opsada Vukovara.”
Dečki, mogu s vama?
“S majkom i trogodišnjim sinčićem živjela sam u podrumu naše kuće, misleći da smo tu sigurni. Ali, doživjeli smo šok kad je u svojoj kući ubijen moj prvi susjed, dok je s njim bila i njegova obitelj. Iz vojarne se iz svih oružja gotovo svakodnevno pucalo po nama i našim kućama. Trebalo je pobjeći u sigurnije dijelove Vukovara. Po mene, sinčića i moju majku s položaja je došao moj očuh. Izjurili smo iz podruma, a ja sam sina nosila u naručju. Pod kišom metaka smo – zajedno s drugim ženama, djecom i starcima – bježali kroz vrtove i dvorišta.
Pucali su i po mojem djetetu koje je plakalo i zapomažući me zvalo iako mi je bilo na rukama. Bilo je strašno. Neki moji susjedi su poginuli, a neki su ranjeni. Meni i mojima se pukim slučajem nije ništa dogodilo. Pobjegli smo na Olajnicu i tamo smo se smjestili u sklonište koje je već bilo ispunjeno ženama, djecom i muškarcima. Stisnuti jedni uz druge, nekako smo se osjećali sigurnije. Mene dugo nije napuštalo ogorčenje zbog nemilosrdnosti s kojom se pucalo na djecu i nas žene. Umirila me pomisao kako ću im uzvratiti.
Svakodnevno sam viđala kako stradavaju moji prijatelji, susjedi i sugrađani. Jedni su poginuli, drugi su ranjavani. To mi je bilo sve teže gledati. S nestrpljenjem sam iščekivala da me pozovu u ZNG, ali poziv nikako nije stizao. Možda i zbog nedostatka oružja. Onda sam u rujnu 1991. na Sajmištu susrela nepoznate mladiće koji nisu bili iz Vukovara, a došli su braniti moj grad. Meni je to bilo predivno i prehrabro. Znala sam da ti dečki imaju srce i poistovjetila sam se s njima. Bili su to hosovci.
Jednostavno sam tu grupu upitala na ulici: ‘Dečki, mogu s vama?’ Oni su mi odgovorili: ‘Može. Ako hoćeš, možeš biti medicinska sestra, ili želiš s puškom?’. Na to sam im rekla: ‘Ja bih pušku, a o ranama znam isto koliko i vi’. Kod mene nije bilo nikakve dvojbe, jer sam tako odlučila još kad sam se prijavila za ZNG. Nisam bila baš početnica jer su mi ujaci bili lovci pa sam već znala pomalo rukovati s oružjem.
Ta grupa hosovaca istoga me dana odvela u jedno dvorište, gdje ih je bilo više. Dosta njih je u početku bilo iznenađeno što želim pušku pa su neki rekli kako nije u redu da ratujem s njima jer sam žensko. Rekla sam da ih razumijem, ali sam ostala ustrajna. Objašnjavala sam im da neću odustati. Govorila sam im da dobro poznajem vukovarske ulice, kuće i domaće ljude pa im i to može biti veoma korisno. Prihvatili su me i dali mi kalašnjikov, maskirnu košulju i prsluk, a uskoro sam dobila i oznaku HOS-a. Bila sam ponosna što sam rame uz rame s hrabrim dečkima koji su s raznih strana stigli u vukovarsku bitku. Mirne sam se duše uključila u boj jer sam znala da činim nešto dobro i da nemam zlih namjera.”
Nema bježanja!
“Prvu noć po mojem dolasku već sam se našla u uličnim borbama. Bilo je jezivo slušati jauke jednog branitelja kojeg su četnici zarobili i mučili. Ujutro, kad sam s hosovcima došla na položaj, bilo mi je još gore. Doživjela sam šok jer sve je već bilo tako razoreno i uništeno da u prvim trenucima nisam prepoznala ulicu u kojoj sam prije rata bila bezbroj puta. Taj šok od strašne slike koja je bila preda mnom pomiješao se s pucnjavom i jaucima koje sam čula. Kad sam shvatila gdje sam, spoznala sam da u toj ulici više nema ni kuća ni kapija ni drveća koji su tu bili donedavno.
U tim ruševinama i tom paležu prepoznala sam slastičarnicu Jadran koja je dogorijevala. U toj slastičarnici sam kao djevojčica provodila dosta vremena s prijateljicama i prijateljima. Zatim sam u ruševinama prepoznavala mjesta na kojima su nekada bili vinarija, specijalna škola, čistionica odjeće i drugi nekadašnji objekti.
Kad sam se sa svojom grupom hosovaca odmaknula s položaja u dvorište i sjela, šokantni dojmovi s položaja opet su se miješali s pucnjevima, jaucima i dovikivanjima s četnicima, koje sam i nadalje čula. U dvorištu sam na trenutak pomislila: Ajooj Vijoleta, usosila si se, i razmišljala sam što sada učiniti. No, tada me preplavio ponos i misao da sam s hrabrim dečkima koji su došli braniti moj grad.
Prisjetila sam se i svojih susjeda koji su već poginuli ili su ranjeni. Prisjetila sam se pucanja po meni i mojem djetetu. Prisjetila sam se bježanja s djetetom u naručju i strahova koje sam imala u podrumu. Nema bježanja, ostajem sa svojim dečkima do kraja. To je moje Sajmište. Tako sam osvijestila samoj sebi da se moram braniti, jer ću inače pasti u ruke četnicima i tada nema spasa ni djetetu ni meni.
Bilo je to moje vatreno krštenje i moje unutarnje suočavanje sa strašnom ratnom stvarnošću koja se događa meni i mojem gradu. Potom više nisam imala nikakvih takvih dvojbi, a za njih baš i nije bilo vremena jer sam neprekidno sudjelovala u sve žešćim oružanim okršajima. Dodatni problem bila je higijena koju smo mogli održavati pronalaženjem čiste odjeće po ormarima razorenih kuća, a vodu smo donosili iz obližnjeg bunara do kojeg se dolazilo uz velike rizike. Uskoro je baš na tom mjestu iz snajpera usmrćen hrabri Vladimir Đerek – Sokol, prvi zapovjednik tog dijela obrane. Nakon toga nismo više mogli odlazili na taj bunar po vodu.”
Bratstvo bojovnika
“Sajmište je bilo najgušće naseljen i etnički najizmješaniji dio Vukovara te su se tu vodili najteži bojevi. Svakodnevno smo se, bez predaha i odmora, morali boriti doslovno za svaku kuću. Branitelja nije bilo puno pa nismo imali smjenu i neprekidno smo morali biti na položajima. Iz dana u dan bilo nam je sve opasnije i teže. Svako kretanje bilo je krajnje rizično, a često nam je nedostajalo i vode i hrane. Ali sve smo to izdržavali zbog snage koju nam je davala svijest da časno i pošteno branimo svoje domove i svoju domovinu.
Tu svijest smo zadržali i nakon rata pa nam je posebno teško kad se događaju progoni i suđenja hrvatskim braniteljima, ne za neki konkretni zločin nego zbog toga što smo odlučili braniti svoje domove i svoju slobodu. Posebno jadno smo se osjećali kad je krenula lavina optužbi za navodno prekomjerno granatiranje pri oslobađanju okupiranih dijelova Hrvatske.
Tada sam stalno iznova proživljavala tisuće i tisuće granata koje su svakog dana padale po nama u Vukovaru, a nitko za to nije ni optužen. Ni danas mi nije jasno kako je itko u Vukovaru tada uopće mogao preživjeti. Ali, iskrivljavanje istine otišlo je toliko daleko da danas kad kažeš da si hrvatski branitelj, odmah ti postavljaju pitanje jesi li ratni zločinac.
U neprekidnim bojevima i opasnostima koje smo imali na Sajmištu bili smo toliko napeti da smo izgubili i osjećaj straha. Ne znam, ili nismo imali vremena ni misliti o strahu. Ponekad smo se i u najopasnijim situacijama znali šaliti i smijati se zbog nekog detalja koji možda u normalnoj situaciji uopće ne bi bio smiješan. Valjda je to bila neka vrsta opuštanja da ne bismo pukli ili poludjeli od svega strašnoga što nam se događalo. Tako, kad je našem hosovcu Žacu bio rođendan, pronašli smo praznu bocu, zamotali je i njemu poklonili pa smo se zbog toga dobro šalili i smijali.
Ili, jedanput tijekom napada na naš položaj Paša i ja smo se zapričali kao da se ništa ne događa. Tek kad je tromblon pao blizu nas, vratili smo se u stvarnost. Zalegli smo i počeli puzati od mjesta napada. Uskoro smo primijetili da nam je negdje tijekom puzanja otpala bomba. Zaključili smo, šaleći se, kako bez bombe ništa ne vrijedimo, pa smo se puzeći vraćali u središte napada, tražeći bombu. Samo slučajno nismo poginuli, a sve to smo radili smijući se.
Svaki detalj koji mi se u ratu događao u Vukovaru i danas potpuno živi u meni, iako sam do kraja rata prošla i niz drugih ratišta. Kad god i sada dođem u Vukovar i hodam ulicama po Sajmištu, čini mi se da vidim sve situacije, događaje i ljude iz ratne 1991. godine. Vidim svoje hosovce koji su bili sa mnom na položaju te samu sebe iznova pitam tko je živ, tko je gdje ranjen ili poginuo.
Neopisivo je koliko se duboko povežu ljudi koji se zajedno bore. Stvori se jedno bratstvo i ljubav koji se ni s čim drugim ne mogu uspoređivati. To se u ratu dogodi i među ljudima koji se do jučer nisu poznavali. Neopisiva je ta bliskost koja nastaje među subojovnicima koji se bore za goli opstanak. Svaki korak, svaki pokret doživljavali smo kao da nam je zadnji.
A borili smo se da nam ne bude zadnji. Cestu smo pretrčavali udvoje, kako bismo uza se imali nekoga tko će te izvući ako budeš pogođen. Naša bliskost i naše zajedništvo povećavali su se i u trenucima odmora, a odmarali smo se dok su nas granatirali i čekali smo nadiranje njihova pješaštva. I u tom odmoru pod granatama, sa svakim našim zajedničkim trenutkom ili običnom riječju ili šalom jačalo je naše bratstvo. Jer neprekidno smo bili u situaciji da se ne zna hoće li na nas pasti granata i je li nam to zadnji trenutak, zadnja riječ ili zadnja šala.
Zbog te naše iznimne bliskosti i bratstva bilo nam je neopisivo teško u situacijama kad je netko od naših subojovnika poginuo ili bio ranjen. U zanosu branjenja Vukovara vjerovali smo do zadnjeg trenutka da agresor nikada neće zauzeti grad. Kad je odlučeno da se krene u proboj i kad smo napuštali položaje na krvavom Sajmištu, osjećala sam se kao da mi se ruši cijeli svijet. I ja i mnogi Vukovarci osjećali smo se izdanima jer smo tri mjeseca vjerovali u dolazak pomoći.”
Agonija Vukovara
“Dok smo očekivali pomoć, branili smo se u strašnim uvjetima. Nedostajalo nam je oružja, streljiva i vojnika. Nedostajalo nam je hrane, vode i sanitetskog materijala. Naši ranjenici često su operirani bez anestetika. Tri mjeseca smo svakodnevno slušali: ‘Izdržite još malo. Stižu hrvatski vojnici i oružje. Stižu hrana i lijekovi’. A nitko i ništa nije stizalo. Bio je to prevelik sukob emocija. S jedne strane se dragovoljački boriš i gineš za obranu domovine misleći da će pravda pobijediti. S druge strane, ostaješ bez streljiva i pomoći. Strašno je bilo to sve osjećati i na kraju gledati kako agresor zauzima grad dok po ulicama leže ubijeni civili i branitelji.
Taj dan je nekoliko hosovaca ranjeno i odveli smo ih u bolnicu. Pri povratku na Sajmište vidjela sam da se kreće u proboj. Došla sam do Milova brda i shvatila da ne mogu dalje. Netko mi je rekao da je dio hosovaca kod mosta na Vuki pa sam se vratila onamo, ali ih nisam pronašla. Košmar svih osjećaja bio mi je na vrhuncu. Prisjetila sam se i djece koja su u kolovozu po zapovijedi vraćena u pakao Vukovara. Osjećala sam se izdano.
U tom ogorčenju odlučila sam da neću ići u proboj jer nemam kamo otići. Navikla sam se na krv, barut, paljevinu i ruševine. Navikla sam se na pakao Vukovara. Ali ja znam da je to moj grad pa sam odlučila ostati u svome gradu. I neka Bog odluči kako će dalje biti. Pokušala sam se vratiti na položaj na Sajmištu, ali nisam uspjela. Shvatila sam da više nema otpora. Otišla sam na Olajnicu i presvukla se u civilnu odjeću.
Bacila sam pušku i pištolj. Posebno mi je bilo teško rastati se od pištolja koji mi je poklonio moj zapovjednik Zvone Ćurković, koji je iz Zagreba došao braniti Vukovar. Zvone je kao ranjenik bio u bolnici pa sam mislila da ga, uza svu tu izdaju, odbacivanjem njegova pištolja i ja izdajem. Međutim, u meni je prevladao osjećaj da sada kad je prestala obrana grada, moram spašavati život svojega djeteta.
Uzela sam svoje dijete iz skloništa i nisam se uključila u kolonu koju je predvodila neka žena s bijelom zastavom jer mi se nešto učinilo sumnjivo kad mi se obratila. U tom kaosu civila svatko je postupao kako je sam procijenio da je najbolje. Ja sam se tako odvojila i od svojih roditelja te sam sljedeće jutro dočekala sama s djetetom. Potom sam odlučila krenuti u bolnicu, u kojoj se već skupilo puno ljudi, a bila je tu i neprijateljska vojska.
U bolnici se tada već događalo izdavanje, prokazivanje, selekcija i izvođenje. Pojedini domaći Srbi prijetili su: ‘Jao, našao sam te. Čekam kad će da dođe mrak’. Mi smo se u bolnici skupljali u manje grupice. Neke od nas su izvodili na glavni ulaz, a neke na stražnji. Tako je dio ranjenika i civila zauvijek nestajao već u bolnici.”
Soba smrti
“Iz bolnice smo odvezeni u logor Velepromet, u kojem je vršena glavna selekcija ljudi. Najprije su muškarci razdvajani od žena i djece. Usput su odmah tukli muškarce i prijetili im izvađenim noževima. Vidjela sam da su pretukli i mojeg očuha. Autobusi su dio logoraša odvozili iz Veleprometa, a druge ljude su dovozili u logor. Mrak sam u logoru dočekala u skupini žena koje su imale malu djecu kao i ja.
Rekla sam im: ‘Žene, čini mi se i mi ćemo za Bosnu ili u Beograd, pa kud koji mili moji’. To sam rekla u želji da što prije odemo iz Vukovara jer nam je svima bilo jasno da se ovdje najviše izdvaja i nestaje. Tada su do mene došla četvorica vojnika i pitala me jesam li ja Vijoleta Antolić. Rekla sam da jesam i oni su me potom – udarajući me – odveli i zatvorili u sobu smrti. Tu se već nalazila i moja majka.
Bilo je očito da me netko prepoznao i prokazao. Dijete su mi oduzeli i ostavili ga u dvorištu govoreći: ‘Dovešćemo ti mi njega, šta se sekiraš’. U sobi su me mlatili naizmjenice puškom, pendrekom i nogama. Ja sam stalno vikala da mi daju dijete ili neka odmah ubiju i mene i dijete. Nisu mi dali dijete. Ja sam i dalje zapomagala moleći i tražeći da mi vrate dijete. Od batina sam izgubila svijest.
Kad sam se osvijestila, čula sam da je došao njihov Crveni krst i rekli su da će dijete odvesti u Beograd, u sirotište i na udomljavanje. Ova četvorica što su me tukla izvukla su me van svu natečenu i raščupanu od batina. I dalje sam vrištala tražeći da mi daju moje dijete. Vidjevši to, jedna moja poznanica je rekla: ‘Vijoleta, ništa se ne brini, ja ću čuvati Zokija. Spasi se, a ja ću se brinuti za njega kao da je moj’. Začudo, čuvari su to prihvatili i rekli ženi: ‘Eto ti ga, bre. Neće da Srbina odgajamo’. Dijete mi je zaista s tom ženom otišlo u Hrvatsku.
No, to tada nisam znala pa su me u logoru često zlostavljali govoreći mi da je dijete u Srbiji i da ga odgajaju kao četnika. Tjedan dana sam ostala u sobi smrti u vukovarskom logoru Veleprometu. Strašno sam premlaćivana. Više puta su me odvodili na lažna strijeljanja. Svakog dana su me uz batine saslušavali tražeći da priznam najrazličitije i najstravičnije zločine koje su izmišljali. U tih tjedan dana sam vidjela i čula da su isto ili još strašnije od mene prošli i svi drugi muškarci i žene koji su bili u sobi smrti i u logoru Veleprometu.
Jedne večeri su ubili četvero ljudi. Nekog čovjeka su izveli i vratili izrezanih obraza. Osim premlaćivanja i odvođenja na lažna strijeljanja, bilo je i silovanja žena i muškaraca, a brojni logoraši su ubijani na Veleprometu ili su odvođeni u nepoznato i nikada nisu pronađeni.
Ni ja sigurno ne bih u Veleprometu ostala živa da zlostavljanje nada mnom nije prekinuo Ljubče Atanasov, Makedonac i oficir JNA. On me spasio od sigurne smrti. Najprije je postavio čuvare u koje je imao povjerenja i koji nisu dopuštali da mi prilaze zlostavljači, a potom me premjestio u logor u vukovarskoj vojarni. U tom logoru je također bilo zlostavljanja, ali u puno manjoj mjeri nego u Veleprometu. Iz vojarne sam, s grupom žena logorašica, najprije prevezena u logor Stajićevo, kod Zrenjanina u Srbiji, a potom u logor u Srijemskoj Mitrovici. U logorima sam provela ukupno mjesec dana i potom sam oslobođena u jednoj od razmjena. Kad sam stigla u Zagreb, pronašla sam i svojeg sinčića.”
1696 borbenih dana
“Do ožujka 1992. oporavljala sam se u Zagrebu, a onda sam se priključila obnovljenoj 204. brigadi vukovarskih veterana, koja je bila smještena u bazi Rakitje kod Zagreba. Brigada je bila u procesu ustrojavanja i u nju se postupno uključila većina preživjelih vukovarskih branitelja koji su bili raspršeni svuda po Hrvatskoj. U prvoj polovici travnja 1992. s većinom pripadnika brigade otišla sam kao dragovoljka braniti BiH.
Najprije smo na Kupresu imali žestok okršaj s agresorom, i tu je poginula i ranjena nekolicina Vukovaraca. I u svibnju sam ostala na tom bojištu, a baza nam je bila u naselju Galečiću kod Šujice. Tu sam prvi put pucala iz protuavionca. Poslije sam sa skupinom vukovarskih branitelja otišla na istočnoslavonsko bojište, kod Komletinaca. To je kod Otoka, južno od Vinkovaca. Tu sam uglavnom bila s grupom lokalnih hosovaca.
Kad je ujesen 1992. u Vinkovcima ustrojena 5. gardijska brigada, uključila sam se u njezin sastav. Glavninu zapovjedništva i većinu vojnika te brigade činili su vukovarski branitelji, pripadnici bivše 204. vukovarske brigade. S 5. gardijskom sam od početka 1993. provela na bojištu u zadarskom zaleđu, a poslije toga na Južnom bojištu. U mirovinu sam otišla 1996. godine, nakon što sam na bojištu ukupno provela 1696 borbenih dana. Umirovljena sam u činu narednice Hrvatske vojske, a u mirovinu sam otišla kao hrvatski vojni invalid, zbog niza bolesti koje su posljedica zlostavljanja u logoru i lakših ranjavanja.”