dr. sc. Jadranka Polović: GLOBALIZACIJA MIGRACIJA

U okolnostima posthladnoratovskih geopolitičkih odnosa oblikovanih višedimenzionalnim procesima globalizacije, Europska se unija suočila s novim tipovima sigurnosnih prijetnji koje su zbog svog globalnog, neteritorijalnog karaktera postale ozbiljan izazov za njenu sigurnost i političku stabilnost. Naime, razorni potencijal prisilnih migracija pokrenutih od siječnja 2011., nakon Arapskog proljeća, humanitarne intervencije u Libiji, te građanskog rata u Siriji, suočio je države članice Europske unije s masovnim priljevom imigranata s područja Sjeverne i Subsaharske Afrike, te Bliskog istoka i Azije. Stoga, upravljanje migrantskom krizom predstavlja snažan izazov za EU, osobito zbog eskalirajućih sigurnosnih izazova – od trgovine ljudima, terorizma do ekonomske destabilizacije država članica.

Potražnja za azilom nikada nije bila veća, više od 26 milijuna ljudi širom svijeta napustilo je  svoje zemlje uslijed rata i nestabilnosti. Ipak, popis zemalja spremnih da ih primi smanjuje se iz dana u dan, a međunarodni sustav koji je stvorio pravo na azil sve je više birokratiziran i nesklon pružanju zaštite izbjeglicama i migrantima. Sam pojam azil potječe od starogrčkog asulosa, što otprilike znači “nepovrediv”, a prvi je put ušla u engleski leksikon u kasnom srednjem vijeku, te se odnosila na „nepovredivo sklonište ili zaštitu od uhićenja.” Nakon užasa Drugog svjetskog rata i milijuna raseljenih osoba, uspostavljanje azila kao političke i pravne kategorije unutar sustava UN-a nametnulo se kao prijeka potreba. U tekstu Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, koju je Glavna skupština UN-a usvojila 1948., navodi se da “svako ima pravo tražiti i uživati u azilu u drugim zemljama od progona.” Konvencija o statusu izbjeglica iz 1951. godine ovu je zaštitu kodificirala za svaku osobu progonjenu temeljem rase, religije, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj skupini. Međutim, pravo na azil u međuvremenu je postalo pitanje politike.

Naime, tijekom hladnog rata, i Sjedinjene Države i Sovjetski Savez gotovo su uvijek davali azil isključivo političkim disidentima pristiglim s „druge strane“, istodobno proširivši permisivne imigracijske politike prema zemljama u svojim sferama utjecaja. U većem dijelu svijeta azil se rješavao situacijski – vrlo često u skladu s izričitim političkim ciljevima. Na primjer, ljudi koji su bježali od aparthejda u Zimbabveu i Južnoj Africi rutinski su dobivali zaštitu, pravni status i putne isprave iz drugih afričkih zemalja koji su željele pridonijeti široj borbi protiv aparhejda. Tako, čak i slavni azilant, Nelson Mandela, u autobiografiji opisuje svoje putovanje kroz 13 afričkih zemalja, tijekom 1967. godine, kada je koristio putne isprave koje su mu dali Tanzanija i Etiopija.

Nakon završetka hladnog rata, svjetske su sile imale manje interesa za instrumentalizaciju azila, a zaštita izbjeglica postala je sve više formalizirana kao pravna i birokratska praksa. Istodobno, građanski sukobi u Ruandi, Somaliji, Angoli i bivšoj Jugoslaviji proizveli su milijune izbjeglica. Kako su te izbjeglice vršili pritisak na zemlje prijema (često bogate zemlje Zapada), mnoge od njih su odlučile da ove osobe ne ispunjavaju stroge birokratske zahtjeve izbjegličke konvencije iz 1951. godine.  Naime, njihov bijeg od općeg nasilja ili nestabilnosti nije se uklapao ni u jednu od pet uskih kategorija progona navedenih u konvenciji UN-a. Time započinje era logora ili kampova u koje se izbjeglice smještaju. Obično bi vlade zemlje primateljice novoprimljenim osobama dodijelile status izbjeglice prima facie, međutim, iste su rijetko prolazile kroz proces rješavanja pojedinačnih zahtjeva za azil. Kao rezultat toga, ove osobe su često tretirane kao izbjeglice drugog reda, onemogućene da pristupe istim pravima i slobodama kao izbjeglice kojima je dodijeljen azil pojedinačnim postupkom određivanja ili preseljena u treću zemlju kao što su Sjedinjene Države ili Kanada (mnogi državljani bivše Jugoslavije su koristili ovo pravo). Mnogima od njih je uskraćena sloboda kretanja, zabranjeno dobivanje međunarodnih putnih isprava, te ograničen pristup obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti izvan kampa.

Osobito nakon 2015. godine kada je veliki migrantski val zapljusnuo Europu, ali i ostatak svijeta, obje ideje ugrađene u povijesnu definiciju azila – nepovredivost i zaštita – izložene su napadima kao nikada do sada. Malo je političkih lidera bilo gdje u svijetu danas spremno braniti nepovredivost prava na azil. Čini se da će pravo na azil okončati u kaosu neoliberalnog svjetskog poretka koji je ustoličio projekt „svijeta u pokretu“ ili pokrenuo biblijsku seobu naroda potpuno neprimjerenu tehnološkom napretku 21. stoljeća.

Naime, nakon serije terorističkih napada u Zapadnoj Europi dogodila se značajna promjena u javnoj percepciji oko pitanja migracija i rješavanja statusa migranata i izbjeglica. Još od krvavih terorističkih u Madridu (2004) i Londonu (2005), zapadnoeuropske zemlje kontinuirano se suočavaju s terorizmom koji je tijekom 2015. i 2016. godine eskalirao u Francuskoj, Belgiji, Njemačkoj i Velikoj Britaniji. Teroristički napadi nisu nikada ni prestali iako ih mediji, kao i vlasti potpuno ignoriraju. Terorističko nasilje kojem su posljednjih godina izložene europske zemlje nesumljivo je posljedica imperijalističke politike europskih zemalja na prostoru Bliskog istoka, Sjeverne i Subsaharske Afrike, ali istovremeno i refleksija povezanih motivirajućih čimbenika od kojih je religija najmanje značajna. Naime, nezadovoljstvo brojnih imigranata svojim političkim, kulturnim, osobito ekonomskim i socijalnim statusom budi želju za osvetom i altruističkim žrtvovanjem pojedinaca za zajednicu kojoj pripadaju, čin koji je potpuno nerazumljiv europskom individualističkom društvu. Samoubilački je terorizam iznenađujući postao nova forma asimetričnog oblika ratovanja, situacija na koju Europljani nisu računali.

Istovremeno odnos između domicilne populacije i imigranata, najčešće Muslimana značajno se pogoršao. Istinske vrijednosti Europske unije – multikulturalizam, tolerancija, otvorenost granica, te naposlijetku liberalni koncenzus koji je generacijama europskih građana ugradio vjeru u stalni napredak postupno je ispario pod utjecajem rastuće ksenofobije, nacionalizma i radikalnih političkih ideja.

Globalizacija migracija, nesumnjivo, mijenja svijet, a u kontekstu postojećih prijetnji i EU sve više postaje društvo rizika čije su temeljna obilježja nesigurnost i neizvjesnost. Politički, gospodarski, sigurnosni, socijalni, ali i individualni rizici postupno nadilaze mogućnosti institucionalnog upravljanja krizom, uslijed čega pitanja budućnosti integracije, kao i promjene njenog sociokulturnog identiteta svakako postaju legitimna. Iluzija asimilacije i integracije novih migranata u praksi nimalo ne funkcionira, jer se na očigled stvaraju paralelna društva s rastućim stopama kriminala i bitno pogoršanim stanjem javne sigurnosti. Sve ovo zahtijeva raspravu o stanju sigurnosti u Europi, kapacitetima i sposobnostima europskih sigurnosnih službi u borbi protiv narastajućih izazova, kao i mjerama koje EU, kao i nacionalne vlade namjeravaju poduzeti kako bi zaštitili domicilne građane.

Postoje barem tri razine problema s kojima se Europska unija odbija suočiti! Prva od njih je vanjska i sigurnosna politika EU. Naime, kroz brojne dokumente i politike, Europska unija nastoji koordinirati strategiju za rješavanje migrantske i izbjegličke krize (uključuje i pitanja azila i kontrole granica) činjenica je da takve debate izostavljaju raspravu o odgovornosti vodećih međunarodnih aktera, osobito Sjedinjenih Država i moćnih članica Europske unije (ali i onih manje važnih, jer gotovo sve uključujući i Hrvatsku ne odustaju od prodaje oružja svojim  proxi partnerima na Bliskom istoku), koje su vođene svojim specifičnim geopolitičkim interesima snažno destabilizirale područje Bliskog istoka, Sjeverne i Subsaharske Afrike odakle većina migranata i izbjeglica potječe. Promišljanje i analiza uloge Zapada u proizvodnji krize, geopolitičkoj rekonfiguraciji i ekonomskom slomu ovih regija potpuno je nestalo iz javnog, političkog i medijskog diskursa zapadnih društava. Posljedice zapadnog intervencionizma ogledaju se dvojako: kao prvo, gospodarski, socijalno i politički devastirana društva svojom nestabilnošću, kaosom, siromaštovm, rijekama migranata, postaju značajna prijetnja međunarodnom miru i sigurnosti; i drugo, vojni humanitarni intervencionizam zapadnih sila snažno je destabilizirao europsku periferiju – Italiju,, Grčku, Maltu, a posljednjih godina, pored Bugarske i Rumunjske i zemlje Zapadnog Balkana.

Nadalje, iluzija masovnih migracija i integracije migranata u zapadna društva naprosto ne funkcionira. Posljedice ovih eksperimenata jesu paralelna društva za sve većim stopama kriminala (stope silovanja u zapadnoj Europi su na vrhuncu) koje su pogoršale stanje javne sigurnosti, te povećale prijetnju terorističkih napada.

Masovne su migracije stvorile snažan pritisak na europske države, što je velikim dijelom utjecalo na uspjeh populističkih stranaka, ali i afirmiralo ekstremnu desnicu kao prihvatljivu političku opciju. Većina Europljana nekontrolirane migracije vidi kao „neupravljivu“ situaciju, isključivo kao egzistencijalnu krizu. To je prijetnja europskom načinu života koja nosi promjenu civilizacijske paradigme, koju europski građani ne žele, stoga sve češće koriste izbore kako bi izrekli glasno ne. Upravo stoga ove političke stranke imaju uspjeha. Stoga bi bilo neophodno kad bi (što na žalost neće) liberalne demokracije ponudile model boljeg i uspješnijeg crises menagmenta. U protivnom, postojeće taktike rješavanja krize samo produbljuju strah i kaos, mržnju te jačaju nove izazove unutarnje stabilnosti europskih društvava.

Temeljne vrijednosti EU-a – multikulturalnost, tolerancija, otvorenost granica, postupno se rastaču uslijed rasta ksenofobije, nacionalizama i radikalnih političkih ideja. Nasilje motivirano ekstremnom desnom ideologijom je nesumnjivo ozbiljan izazov za europsko društvo u 21. stoljeću. Oksidentalne demokracije su očito na prekretnici baš kao 1930-tih i vrlo lako mogu skliznuti prema autoritarnim politički eksperimentima.

Istovremeno se dogodio duboki rascjep između zemalja europske jezgre i južnih mediteranskih članica (Italija, Grčka), te „Nove Europe“ (zemlje Višegradske skupine), što je također veliki izazov za političku stabilnost Europe.

Sve navedeno zahtijeva raspravu o stanju sigurnosti u Europi, sposobnostima i kapacitetima europskih sigurnosnih službi da se suprotstave eskalirajućim izazovima, raspravu oko mjera i politika koje donosi ili namjerava donijeti Europska unija, ali i nacionalne vlade s namjerom da zaštite svoje građane (ne samo migrante). Evidentno je da nedostatak (namjerni) financijskih sredstava, resursa – ljudi i opreme, nedostatak suradnje među državama članicama u pogledu razmjene obavještajnih podataka, kao i različiti pogledi na jačanje sigurnosnih struktura, kontrolu unutarnjih granica, determiniraju zajedničke napore u prevladavanju postojećih izazova. Sve ovo – dakle, stvarnost koju su kreirale odnarođene strukture EU i ljevičarska ideologija postaje vrlo izražen problem s kojim se suočavaju, te žive europski građani.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI