dr. sc. Jadranka Polović: GUBI LI AMERIKA ULOGU SVJETSKOG POLICAJCA?

Budući da svaki američki predsjednik svoje mandate obilježi novom strategijom nacionalne sigurnosti u kojoj definira vanjskopolitičke prioritete svoje administracije, bilo je za očekivati da i Donald Trump, nakon niza kaotičnih i kontradiktornih vanjskopolitičkih poteza, uz česte improvizacije, napokon objavi svoju vanjskopolitičku doktrinu. „Novom“ ratnom strategijom za Afganistan kojom je proširio nadležnosti američke vojske u Afganistanu, ali i predvidio značajno povećanje broja američkih vojnika u regiji, američki je predsjednik napokon i formalno dobio svoj rat. Strategija, pripremljena od strane „duboke države“ (generala, vojnog establishmenta i korporativnog sektora), zapravo predstavlja već viđeno – kontinuitet američke politike i sintezu različitih taktika s kojima smo suočeni još od listopada  2001.g. kada je George Bush pokrenuo rat u Afganistanu.

Kada je riječ o Aziji, Donald Trump svoje vanjskopolitičko djelovanje temelji na geopolitičkoj strategiji svog prethodnika, Baracka Obame, koji je 2012.g. strategijom nacionalne sigurnosti  (“The Asia Pivot Foreign Policy Strategy“) najavio strateški zaokret prema azijsko – tihooceanskoj (pacifičkoj) regiji. Naime, u desetljećima nakon Hladnog rata, dok je američka politika bila usmjerena prema Istočnoj Europi, a zatim zaokupljena nizom ratova na prostoru Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, azijsko – tihooceanska regija postala je prostor najvećeg demografskog i gospodarskog rasta, tehnološkog investiranja i vojne potrošnje. Osobito je Kina, kao regionalna sila u neviđenoj ekspanziji, dovela u pitanje američku kontrolu nad prostorom Euroazije, a time i američku globalnu hegemoniju. Još je Zbignjev Brzezinski, veliki američki geostrateg, upozorio kako je dominacija na euroazijskom prostoru, „srcu svijeta“ ili „Heartlandu“, zapravo preduvjet globalne američke dominacije, stoga Sjedinjene Države ne smiju dopustiti uspon drugih sila (Rusije i Kine) na istočnom dijelu „svjetskog otoka“ ili „stožeru svjetske moći“. Međutim, upravo je Kina, grandioznim infrastrukturnim projektima,  podržanim ogromnim kreditnim iznosima Azijske infrastrukturne investicijske banke, započela proces velike ekonomske integracije euroazijskog prostora, i time postupno izgradila okvir za neutralizaciju američkog utjecaja na prostoru regije. Naime, u okviru kineske inicijative „Jedan pojas, jedan put“ planirana je izgradnja složene infrastrukturne mreže – željeznica, autocesta, zračnih, riječnih i morskih luka, plinovoda i naftovoda kojom bi se povezala Azija s Europom i Afrikom u jedinstveni „svjetski otok“, naravno, s Kinom u epicentru.

Za Sjedinjene Države, azijsko – tihooceanska regija, jedna je od sigurnosno najizazovnijih u svijetu, stoga je već Obamina obrambena strategija predvidjela značajno povećanje američkih kapaciteta u Aziji s ciljem zaokruživanja i obuzdavanja Kine. U govoru koji je održao u parlamentu Australije, u studenom 2011.g.,  predsjednik Obama je naglasio kako će se američka vanjska politika prema azijsko-pacifičkoj regiji, koja bilježi najbrži gospodarski rast i čini gotovo polovicu svjetske ekonomije, temeljiti na tri aspekta: sigurnosti, gospodarskom prosperitetu i, svakako, nezaobilaznoj politici ljudskih prava. Poglavito aspekt sigurnosti uključio je početak angažiranja vojske i vojnih sredstava u regiji i pojačanu izgradnju novih vojnih baza. Ova strategija „proaktivnog odvraćanja“, usmjerena na sprječavanje mijenjanja statusa quo od strane Kine i Sjeverne Koreje, zahtijevala je promjenu u strateškom planiranju, posebno  povlačenje ljudstva i naoružanja iz Zapadne Europe, ali i s Bliskog istoka. Međutim, američki neuspjeh u ratu u Siriji, sve intenzivniji utjecaj Rusije, Turske i Irana na području Jugozapadne Azije, omeli su planove Obamine administracije da se jače vojno angažira na prostoru azijsko-pacifičke regije koja predstavlja prirodnu sferu kineskog utjecaja.

Još od 1980-ih, Kina kontinuirano povećava svoj vojni proračun, i danas raspolaže ne samo nuklearnim arsenalom već nasuvremenijim konvencionalnim naoružanjem kojim može ugroziti američku tihooceansku flotu. Kina, koja osporava američku kontrolu nad zapadnim Pacifikom, ogromna proračunska sredstva ulaže u obnovu ratne mornarice. Primjena strategije  uskraćivanja pristupa i onemogućavanja djelovanja Sjedinjenih Država u Istočnom i Južnom kineskom moru (A2/AD, Anti-accessarea Denial Strategy) ima za cilj uspostavu strateške kontrole nad nekim od najvažnijih i najaktivnijih pomorskim ruta na svijetu, kojima se odvija trgovina vrijedna više od pet bilijuna dolara godišnje (američko – kineski spor oko otočja Spratly i Paracel). Najubojitije oružje kojim raspolaže Kina jesu protubrodski balistički projektili srednjeg dometa DF-21D za koje se procjenjuje da imaju domet veći od 1800 km, i time mogućnost nadzora akvatorija Južnog kineskog mora. Uz pomoć novog oružja (idealnog protiv nosača aviona), Kina je u prilici ograničiti ili čak spriječiti SAD-u pristup mnogim potencijalno konfliktnim zonama, prije svega Tajvanskom zaljevu. Sama činjenica kako ovi sustavi raspolažu manevrirajućim bojevim glavama, navela je SAD na trenutno odustajanje od strategije pomorskog blokiranja Kine. Izgradnjom nuklearnih strateških podmornica i kupovinom od Ukrajine nosača zrakoplova „Liaoning“, što predstavlja ključni korak u razvoju kineske pomorske flote, Kina je postala regionalna sila koja projicira svoju snagu daleko iza morskih granica svog teritorija, i pretendira k dominaciji na svjetskim morima.

Nadalje, Sjeverna Koreja, sa svojim nuklearnim i balističkim naoružanjem, najveća je sigurnosna prijetnja u regiji. Eskalacija napetosti na Korejskom poluotoku, uslijedila je nakon usvajanja proširenih sankcija VS UN-a protiv Sjeverne Koreje, koje su poduprijele i Rusija i Kina. Lansiranje triju raketa bio je sjevernokorejski odgovor na desetodnevne zajedničke pokazne vježbe SAD-a i Južne Koreje (Ulchi Freedom Guardian) kojim je deset tisuća vojnika simuliralo napad na vodstvo Sjeverne Koreje. Pjongjang je ove vježbe nazvao „opasnom vojnom provokacijom“ i „probom vojne intervencije“, i zatražio od VS UN-a razmatranje pitanja ovih manevara koji povećavaju napetosti na Korejskom poluotoku. Uslijedilo je kansiranje balističke rakete srednjeg dometa „Hvason 12“ koja je preletjela dio japanskog teritorija, a zatim pala u Pacifik, 1180 km istočno od japanskog otoka Hokkaido. Sjeverna Koreja time je dokazala kako raspolaže oružjem kojim može ozbiljno zaprijetiti, a japanske vojne snage, iako raspolažu sustavom proturaketne obrane, nisu ni pokušale srušiti projektil koji je prošao preko japanskog teritorija. Pentagon je naglasio kako ovaj čin ne predstavlja prijetnju za SAD-e, dok je japanski premijer Abe, u kratkom obraćanju javnosti obećao da će učiniti sve kako bi zaštitio građane Japana. Samo dan nakon lansiranja, američki su marinci testirali presretanje balističke rakete na Havajima, najavili raspoređivanje dodatnih strateški kapaciteta po Južnoj Koreji i Japanu, ali i „različite mogućnosti odgovora“ uključujući i vojnu akciju.



Iako je predsjednik Trump izjavio kako razgovor sa Sjevernom Korejom nije rješenje i da je diplomacija osuđena na propast, ipak treba uzeti u obzir da takvu intervenciju ne bi podržale druge regionalne sile, osobito Rusija i Kina. Kina je već mudro najavila kako će u slučaju napada Sjeverne Koreje na američke, južnokorejske i japanske ciljeve ostati neutralna, ali će svakako intervenirati u slučaju napada SAD-a na Sjevernu Koreju, u skladu sa sporazumom  o međusobnoj obrani između Kine i Sjeverne Koreje koji je aktivan još od 1961.g. Za Kinu je Sjeverna Koreja odlična tampon zona prema prostoru američkog utjecaja, a Kina, koja ima razgranatu gospodarsku suradnju sa Sjevernom Korejom, jako je zainteresirana za sjevernokorejske mineralne pričuve koje se procjenjuju na 6 trilijuna dolara. Ratnu opciju ne podržava jer bi se mogla suočiti i s milijunima izbjeglica. Uz Kinu, koja je jasno dala do znanja kako podržava nastavak trenutnog statusa quo u regiji, i Rusija, čiji su strateški nosači raketa Ty-95MC prije nekoliko dana preletjeli neutralne vode Japanskog, Žutog i Istočno-kineskog mora, označila je Korejski poluotok kao zonu svog interesa.

Iako američki saveznici u regiji, Japan i Južna Koreja, nastoje slijediti strateške ciljeve američke politike, sami se često nalaze u prilično dvojbenim situacijama. Što se tiče Japana, odluka premijera Shinzo Abea za izvršenjem reforme sigurnosne politike kroz ponovnu uspostavu prava na samoobranu, zahtijeva promjenu japanskog Ustava. Time bi Japan, po prvi put nakon Drugog svjetskog rata, mogao poslati svoju vojsku u druge zemlje, što, naravno, izaziva vrlo neugodna sjećanja, kao i zazor azijskih susjeda. Nadalje, Južna Koreja, kao glavni sigurnosni partner Sjedinjenih Država u regiji, u slučaju rata sa Sjevernom Korejom pretrpjela bi veliki udar. Procjene su da bi Sjeverna Koreja, čak i bez nuklearnih udara, mogla nanijeti ogromnu štetu i u ljudskim žrtvama i u materijalnim razaranjima, velikim gradovima Južne Koreje. Osobito bi bio ugrožen Seul i njemu pripadajuća zona u kojoj živi gotovo pola stanovnika Južne Koreje, a na udaru bi se našle i američke vojne baze u kojima je trenutno raspoređeno oko 40 000 vojnika SAD-a i koje se nalaze od 70 – 580 km od granice sa Sjevernom Korejom. Amerikanci su već započeli s izgradnjom moćnih zaštitinih zidova ukupne dužine oko 20 km oko svojih baza koje bi ih trebali zaštititi od topničkih i raketnih projektila, pa čak i od mogućih nuklearnih napada. Svakako, na udaru bi se našli i gospodarski odnosi sa Sjedinjenim Državama, ali i s Kinom. Naime, gospodarstvo Južne Koreje je u protekla četiri desetljeća doživjelo izniman rast. Ova zemlja, zahvaljujući svojem BDP, trenutno predstavlja 12. po veličini svjetsko gospodarsko. Prema podatcima Bloomberga, Južna Koreja kao azijski „ekonomski tigar“ ima izuzetno razvijenu trgovinsku razmjenu s Kinom, a zahvaljujući proizvodima nužnim za kineski gospodarski rast (strojevi i elektronika), ostvarila je suficit od preko 72 milijarde u 2016.g. razmjeni sa Sjevernom Korejom.

Kao što je rekao, nedavno otpušteni Trumpov najutjecajniji strateg i savjetnik, Steve Bannon – „Za Sjevernu Koreju nema vojnog rješenja. Dok netko ne riješi onaj dio jednadžbe koji će mi dokazati da 10 milijuna ljudi u Seulu neće nastradati već u prvih 30 minuta rata od konvencionalnog oružja, neću razumijeti o čemu govorite. Nema vojnog rješenja, „they got us“.

Stoga se postavlja pitanje – mogu li Sjedinjene Države, u multirateralnom svijetu u kojem raste utjecaj drugih regionalnih sila, osobito Kine i Rusije, još uvjek igrati ulogu nezamjenjivog „svjetskog policajca“?

 

 

Original možete pronaći na geopolitika.news

Facebook Comments

Loading...
DIJELI