Dok Turska sprema protuodgovor, Biden uvjeren da će s Putinom urediti svijet po svojim interesima

Wikimedia commons

Službeno priznanje američkog predsjednika Joe Bidena pogroma armenskog naroda od 1915.-1922. g. u Otomanskom carstvu kao genocida izazvalo je pravi potres u turskom društvu. Iako se taj Bidenov potez očekivao, štoviše Biden je dan ranije jasno najavio i u svom telefonskom razgovoru s turskim čelnikom Recepom Tayyipom Erdoganom), ipak je u turskoj javnosti tinjala nada da se to možda ipak neće dogoditi.

Slabašna nada trajala je vrlo kratko, a brzo ju zamijenio bijes turske javnosti i dijela tamošnjih političara – koji će trajati dugo. I to neovisno o ne pretjerano oštroj reakciji samog državnog vrha, ali reakciji koja je ipak bila vrlo glasna i posve jasna što se tiče osude ovog Bidenovog poteza.

O nekim oštrim i emocionalnim reakcijama, poput poziva na protjerivanje američkih vojnika iz dviju turskih vojnih baza na kojima su stacionirani, priznanja Krima ruskim teritorijem, ili pak blokade prolaza američkim brodovima kroz Bospor i Dardanele u Crno more, već smo ranije izvijestili na ovom portalu. Sada bismo stvari pokušali sagledati s trezvenije i realističnije perspektive, koja još uvijek nije jasna u smislu što sve Turska može i hoće poduzeti zbog Bidenovog protuturskog poteza – kako se on tumači u turskim političkim krugovima i širokoj javnosti, a što u svojoj biti i je.


U tom bih kontekstu ovdje ipak podsjetio na reakcije osoba iz najbližeg kruga samog predsjednika Erdogana, koje imaju puno veću težinu kada je riječ i o mogućem turskom protuodgovoru, i o mogućem smjeru turske vanjske politike općenito, nego što to imaju riječi nižerazrednih političara ili medija pa makar oni bili i pod utjecajem središnje vlade.

Jedna od važnijih osoba turskog političkog establishmenta svakako je i šef Odjela za medije turskog predsjednika Fahrettina Altuna. Zapravo se radi o osobi zaduženoj za službenu propagandu i protupropagandu – i kod kuće i u svijetu. Dakle, osobi s važnom ulogom u kreiranju turske vanjske politike – odnosno njezinoj projekciji prema van. Osim toga, jasno je i da je Bidenovo priznanje genocida samo propagandni potez, prije svega namijenjen Turskoj i njenoj spoznaji gdje joj je, prema mišljenju Washingtona mjesto. Jer da je SAD-u primarno važna humana dimenzija, istinska borba protiv mržnje, nasilja, ugnjetavanja i sl. – čin genocida nad Armencima u Otomanskom carstvu ne bi bio priznat tek sada – 110 godina nakon njegovog provođenja! Tim prije što su ga, u međuvremenu, takvim okarakterizirale i mnoge zemlje svijeta, poput Francuske, Kanade, Rusije, Urugvaja, … Primjerice, u Francuskoj je negiranje genocida nad Armencima čak i kazneno djelo.



Evo što je izjavio Fahrettin Altun: “Populističke izjave napadaju našu kulturu zajedničkog života na ovim zemljama.” … „Oni koji žele odvesti Tursku s vlastitog puta i okrenuti se raznim prijetnjama, uključujući terorističke napade, nisu postigli i neće postići uspjeh Allahovom milošću.“  Bidenove izjave on naziva neprihvatljivima za Tursku.

Altun podsjeća na terorističke napade na turske diplomate diljem zapada od strane armenskih terorističkih organizacija, posebno „Asale“, u kontekstu upravo otvorene izložbe u istanbulskoj zgradi Sirkeci, u znak sjećanja na ubijene turske diplomate, koja je istovremeno otvorena i u Los Angelesu, što je, kako je kazao Altun, podsjetnik Amerikancima da postoji i pojava koja se naziva „armenski teror”. Naime, u tom su američkom gradu ubijeni generalni konzul Mehmet Baydar i konzul Bahadir Demir.

 

“Nakon ovog prvog napada 1973. godine, 58 naših građana je ubijeno, uključujući 31 diplomat, njihove obitelji i djelatnici konzulata… u zapadnim zemljama …“.

Napominjući, da kao rezultat ubojstava, oružanih napada i eksplozija armenskih terorističkih organizacija nisu ubijeni samo turski državljani, već i deseci civila, uključujući državljane Azerbajdžana, Francuske, Švedske i Sjedinjenih Država, Altun je rekao: „Na našim je diplomatima jasno pokazano da zapadne zemlje koje su dužne štititi turske diplomate, oni ne mogu biti zaštićeni. Većina ubojica nije mogla biti uhvaćena. Počinitelji ubojstava i dalje su nepoznati. Zarobljeni teroristi nisu dobili potrebnu kaznu. ”

Ali ostavimo sada Altuna i američko-tursku propagandu odnosno protupropagandu, i osvrnimo se na moguće posljedice Bidenovog subotnjeg poteza.

On bi mogao rezultirati dvama bitnim elementima:

prvo, predstavlja nedvojbeni udar na ugled Turske u inozemstvu, poglavito u kontekstu da turska vanjska politika, i Erdogan osobno, posljednjih godina voli „dijeliti lekcije“ drugima u smislu genocidnog ponašanja u vrijeme njihove kolonijalne prošlosti: od Francuske i njenih poteza u kolonijalnom Alžiru i Africi u cijelosti, preko Rusije u odnosu na tatarsko i muslimansko stanovništvo na Krimu i Kavkazu, španjolskih „operacija“ u Latinskoj Americi pa sve do istrebljenja sjeverno-američkih indijanaca od strane SAD-a. Dakle, Bidenov potez poništava, ili, preciznije, nivelira odgovornost svih bitnih svjetskih sila za grijehe koje su počinile u povijesti i time „tupi oštricu“ Erdoganovih izjava koje obično predstavljaju reakciju na kritike Zapada o stanju ljudskih prava u Turskoj, odnosu prema Kurdima i sl. Pogotovo u današnjem kontekstu, kada se Turska želi pokazati i nametnuti kao braniteljica svih potlačenih, a Otomansko carstvo pokazati isključivo u svjetlu napredne i tolerantne države. Naravno, Biden bi u tom kontekstu bio puno uvjerljiviji kada bi barem donekle i istrebljenje američkih indijanaca na sjeverno-američkom kontinentu isto tako prozvao ako već ne genocidom (a to je upravo i bio), onda barem velikom nesrećom i velikim zločinom nad čitavim jednim narodom – oko čega se već desetljećima pa i stoljećima zatvaraju oči. Tim više što to ne bi imalo nikakve pravne posljedice (kao što ih nema niti ovo oko priznanja genocida nad Armencima), jer je pojam genocida službeno u međunarodno pravo uveden tek 60.-tih godina prošlog stoljeća;

drugo:  Bidenova izjava znači kako nova američka administracija neće, niti više može ulaziti u bilo kakve nove oblike strateškog partnerstva ili sveobuhvatnog dogovora s Turskom.

Dugo vremena dominantna teza kako je Turska „koplje Zapada“ usmjereno protiv Rusije i njenih ambicija, uključno na Bliskom istoku, Balkanu, crnomorskom bazenu i Srednjoj Aziji (a što je do sada politički koristila i sama Ankara u kreiranju svojih interesa u odnosima sa Zapadom), sada postaje nevažeća.

Bidenova administracija Tursku „stavlja na svoje mjesto“ i prepušta joj da se sama nosi s geopolitičkim izazovima, što je cijena želje Ankare za geopolitičkom samostalnošću ili autonomijom koje se ne odriče. Da se ne odriče, potvrdile su i brojne izjave turskih visokih dužnosnika proteklih mjeseci i nakon što je vlast u Bijeloj kući preuzela Bidenova administracija – poput onih, da se Turska ne želi odreći ruskih protuzračnih sustava S-400 Triumf; da se Turska povukla iz Istanbulske konvencije o ljudskim pravima; da i dalje provodi jednostrane, često i agresivne poteze u istočnom Sredozemnom moru i sl.

Biden i njegov tim Tursku su procijenili kao manje važnog strateškog igrača nego što je to bila u vrijeme hladnog rata u 20. stoljeću, i to neovisno o isto tako hladnoratovskim odnosima koje i sada SAD (najviše zahvaljujući upravo Bidenu i demokratima) imaju s Rusijom.

Međutim, Biden se očito nada kako će on sam, bez „geopoltičkih privjesaka“ ili, kako sam ih nedavno nazvao – „geopolitičkih patuljaka“, uspjeti s Putinom osobno srediti stvari na način kako to zadovoljava prije svega američke interese – na predstojećem summitu, možda već u lipnju ove godine.

Bidenu i američkim strateškim interesima turske geopolitičke ambicije nisu u njihovoj agendi niti su im sukladne. Štoviše, ti se interesi međusobno presijecaju i sukobljavaju po mnogim elementima (ideološkim i političkim) i na mnogim geografskim prostorima – od Bliskog istoka i Afrike, do Srednje Azije i Kine.

Hoće li Turska, kao protuodgovor, protjerati američke vojnike iz svojih baza, hoće li u krajnjoj liniji izići iz NATO saveza (nitko je od tamo po statutu te organizacije ne može istjerati, može jedino izići sama ako to želi), hoće li se vezati s nekim drugim geopolitičkim igračima – za Bidena nije bitno jer on smatra kako se Sjedinjene Države sa svojim ključnim zapadnim saveznicima mogu nositi s budućim svjetskim izazovima i bez Turske, pri čemu smatra da će Turskoj bez Zapada biti teže.

Jer, kako sam već rekao u jednoj od svojih ranijih analiza, turska ambiciozna vanjskopolitička strategija uspjela je od prvotno proklamiranog cilja stvaranja 0 (nula) susjeda-neprijatelja, stvoriti takve političke pretpostavke u kojima su joj sada neprijatelji gotovo svi susjedi.

Vidjet ćemo na kraju je li Biden u ovoj svojoj računici bio u pravu ili je ipak  „progutao preveliki zalogaj“. Problem po njega može biti i taj što o tome ni on niti SAD više neće odlučivati sami.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI