DOK JEDNOM NE SMRKNE, DRUGOM NE SVANE! EU u ‘velikoj igri’ najveći gubitnik, opako profitiraju tri zemlje i zadovoljno trljaju ruke

Foto: Guliver Image/ Mikhail Klimentyev/Kremlin Pool

I dok se Europska unija postupno odriče ruske nafte i plina, a za ovu prvu upravo pokušava nametnuti i gornju izvoznu cijenu, Moskva je izvoz svojih ključnih energenata već uvelike prebacila na istok – na golemo i energenata žedno azijsko tržište.

Prema navodima ruskih energetskih analitičara, već je oko dvije trećine ruskih izvoznih energenata prebačeno na istok – prije svega na tržišta Kine i Indije ali i drugih zemalja, poput Šri Lanke, UAE, Pakistana i – naravno – Turske. Upravo će ona uskoro postati plinski hub (čvorište) za izvoz ruskog „plavog energenta“ na europsko tržište umjesto „torpediranih“ plinovoda Sjeverni tok. Naravno, pod uvjetom da ga europske zemlje žele kupiti (u što Moskva ne sumnja), ali tada više ne u neposrednom dogovoru EU – Rusija što je završena priča, već pod turskim uvjetima.

Osim što Ankara snažno profitira i u gospodarskoj (prije svega geoenergetskoj) i u geopolitičkoj sferi, ništa manje nastalim globalnim geopolitičkim stanjem ne profitiraju niti Kina i Indija. Što manje jeftinih ruskih energenata, u što se uključuje i ugljen, u Europi – to ih stiže više njima. Računica je dovoljno jasna. Osim što su cjenovno povoljni, osigurana je i njihova kopnena dostava (za Kinu) što ih čini sigurnima u slučaju zaoštravanja globalne geopolitičke borbe i zapreka u dobavi pomorskim rutama s Bliskog istoka, piše geopolitika.news.

Rusija i Kina

Kada je riječ o Kini, upravo se danas održava IV. Rusko-kineski energetski poslovni forum, o čijem tijeku izvješćuju ruski i kineski mediji.

Tako je zamjenik kineskog premijera Han Zheng danas izjavio kako bi, s obzirom na rizike i nestabilnost tržišta, Rusija i Kina trebale težiti tješnjoj energetskoj suradnji.



“Trenutačno se događaju temeljne promjene u međunarodnom energetskom sustavu. Stabilnost lanaca proizvodnje i opskrbe ugrožena je brojnim rizicima i izazovima. … Moramo u potpunosti shvatiti prednosti, komplementarnost, stvoriti bližu suradnju na energetskom planu,” – kazao je potpredsjednik kineske vlade, a prenosi TASS.

Govoreći na istom forumu, predsjednik najveće ruske naftne kompanije Rosnjeft – Igor Sečin – kazao je da bi do kraja 2022. godine trgovinski promet između Rusije i Kine mogao doseći 180-190 milijardi dolara.

“U kontekstu globalne energetske krize, trgovinski i gospodarski odnosi između naših zemalja predstavljaju stup stabilnosti i rasta. Krajem 2021. Kina je zauzela prvo mjesto na spisku trgovinskih partnera Rusije. Za 10 mjeseci ove godine trgovinski promet između Rusije i Kine dosegao je 153,9 milijardi dolara, što je povećanje od 33% na godišnjoj razini. Ako se održi ritam, do kraja ove godine trgovinska razmjena bi mogla doseći rekordnih 180-190 milijardi dolara,” kazao je Sečin. Postavljeni zadatak za postizanje trgovine od 200 milijardi dolara može se izvršiti čak i prije zadanog roka 2024. godine.

Nacionalne valute

Sečin je naglasio kako je razvoj i porast trgovine između dviju zemalja doveo do značajnog povećanja obračuna u nacionalnim valutama – rubljama i juanima.

Što se tiče ruskog plina, čelnik Rosnjeft-a je kazao kako bi količina isporuka ukapljenog prirodnog plina (LNG) iz Rusije u Kinu mogla u budućnosti biti jednaka onoj koja ide plinovodima i koje će u bliskoj budućnosti premašiti 100 milijardi kubičnih metara plina godišnje.

Sečin je pri tom kazao kako „mogućnosti ruske resursne baze prirodnog plina znatno premašuju ove količine”. Riječ je, kako o rezervama plina iz Zapadnog Sibira, preusmjerenim iz europskog smjera, tako i o golemoj bazi resursa na istoku Rusije.

“Ništa manje obećavajuće nije ni povećanje isporuka ruskog ukapljenog prirodnog plina Kini. Danas se relativno male količine LNG-a izvoze iz Rusije u Kinu, ali u budućnosti bi zalihe LNG-a mogle postati usporedive s isporukama u okviru projekata plinovoda,” – dodao je Sečin.

Kazao je kako bi opskrba plinom iz Rusije u Kinu ove godine mogla porasti za 60 posto. Očekuje se da će 2022. preko 15 milijardi kubičnih metara plina u Kinu biti isporučeno plinovodom Snaga Sibira, dok je ukupni kapacitet postojećih i budućih plinovoda od Rusije do Kine oko 100 milijardi kubičnih metara (pogledaj video ovdje), što je ekvivalentno 27% kineske potrošnje plina prošle godine.

Rosnjeft-ove rezerve plina u istočnom Sibiru i na Dalekom istoku, koje bi potencijalno mogle biti isporučene u Kinu plinovodima, premašuju 2 trilijuna kubičnih metara.”, zaključio je Sečin.

Zaključak:

I dok je već svima jasno kako u čitavoj ovoj “velikoj igri” (ako isključimo SAD koje nisu tema ovog teksta) profitira Azija (prije svega Kina, Indija i Turska), najveći gubitnik definitivno je EU za koju je definitivno završila era jeftine i sigurne energije. Skupa je to cijena želje za ostvarivanjem geopolitičkih interesa, s kojom će se ona tek morati nositi.

Jer opskrba naftom i plinom, iako ih u svijetu ima dovoljno, itekako je uvjetovana kolebljivošću tržišta i mnogim drugim čimbenicima koji nisu u tolikoj mjeri karakteristični za ostale proizvode.

Drugim riječima, ako nisu fiksirani konkretnim i čvrstim ugovorima – i nafta i plin redovito “klize” prema odredištima na kojima se postiže veća cijena.

Ako je trenutačno donekle i prisutan slabašan odmak od te zakonitosti u ime geopolitičke solidarnosti s partnerima u nevolji, to neće trajati još dugo. Interesi privatnog biznisa ne poznaju kategoriju zajedničke solidarnosti. O tome svjedoči i jučerašnja vijest prema kojoj je američko ministarstvo financija de facto ukinulo sankcije na venezuelansku naftu i omogućilo svojoj velikoj energetskoj tvrtki Shevron da uvozi i prerađuje tu naftu za američko tržište. Dakle, ne i za europsko. Europa će se za takve stvari morati sama pobrinuti, samo je pitanje kako i otkuda?

Naime, bogate arapske monarhije dobro znaju rizike prebacivanja velikih količina svog izvoza na europsko tržište na uštrb onog azijskog na kojem su tradicionalno dominantno prisutni. EU se, naime, javno “razbacuje” skorom transformacijom s fosilnih na “zelene” energente, a to se Arapima, koji su bogatstvo stekli upravo na nafti i plinu, previše ne sviđa u smislu diverzifikacije svojih dugoročnih izvoznih planova.

Posljedice i cijenu nedovoljno promišljenih energetskih strategija EU najviše će plaćati europska industrija i krajnji potrošači (pogledaj poveznicu ovdje ili ispod teksta).

Kazao je kako bi opskrba plinom iz Rusije u Kinu ove godine mogla porasti za 60 posto. Očekuje se da će 2022. preko 15 milijardi kubičnih metara plina u Kinu biti isporučeno plinovodom Snaga Sibira, dok je ukupni kapacitet postojećih i budućih plinovoda od Rusije do Kine oko 100 milijardi kubičnih metara (pogledaj video ovdje), što je ekvivalentno 27% kineske potrošnje plina prošle godine.

Rosnjeft-ove rezerve plina u istočnom Sibiru i na Dalekom istoku, koje bi potencijalno mogle biti isporučene u Kinu plinovodima, premašuju 2 trilijuna kubičnih metara.”, zaključio je Sečin.

Zaključak:

I dok je već svima jasno kako u čitavoj ovoj “velikoj igri” (ako isključimo SAD koje nisu tema ovog teksta) profitira Azija (prije svega Kina, Indija i Turska), najveći gubitnik definitivno je EU za koju je definitivno završila era jeftine i sigurne energije. Skupa je to cijena želje za ostvarivanjem geopolitičkih interesa, s kojom će se ona tek morati nositi.

Jer opskrba naftom i plinom, iako ih u svijetu ima dovoljno, itekako je uvjetovana kolebljivošću tržišta i mnogim drugim čimbenicima koji nisu u tolikoj mjeri karakteristični za ostale proizvode.

Drugim riječima, ako nisu fiksirani konkretnim i čvrstim ugovorima – i nafta i plin redovito “klize” prema odredištima na kojima se postiže veća cijena.

Ako je trenutačno donekle i prisutan slabašan odmak od te zakonitosti u ime geopolitičke solidarnosti s partnerima u nevolji, to neće trajati još dugo. Interesi privatnog biznisa ne poznaju kategoriju zajedničke solidarnosti. O tome svjedoči i jučerašnja vijest prema kojoj je američko ministarstvo financija de facto ukinulo sankcije na venezuelansku naftu i omogućilo svojoj velikoj energetskoj tvrtki Shevron da uvozi i prerađuje tu naftu za američko tržište. Dakle, ne i za europsko. Europa će se za takve stvari morati sama pobrinuti, samo je pitanje kako i otkuda?

Naime, bogate arapske monarhije dobro znaju rizike prebacivanja velikih količina svog izvoza na europsko tržište na uštrb onog azijskog na kojem su tradicionalno dominantno prisutni. EU se, naime, javno “razbacuje” skorom transformacijom s fosilnih na “zelene” energente, a to se Arapima, koji su bogatstvo stekli upravo na nafti i plinu, previše ne sviđa u smislu diverzifikacije svojih dugoročnih izvoznih planova.

Posljedice i cijenu nedovoljno promišljenih energetskih strategija EU najviše će plaćati europska industrija i krajnji potrošači (pogledaj poveznicu ovdje ili ispod teksta).

*Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala  7Dnevno.hr.

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI