Geopolitika.News nastavlja s prevođenjem onoga što smatra dostojnim prijevoda. Danas je to članak Georga Samaana iz arapskojezičnog medija Al Hayat, koji izlazi u britanskoj prijestolnici Londonu. Prijevod ovog teksta donosimo u cjelosti:
Nove američke sankcije prema Rusiji usložnjavaju odnose dviju strana. Međutim one ne sprječavaju predsjednika Vladimira Putina u realizaciji njegove strategije, neovisno o upozorenjima njegovog savjetnika Alekseja Kudrina kako to može imati teške posljedice koje će na Rusiji poput bremena ležati narednih desetljeća, ograničavajući gospodarski rast zemlje i ometajući njezino ustoličenje kao vodeće gospodarske države. Pokazatelj rečenog je činjenica kako prethodne Zapadne sankcije protiv Moskve, nakon njezinog uplitanja u ukrajinsku krizu i „povratka“ Krima, nisu omogućile omekšavanje ruske pozicije, a samo su pojačale zabrinutost pribaltičkih država, Poljske i drugih bivših članica „istočnog bloka“. Istodobno, te su sankcije postale impuls za još snažniji ruski ulazak u druge regije, poglavito na Bliski istok.
Neovisno o tome što je ta politika usmjerena na uspostavu ruskih pozicija na razinu onih iz vremena SSSR-a, stanje je ipak daleko od toga da za sobom povuče novi hladni rat. Ukoliko govorimo o ravnoteži snaga između dviju najjačih država, prednost u vojnom i gospodarskom odnosu imaju Sjedinjene Države, što njihovim protivnicima onemogućuje da ih lagano zaobiđu. Osim toga, postoje i rastuće zemlje. Prva je Kina, koja neće stajati na „rubu“ sukoba SAD-a i Rusije. Kao drugo, tu je Europa, koja traži put prema nazavisnoj politici i odmak od drugostupanjske uloge u okviru atlantskog bloka, kao odgovor na protekcionističku politiku predsjednika Donalda Trumpa, koji je izišao iz Pariškog sporazuma, želi izvršiti pritisak na Europu i ne uvažava njezine interese. Primjer su nedavne sankcije, koje su nanijele štetu europskom gospodarstvu i lokalnim tvrtkama. Države EU ne žele sukob sa svojim istočnim susjedom, naprotiv, one teže suradnji i uzajamnom razumijevanju po mnogim pitanjima u sferi politike i sigurnosti, na temelju onog što se danas događa na Bliskom istoku. I treće, postoje velike regionalne države, poput Indije i Brazila.
Europska tendencija prema suradnji s Rusijom osnažuje obje strane. Moskva također ne želi bojkotirati svoje zapadne susjede, među njima i Washington. Neovisno o potpunoj nejasnoći politike američke administracije, ona (Rusija) je zainteresirana za nastavak suradnje s ciljem zaštite svojih interesa izvan (ruskih, op. GN.) granica. Tako je ministar vanjskih poslova Rusije Sergej Lavrov izrazio želju za razgovorom sa svojim američkim kolegom Rexom Tillersonom, kako bi objasnio ruske zahtjeve za smanjanje broja članova američke diplomatske misije u svojoj zemlji. On je otišao još i dalje, izrazivši spremnost za normalizaciju dvostranih odnosa i suradnju po ključnim međunarodnim pitanjima.
Nema nikakve sumnje kako je Rusija zainteresirana za nastavak dvostrane suradnje u Siriji, poglavito zato što to olakšava realizciju ruske strategije u toj zemlji i omogućuje joj učvršćenje svoje nazočnosti na obali Sredozemnog mora. Rusija teži razvoju odnosa s Kairom i svim prijestolnicama država Perzijskog zaljeva, koje su također zainteresirane za širenje ruskog prisustva jer će ono značiti smanjenje iranskog utjecaja u regiji.
Osim toga, Moskva je usmjerena na svoju veću ulogu u libijskoj krizi, uspostavivši čvrste odnose s Khalifom Haftarom, koji se suprostavlja Vladi nacionalnog jedinstva na čelu s Faizom Sarajjem koji ima američku i europsku potporu. Treba obratiti pozornost, kako zapovjednik nacionalne vojske (maršal Kh. Haftar, op. GN.), kao i političke snage na istoku Libije, ima javnu potporu država Perzijskog zaljeva i Egipta. One se ne protive Haftarovoj vezi s Moskvom jer ona osigurava čvrsti status libijskog maršala, njegovu sposobnost suprostavljanja političkim snagama na zapadu države, koje polučuju potporu Turske i Katara. Sve to ometa riješenje libijske krize.
Što se tiče Jemena, on je također jedan od smjerova ruske ekspanzije. Moskva se želi vratiti „demokratskom“ Jemenu iz doba SSSR-a. Ona ima bliske odnose s pobunjenicima (huti, op. GN.) ali u isto vrijeme ne odbacuje odnose sa zakonitom vladom, o čemu svjedoči odobrenje Rusije za imenovanje veleposlanika u Moskvi, predloženog od strane jemenskog predsjednika Mansura Hadija.Taj široki spektar odnosa, ne isključujući mogućnost postizanja uzajamnog razumijevanja s vladom Benjamina Netanjahua i palestinskom vladom, omogućuje Rusiji i daljnje širenje svog prisustva u regiji.
Istovremeno, u Iraku i Siriji Trump zatvara oči na ulogu mobiliziranog stanovništva u borbi protiv terorizma, ulogu „Hezbollaha“ u Levantu i borbama za Arsal i Kalamun (pogranične zone između Libanona i Sirije, u kojima su bila snažna uporišta „Jabhat al-Nusre“, koje su „Hezbollah“ i sirijska vojska, svatko s jedne strane, u nedavnoj ofanzivi očistili od džihadističkih snaga, op. GN.), što jača poziciju Irana. Rusiji, s njezine strane, postaje lakše nastavljati aktivnosti oko uspostave zona deeskalacije, koje u konačnici odražavaju vizure sirijske budućnosti. Njoj je dostatno da njezina vojska jamči primirje u tim zonama. Što se tiče Pentagonovog plana o povećanju nazočnosti njegovih vojnika u Siriji, čak i u Iraku, on je usvojen prekasno. Taj korak ne može ograničiti utjecaj Teherana u Siriji, koji se osigurava režimom, uključno i nadzorom Damaska, Homsa, Hame i Aleppa. Prošli tjedan, u vrijeme posjeta Nurija al-Malikija (iračkog predsjednika) Moskvi, agencija „Sputnik“ priopćila je, kako, prema riječima irčkog predsjednika, Irak želi političko i vojno prisustvo Rusije na njegovom teritoriju, kako bi uravnotežilo američki utjecaj u državi. Postalo je jasno kako je Islamska Republika Iran zabrinuta velikom američkom potporom koju dobiva premijer Iraka Haider Al-Abadi, koja može omogućiti njegov reizbor na tu dužnost. Zabrinutost Irana jača s približavanjem parlamentarnih izbora…
U to vrijeme ruski pozitivan odgovor na zamolbu (gore spomenutog iračkog predsjednika, op. GN.) vođe koalicije „Država zakona“ izazvalo je gnjev Washingtona. Rusija podsjeća kako je prioritet Trumpove administracije ograničenje iranskog utjecaja u regiji, poglavito Iraku. Sredstvo za postizanje tog cilja su nove sankcije na financijske i bankovne operacije koje udaraju na „Hezbollah“. Nema sumnje kako pojačanje sankcija od strane Kongresa i Trumpa protiv Irana u svezi njegovog raketnog testiranja, omogućuje Kremlju iskorištavanje američkog gnjeva i potrebe SAD-a za potporom na međunarodnoj razini, kako je to bilo i prijašnjih godina. Sporazum o iranskom nuklearnom programu omogućio je Moskvi razvoj odnosa s Bijelom kućom po drugim pitanjima.
Nema sumnje kako dogovor o uspostavi zone (deeskalacije) „Istočna Guta“ kraj Damaska, sličan onom koji je postignut na južnom frontu, ojačava ulogu Rusije i njezinih saveznika u Levantu. U stvari, vojna kampanja, čiji je cilj završiti s „Haiyat Tahrir ash-Shamom“ (bivša „Al-Nusra“, op. GN.) i ISIL-om u Kalamuni, u pograničnim libanonsko-sirijskim zonama, također služi njihovim, poglavito iranskim interesima. Ostali su samo Homs i njegovo predgrađe, kao i najsloženiji dijelovi regije Idlib, u kojima djeluje „Al-Nusra“. Ta regija je test turske sposobnosti za osiguranje mira u njoj. Rusiju ništa ne ometa pomoći Turskoj ući u Afrin i spriječiti priključenje te kurdske regije regijama Kobani i al-Jazira. Moskva može Ankari dati ono što ova želi, u vrijeme kada se Washington pokazao nesposoban smanjiti tursku zabrinutost zbog osnivanja kurdske autonomije s velikim ovlastima.
Što se tiče četiriju zona deeskalacije, one su odredile budućnost Sirije. To je federalizam, za čiju se uspostavu Kremlj zalagao od početka ruske vojne intervencije u Siriji. U Rusiji postoje jamstva kako SAD neće narušavati ruske planove, poglavito nakon što nije uspio presijeći liniju opskrbe koja ide iz Teherana do Bejruta.
Također, postrojbe obučene od strane SAD-a na koje je ovaj računao u borbi protiv ISIL-a u Tanfi i suprostavljanju postrojbama (iranske) „Revolucionarne garde“ počele su pobunu protiv SAD-a, ne želeći ispunjavati njegove zapovjedi koje se odnose na prekid borbe sa sirijskim režimom i njezino ograničavanje na borbu s terorističkom organizacijom („Islamska država“, op. GN.).
Nije manje važno ni to da će skoro Erdoganovo dobivanje ruskih raketa S-400 zaoštriri odnose Turske s EU i SAD-om. Turska se sve više osjeća okružena. Napeti odnosi s Njemačkom i drugim europskim zemljama sve je više udaljuju od europskog kontinenta. Kriza oko Katara i njemu bratskih država iz Perzijskog zaljeva, kao i Egipat, ugrožavaju zatvaranjem gospodarskih i političkih vrata Turskoj u regiju. Sve to gura tursko rukovodstvo prema proširenju suradnje s Moskvom na račun urušavanja odnosa sa Zapadom u cijelosti.
Treba dodati i da su europske države koje podržavaju Trumpovu politiku bile ljute njegovom odlukom o uvođenju novih sankcija protiv Rusije. Osobito Njemačka, čije tvrtke rade na izgradnji plinovoda za dostavu ruskog plina u Europu, smatrajući da će potezi usvojeni protiv Moskve pojačati napetosti u odnosima Berlina i Washingtona. Tako njemačko vijeće za Istočno-europske ekonomske odnose poziva Europu na usvajanje mjera koje bi bile odgovor na odluku Kongresa. Ta se pozicija objašnjava time da Njemačka zna kakoje cilj SAD-a povećanje izvoza njegovih energenata u europske zemlje radi osiguranja radnih mjesta na unutarnjem tržištu i ojačavanja svoje vanjske politike.
Poznato je kako je ruski energetski sektor jedan od stupova ruske vanjske politike u odnosu na EU. To je oružje više puta korišteno, kako u bližoj tako i u daljoj prošlosti. To je jedan od glavnih razloga ruskih aktivnosti u Siriji, čiji teritorij su Iran i Katar željeli iskoristiti za izgradnju plinovoda u Europu, kako bi uspostavili konkurenciju ruskom plinu. Čak je i Kina bila nezadovoljna sankcijama protiv Rusije, Irana i Sjeverne Koreje koje je odobrio američki Kongres, i podvrgnula ih kritici, nazvavši ih „jednostranim“. Osim toga, kineska vlada je upozorila kako odlučno istupa protiv bilo kakvih identičnih aktivnosti koje mogu utjecati na gospodarske interese zemlje (Kine, op. GN.).Kina se boji rasta američkog protekcionizma, kojeg je Trump propagirao od trenutka dolaska u Bijelu kuću, neovisno o tome što je on više puta izrazio svoje oduševljenje kineskim predsjednikom Xi Jinpingom! Američke sankcije jačaju , u vrijeme kada Rusija širi zonu svog utjecaja na Bliskom istoku, Europi i čak u Sjevernoj Koreji.
Original možete pronaći na geopolitika.news