dr. sc. J. Polović: Zapadni Balkan i metodologija konačnog rješenja (II.)

Nakon dva desetljeća od završetka rata na prostoru bivše Jugoslavije, vrlo je upitno u kolikoj su mjeri koncepti međunarodnog utjecaja – politika proširenja (širenja demokracije i ljudskih prava), te primjena neoliberalnog modela ekonomske politike, rezultirali stvarnom demokratizacijom, te stabilizacijom regije. Naime, uspostavljena pax americana na prostoru regije iskazuje sve svoje slabosti. Utjecaj EU na Zapadnom Balkanu naglo slabi, a regija se suočava s tri vrste prijetnji – snažnim gospodarskim i socijalnim izazovima, eskalacijom međuetničkih napetosti, te izvanjskim uplitanjem

„Saslušanje“ (hearing) pred kongresnim Odborom za vanjsku politiku o Zapadnom Balkanu, održano 8. prosinca ove godine, pokazalo je da se regija neočekivano našla u fokusu nove američke administracije Joe Bidena i Kamale Harris kao dvojca spremnog da američkoj vanjskoj politici povrati tradicionalne vrijednosti multilateralizma i transatlantskog savezništva. Budući da države regije nastale raspadom bivše Jugoslavije, u protekla tri desetljeća nisu uspjele uspostaviti funkcionalne institucionalne mehanizme zajedničke diplomatske, političke, sigurnosne, pa niti gospodarske suradnje, vidimo da Zapadni Balkan i dalje opstaje tek kao geopolitički objekt ili labaratorij u kojem SAD, ali i drugi sve brojniji međunarodni akteri iskušavaju (ne)provjerene „recepture“ stabilizacije, institucionalne transformacije i modernizacije regije.

U dominirajućem diplomatskom diskursu, stabilnost i prosperitet Zapadnog Balkana promatra se u kontekstu dva integrativna procesa: pridruživanju regije NATO-u i EU, zbog čega se uvriježio stereotip prema kojem ovi procesi djeluju neupitno stabilizirajuće i poticajno na demokratsku, gospodarsku, društvenu i sigurnosnu transformaciju zemalja regije, te njihovu ciljanu europeizaciju. Kako perspektiva proširenja svaku zemlju regije postavlja pred izazove teških strukturnih reformi (koje ne bi položile često ni zemlje zapada), te prilagođavanje vrijednosnom sustavu EU-a, nedvojbeno bi učinci, dva desetljeća duge politike proširenja Europske unije na prostor Zapadnog Balkana, trebali postati predmet ozbiljne politološke rasprave. Naime, balkanizacija Zapadnog Balkana temelji se na održavanom konstruktivnom kaosu proizašlom iz neuspješnog djelovanja Europske unije, kao i suprotstavljenih interesa drugih zapadnih aktera – SAD-a, NATO-a, te moćnih članica EU-a, što je omogućilo jačanje utjecaja Rusije, Kine, Turske, te zaljevskih monarhija, prvenstveno Saudijske Arabije u regiji.

Nakon gotovo tri desetljeća upravljanja „odozgo“ ili primjene različitih koncepata i strategija Zapada, obećanja europerspektive, Zapadni Balkan ostaje primjer dubokih asimetrija i strukturnih neravnoteža koje ga čvrsto pozicioniraju kao nestabilnu periferiju Europske unije. Budući da je kompleksna društvena realnost država regije opterećena političkom nestabilnošću, te gospodarskom i socijalnom depresijom, nameće se potreba rasprave o primijenjenoj matrici europske i zapadne politike proširenja. Kako vidimo, obećani prosperitet i stabilnost regije su izostali, a zaostavština primijenjenih zapadnih politika je krajnje siromaštvo, iznimna nezaposlenost i iseljavanje, propast javnih politika i kontinuirano gospodarsko urušavanje čiji efekt pojačava COVID-19, kao i ponovno „aktiviranje“ postojećih kriznih žarišta: Bosne i Hercegovine, Kosova i Sjeverne Makedonije.

Tradicionalno zapadni akteri kao filantropi i skrbnici regije stereotipno vjeruju da je mirovni poredak na Balkanu moguće uspostaviti tek uz intervenciju zapadnih, civilizacijskih sila, stoga bi nakon carstva Karla Velikoga, Habsburške monarhije i Osmanskog carstva, koji su tijekom stoljeća vladali prostorima jugoistočne Europe, upravo Europska unija trebala postati nova imperija koja će na Balkanu održavati mirovni poredak. Međutim, tijekom protekla dva desetljeća pojavilo se i niz drugih aktera koji bi regiju također željeli prilagoditi vlastitoj viziji i interesima, zbog čega postaje više nego očito da nestabilnost regije proizlazi ne iz problema regije, već iz sukobljenih interesa velikih sila koje politikom „divide et impera“ („podijeli pa vladaj“) podržavaju stanje permanentnih etničkih i vjerskih netrpeljivosti zbog čega nije moguća izgradnja stabilnog institucionalnog sustava, niti izlazak iz gospodarske i socijalne stagnacije kao temeljnog obilježja Zapadnog Balkana. Geopolitičko suparništvo izvanjskih aktera potpomognuto „domaćim“ sporovima, na prostoru regije tvore zapaljivu kombinaciju koja onemogućava gospodarsku i političku, time i sigurnosnu stabilizaciju Zapadnog Balkana.



Naime, regija je posljednjih desetljeća, unatoč politici proširenja, postigla mali, gotovo beznačajni napredak u nizu ključnih područja kojima se uvjetuje pridruživanje EU, dijelom zahvaljujući unutarnjim previranjima i „nesposobnosti“ (korupciji, kriminalu i pohlepi)) domaćih političkih elita, ali znatno i zbog sličnih aktivnosti svojih zapadnih sponzora. Zapadni Balkan kao dio europske periferije zrcali problematiku ukorijenjenih hijerarhijskih odnosa između civilizatora (EU) i država Zapadnog Balkana koje su podvrgnute civiliziranju ili europeizaciji.

Stoga je angažman velikih sila na prostoru ne samo Zapadnog Balkana, već i šire – jugoistočne Europe, koja danas uključuje slabe članice EU-a – Hrvatsku, (uz Rumunjsku, Bugarsku i Grčku), kao i fragile države Zapadnog Balkana rezultirao upitnim političkim rješenjima koji su, umjesto obećanja političke stabilnosti i ekonomskog prosperiteta, većinu zemalja regije učinili sigurnosno nestabilnim, ekonomski i politički potpuno ovisnim o Zapadu. Nakon dva desetljeća od završetka rata na prostoru bivše Jugoslavije, vrlo je upitno u kolikoj su mjeri koncepti međunarodnog utjecaja – politika proširenja (širenja demokracije i ljudskih prava), te primjena neoliberalnog modela ekonomske politike, rezultirali stvarnom demokratizacijom, te stabilizacijom regije. Naime, uspostavljena pax americana na prostoru regije iskazuje sve svoje slabosti. Utjecaj EU na Zapadnom Balkanu naglo slabi, a regija se suočava s tri vrste prijetnji – snažnim gospodarskim i socijalnim izazovima, eskalacijom međuetničkih napetosti, te izvanjskim uplitanjem. Trajno nestabilna situacija na prostoru regije dodatno je pogoršana izazovima migracija, te radikalizacijom dijelova populacije (osobito u BiH, Sandžaku, te Kosovu) koja se širi uslijed nezadovoljstva vladinim politikama, bitno smanjenim izgledima za pridruživanje euroatlantskim integracijama, te aktivnostima izvanjskih ne-zapadnih aktera koji svoj utjecaj u regiji temelje na vrlo konkretnim programima pomoći državama Zapadnog Balkana, ali i njihovim građanima.

U tom kontekstu nova administracija predsjednika Joe Bidena odlučna je završiti „nedovršeni posao“ SAD-a i EU na Zapadnom Balkanu, zbog čega se, kako vidimo, fokusirala na izmjenu 25-godina starog Daytonskog sporazuma, te uspostavu novog regionalnog poretka u okviru Dayton 2 sporazuma kojim bi bili ukinuti postojeći entiteti. Pored jedinstvene (unitarne) Bosne i Hercegovine, ova bi se država tako zajedno sa Srbijom i Kosovom našla pod pritiskom rješavanja unutarnjih / međusobnih nesuglasica kako bi se trenutno pridružile NATO savezu. Ulazak u EU i dalje bi čekao neka daleka vremena, ali bi obećanje kao mamac ostalo lebdjeti u zraku. Iako bi Biden želio poništiti „posao“ Trumpove administracije na prostoru regije kojim se Amerika približila Srbiji, a pomalo udaljila od Albanaca, uz zagovaranje mogućnosti promjene granica, ipak je sigurno da će novi predsjednik, kao što navodi ugledni poznavatelj prilika na Balkanu, Timothy Less (Open Democracy, November, 2020) „biti prisiljen djelovati unutar parametara nove realnosti, vrlo različite od one iz devedesetih ili s početka 2000-tih“. Dakle, nova će administracija vjerojatno nastaviti tamo gdje je Trump stao, ali uz dodatak „vječnih“ imperijalnih strategija koje će ipak promijeniti stil nove američke vanjske politike budući da će se više prilagoditi naporima i preferencijama EU-a, osobito Njemačke, ali i Turske koja u potpunosti kontrolira treći konstitutivni narod u BiH. Kako regija i dalje stagnira, mnogi analitičari već predviđaju “mišićaviju” američku politiku osobito prema Srbiji i Republici Srpskoj, a koja bi poništila njihove snove o povezivanju i okupljanju srpskog naroda „rasutog“ po susjednim zemljama regije.

Međutim, takvo razmišljanje zanemaruje novu stratešku stvarnost ne samo u regiji, već i na prostoru Europske unije – Velika Britanija, kao nekada vodeća zagovornica proširenja, napustila je EU, Francuska, ali i druge zapadnoeuropske zemlje inzistiraju na zaustavljanju procesa proširenja. Naime, već 2014. godine je Jean-Claude Junker tada novi predsjednik EK, obznanio kako neće biti novog proširenja, što je ponovio i u svom govoru o „Stanju Unije“, 2017. Njegove izjave bile su odraz niza velikih kriza koje su oslabile institucionalnu strukturu Europske unije – referendumom u Francuskoj i Nizozemskoj (2005.) odbijen je nacrt Lisabonskog ugovora; ulazak Rumunjske i Bugarske (2007.) produbio je politički jaz između istoka i zapada Europe; gospodarska i financijska kriza (2008.) otkrila je nedostatak solidarnosti među članicama; Ukrajinska kriza i aneksija Krima (2014.) ukazala je na prisutne geopolitičke izazove na kontinentu;  migracijska kriza (2015.), kao i val terorističkih napada u Europi koji je uslijedio ugrozili su političku, ekonomsku i sigurnosnu stabilnost EU; Brexit  je narušio ideju o ujedinjenoj Europi, te se nametnuo kao novi geopolitički izazov za EU.

Proces proširenja (enlargement) koji se dugo smatrao najboljom, ali i najuspješnijom europskom politikom tako je suspendiran na neizvjesni rok. Navedeni izazovi ogolili su činjenicu da EU ne uspijeva upravljati krizom na svojoj periferiji, ali su potakli i val nezadovoljstva politikama europskih institucija, te jačanje populizma diljem Europe. Perspektiva integracije Zapadnog Balkana u EU postupno je počela gubiti podršku, većim dijelom i zbog narušenih odnosa između SAD-a i EU-a nakon izbora Donalda Trumpa, 2016. godine. Pokazalo se da dojučerašnji saveznici imaju sasvim različit pristup za rješavanje ključnih kriza na prostoru regije, poput pitanja – normalizacije odnosa, time i okvira sporazuma Srbije i Kosova, makedonskog spora oko imena, kao i zastoja u funkcioniranju institucija BiH. Ovakva konstelacija odnosa narušila je vjerodostojnost EU-a i NATO-a, ali i dodatno umanjila privlačnost procesa integracije, osobito zbog visoko postavljenih kriterija koje zemlje Zapadnog Balkana moraju ispuniti kako bi ispunili uvjete za članstvo. Ovim pitanjima dodaje se zastrašujući učinak pandemije COVID-19 za ekonomije zemalja regije koje su već u kritičnom položaju u odnosu na zemlje EU.

U međuvremenu, Srbija je obnovila svoj položaj vodeće zemlje regije (gravitacijsko središte regije) na način da se proteklih godina snažno angažirala u promišljenom diplomatskom manevriranju koje joj je omogućilo da pridobije, time i iskoristi potporu različitih ne-zapadnih sila koje žele prisustvo na Balkanu. Tako je uz potporu Rusije zaštićena od zapadnog ekspanzionizma (proučiti poruke Lavrova iz Beograda), a uz potporu Kine i Turske obnavlja i osnažuje gospodarstvo. To je ojačalo položaj Srbije u odnosu na Sjedinjenje Države, osobito u rješavanju kosovskog pitanja što sasvim jasno ukazuju na novo samopouzdanje Srbije kojem pogoduju nove geopolitičke okolnosti u regiji. Nesumnjivo, pojačani interes Srbije za statusna pitanja Srba u BiH, Hrvatskoj i Crnoj Gori može poremetiti uspostavljenu regionalnu ravnotežu. Uz opredjeljenje za „neutralnu vanjskopolitičku poziciju“, tj. strategiju balansiranja između Zapada (EU i SAD) i Istoka (Rusija i Kina), Srbija je vrlo proaktivnim, dobro skrivenim diplomatskim angažmanom započela s promjenom svoje marginalne pozicije na Zapadnom Balkanu, čak šire regije – jugoistoku Europe. Sve češće, pojedine utjecajne države Europske unije počele su percipirati Srbiju kao ključnu državu na Zapadnom Balkanu, a to je učinila i Trumpova administracija.

Ako predsjednik Biden želi osigurati veći utjecaj Sjedinjenih Država u rješavanju otvorenih pitanja regije, on će morati djelovati unutar parametara ove nove realnosti, dakle, ne one koja je postojala prije četiri godine kada se kao potpredsjednik u Obaminoj administraciji bavio pitanjima Balkana, a pogotovo ne one iz devedesetih kada je  Biden tek oblikovao svoje stavove o regiji. I dok Europska unija tvrdoglavo ostaje zarobljena u svojoj zastarjeloj i neuspješnoj strategiji „postavljanja uvjeta“ zemljama Zapadnog Balkana kojima obećava mogućnost budućeg članstva u EU za otprilike 100 godina, Sjedinjene su Države bar zadržale sposobnost da kameleonski brzo reagiraju i mijenjaju strategiju prema regiji, time i Srbiji. Bez zahtjeva za priznanjem Kosova, Trumpova je administracija ultimativnim odredbama „Sporazuma o ekonomskoj normalizaciji između Srbije i Kosova“, usvojenim pod pokroviteljstvom SAD-a, natjerala Srbiju da napravi strateški zaokret i to ne prema Zapadu nego prema SAD-u. Naime, ekonomska je normalizacija urodila unosnim poslovnim aranžmanima za američke korporacije (nedavno uspostavljena američka Razvojna financijska korporacija je novi business centar u regiji)  koje s ovog tržišta ne guraju samo Kinu već i zemlje EU. Time su politički potezi Bruxellesa stavljeni „ad acta“, unatoč činjenici da će opstati Berlinski proces pod vodstvom Njemačke, pri čemu će biti naglasak na Europskom investicijskom plana od devet milijardi eura i Zelenoj agendi za Zapadni Balkan. Naravno, sve to pod nadzorom Amerike¨!

Sve drugo, moglo bi upropastiti američku vanjskopolitičku strategiju prema regiji. Naime, previše pritiska na Srbiju, samo će ojačati položaj Rusije i Kine što će dodatno otežati ciljeve SAD-a – srpsko priznanje Kosova i poništenje entiteta Republike Srpske. Inzistiranje na članstvu zemalja Zapadnog Balkana u EU naići će na snažan otpor Francuske, ali i drugih članica. Kako navodi Timothy Less, ako SAD žele ostvariti svoje geopolitičke ciljeve na prostoru Zapadnog Balkana „moraju pronaći neku alternativu neuspješnoj politici proširenja EU, nametanju agende demokratizacije regije i istovremeno surađivati ​​sa Srbijom koja se u određenoj mjeri, može prilagoditi zahtjevima koje postavljaju SAD“.

S druge strane, razumno je očekivati ​​da će Europska unija i Amerika pokušati stvoriti zajedničku ekonomsku politiku prema Kini koja će promijeniti utjecaj kineskih infrastrukturnih ulaganja, bilo izravno povezanih s Inicijativom „Pojas i put“ ili “17 + 1”. Dakle, cilj je obuzdati kinesku ekspanziju u regiji. Migracija je također jedno od ključno pitanje svih europskih vlada, međutim,  balkanske se države kao najizgledniji tranzitni koridor za masovne migracije koje se očekuju zbog klimatskih promjena, nalaze na izravnoj „liniji vatre“. Bidenova će administracija ostati dosljedna multilateralnom pristupu koji podrazumijeva ključnu ulogu Amerike, međutim, to ne znači u potpunosti odbacivanje pristupa iz Trumpove ere koji se također „nastavio“ na politiku neutralizacije Rusije u Crnoj Gori (ulazak Crne Gore u NATO, 2017), te svrgavanje vlade Nikole Gruevskog i rješavanjem spora oko imena između Skopja i Atene, što je sjevernoj Makedoniji također omogućilo članstvo u NATO-u. SAD se zatim usmjerio na status Kosova, a u fokusu nove administracije bit će Bosna i Hercegovina i sustavno pitanje ustavnih reformi. Važan element Trumpove politike prema regiji koji će Biden morati sačuvati je već uspostavljena regionalna ekonomska zona – „mini-Schengen“ koji obuhvaća Albaniju, Sjevernu Makedoniju i Srbiju koja je od koristi i Sjedinjenim Državama kao i zemljama EU. Zapravo, regionalna ekonomska zona nudi neke benefite koji su za zemlje regije izostali zbog propasti politike proširenja EU.

Srbija nema ništa protiv ekonomske unije zemalja regije, jer to može učvrstiti njenu vodeću poziciju na Balkanu te privući ostale države regije, uključujući Kosovo, BiH i Crnu Goru, države koje imaju veliku srpsku manjinu u orbitu Srbije. Projekt koji Srbiji omogućuje čelnu poziciju na Zapadnom Balkanu mogao bi biti dostatan argument da Beograd prizna neovisnost Kosova bez inzistiranja na njegovoj podjeli, te pri tom vremenom degradira svoje odnose s Rusijom, Turskom i Kinom.

Međutim, sve to neće okončati „vječne“ probleme regije! Naime, hegemonijski diskurs prema kojem su društva Zapadnog Balkana nezrela i nasilna, opstaje zahvaljujući zamrznutim međuetničkim i međudržavnim sporovima koje podgrijavaju domaće političke elite, ali i izvanjski akteri, zbog čega regija ostaje prostor neokolonijalne protektoracije. Uspostavljene matrice dominacije globalnih aktera, prožete njihovim suprotstavljenim interesima, ne dozvoljavaju uspon nacionalnim interesima posvećenih političkih elita, oblikovanje nove gospodarske agende, izgradnju regionalnih političkih i gospodarskih struktura, te stabilnih regionalnih odnosa.

Iako je zbog involviranosti niza aktera obnavljanje sukoba visokog intenziteta na prostoru regije malo vjerojatno, ipak stvarni napredak regije krucijalno ovisi o mogućnosti uspostavljanja političkog dijaloga između domaćih aktera. Naime, najveći izazovi Zapadnog Balkana, prvenstveno oni ekonomski i socijalni mogu se riješiti samo pristupom koji uključuje međusobno razumijevanje i suradnju, što zahtijeva bar temeljni politički konsenzus. U protivnom fokus geopolitike ponovno će osnažiti u regiji, a suprotstavljeni interesi velikih sila nastaviti generirati trajnu nestabilnost Zapadnog Balkana.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI