dr. sc. Jadranka Polović: INTERMARUM (2. dio)

Kada je temeljem lažnih optužbi o posjedovanju oružja za masovno uništenje i suprotno međunarodnom pravu, George Bush, mlađi, 2003. g., odlučio napasti Irak, zbog odbijanja većine europskih saveznika, poglavito Njemačke i Francuske da podrže američku unilateralnu intervenciju, američki je predsjednik okupio „koaliciju voljnih“, koja je spremno prihvatila sudjelovanje u invaziji na Irak pod vodstvom SAD-a. Sjedinjene su se Države tada, po prvi put u posthladnoratovskom razdoblju, suočile s ozbiljnim problemom usvajanja konsenzusa međunarodne zajednice oko rješavanja problema Iraka. Pitanje legalizacije vojne akcije podijelilo je Vijeće sigurnosti, koje je zbog nepopustljivih stavova Rusije i Kine, ali i američkih saveznika Francuske i Njemačke odbilo podržati ratni prijedlog, pa je vojna akcija izvedena bez autorizacije UN-a. Unilateralno američko postupanje otvorilo je brojne rasprave o ispravnosti američkog načina borbe protiv terorizma. Međutim, upravo kroz prizmu američkog viđenja borbe protiv terorizma i standarda zajedničke suradnje koje je postavila Bushova administracija, Sjedinjene su Države počele preispitivati odnose sa svojim europskim saveznicima ali i vršiti snažan pritisak na niz država na istoku Europe što je stvorilo krizu u transatlantskim odnosima.

Zbog odbijanja Njemačke i Francuske da podrže američku vojnu intervenciju u Iraku, američki državni tajnik, tada, Donald Rumsfeld, dvije je vodeće europske zemlje svrstao u kategoriju „stare Europe“, iskazujući na taj način razliku između većine zemalja Europske unije koje su odbile podržati američki napad na Irak i „nove Europe“ tj. država srednje i istočne Europe koje su se nalazile pred prijamom u NATO savez  (Vilniuska skupina) i stoga bile spremne pružiti neupitnu potporu Sjedinjenim Državama. Prisjetimo se, imperijalističko divljanje „Koalicije voljnih“, 2003. g. u Iraku koju su predvodile Sjedinjene Države, Velika Britanija i Australija, a u kojoj su sudjelovale Nizozemska, Danska, Portugal, Španjolska, Italija i Turska, spremno je podržalo trinaest država istočne Europe: Albanija, Makedonija, Bugarska, Rumunjska, Mađarska, Češka, Poljska, Slovačka, Slovenija, Estonija, Letonija, Litva i Ukrajina, sve odreda pred obećanjem prijama u NATO.

Gotovo petnaest godina poslije, američka duboka država i stalno „upitni“ američki predsjednik, Donald Trump, ponovno računaju na europske podjele i u tom kontekstu izuzetno su im važne različite inicijative i mogući savezi s „novom Europom“. Za razliku od Hamburga, Donald i Melani Trump dočekani su u Varšavi poput rock zvijezda, a zahvalni poljski mediji napisali su „Trump je Poljsku učinio ponovno velikom“. Snažno zbližavanje s Poljskom u kojoj je održan i sastanak na vrhu „Inicijative tri mora“, zapravo je još jedan u nizu taktičkih poteza američke vanjske politike, ovog puta u sukobu s Njemačkom, koja želi značajno ojačati američke pozicije i interese te utjecati na geopolitičku situaciju u ovom dijelu Europe. Trump, po već viđenom obrascu, želi na stranu SAD-a pridobiti niz istočno i srednjoeuropskih zemalja kako bi neutralizirao utjecaj i Njemačke i Rusije na prostoru Baltika i Crnog mora. Prvenstveno se radi o energentskom „plinskom“ ratu u kojem Sjedinjene Države vode bitku na dva fronta: 1.) na Baltiku gdje opstruiraju Sjeverni tok 2, vršeći snažan pritisak na države članice EU-a da odustanu od izgradnje ovog plinovoda, jer žele prodavati Europi vlastiti ukapljeni plin, te izbaciti iz igre Gazprom i Rusiju kojoj uz pomoć međunarodnih sankcija žele oteti dio europskog tržišta; 2.) na Balkanu gdje je Washington uspio „otpiliti“ izgradnju „Južnog toka“, a sada čini sve ne bi li zaustavio projekt izgradnje plinovoda Turski tok preko kojeg Rusija nastoji povezati države jugoistočne Europe u energetski koridor.

Naime, Njemačka je nedavno započela s radom na proširenju prvog od najavljenih plinovoda koji povezuju Sjeverni tok s Njemačkom i drugim europskim zemljama. Njemačka je pouzdan, definitivno najbolji ruski partner na tom projektu koji svakako pogoduje njezinim gospodarskim interesima – njegovom izgradnjom Njemačka postaje europski lider u tranportu ruskog plina. Početak rada plinovoda očekuje se 2018. g. a predviđeno je da prevozi do 55 milijardi kubičnih metara plina godišnje preko Baltičkog mora do Njemačke, zaobilazeći pri tom Ukrajinu, Bjelorusiju i Poljsku.  S druge strane, Mađarska i ruski Gazprom nedavno su potpisali sporazum o produžetku kraka plinovoda Turski tok preko teritorija Bugarske i Srbije do Mađarske, a trasa bi trebala biti dovršena već do kraja 2019. g. Ukoliko Rusija „Turskim tokom“ uspije povezati Tursku, Grčku i Srbiju preko Makedonije, njezin utjecaj na ove zemlje bio bi definitivno osiguran. Ako se uzmu u obzir i nastojanja Kine da u okviru strategije „Jedan pojas – jedan put“ izgradi brzu željezničku prugu od Pireja do Budimpešte, sasvim je jasno kako bi u kontekstu novih ekonomskih, time i političkih odnosa, SAD i Velika Britanija bile gubitnice, što naravno, nikako ne mogu dopustiti. Stoga, dugogodišnju destabilizaciju Makedonije, moguće nove Ukrajine, na žalost, treba promatrati u kontekstu geopolitike i geostrateških interesa velikih sila koje se bore za energetsku i ekonomsku prevlast na Balkanu. Nestabilna Makedonija svakako onemogućava realizaciju velikih projekata, time i prodor utjecaja Rusije i Kine na Balkan.

Američki prirodni ukapljeni plin, zbog procesa proizvodnje, nedostajuće infrastrukture kao i troškova tranzita, svakako ekonomski ne može konkurirati ruskom plinu, međutim, u ovoj novoj geopolitičkoj igri postaje snažno političko sredstvo. „Inicijativa tri mora“ okupila je dvanaest država tzv. „nove Europe“, uz čiju pomoć američka politika želi marginalizirati Rusiju, smanjiti gospodarski utjecaj Njemačke u Europi i pri tom ojačati svoj. Sve države članice „Inicijative tri mora“ povezuje snažna predanost NATO-u i SAD-u, sve su spremne slijediti američke energetske ciljeve. U američkoj strategiji ključna je Poljska, ali i Hrvatska. Poljska nije pretjerano vezana s Europskom unijom, vodi suverenističku politiku, sve su češće rasprave o prednostima izlaska ili ostanka u EU, ali je vjerna američka saveznica u NATO-u. Hrvatska oduvjek prati svaki mig američke politike, slijedi i najgluplje direktive EU, međutim u posljednje vrijeme sve češće dolazi u sukob s Njemačkom što je bilo vidljivo i oko arbitražnog sporazuma.



„Inicijativa tri mora“ oslanja se zapravo na „stari“ poljski geopolitički koncept (Miedzymorze, Intermarium ili Međumorje), obnovljenu imperijalnu ideju poljskog državnika i maršala Josefa Pilsudskog, koji je, početkom 20.st., s ciljem stvaranja saveza protiv Rusije, razmatrao ideju konfederalnog povezivanja država od Baltika do Crnog mora sa središnjom ulogom Poljske. I u suvremenom kontekstu Poljska ima narasle ambicije, vodeća je ekonomija srednje Europe i  sukladno tom statusu, sebe želi vidjeti kao utjecajnu državu, možda hegemona u novom europskom poretku. Kao članica NATO-a koja se nalazi u središtu Europe, Poljska ima vrlo važnu ulogu u sustavu europske sigurnosti. Naime, njezina duga granica s Bjelorusijom i Ukrajinom, kao i ruskom enklavom Kaljingradom svakako definira njezinu geostratešku poziciju. Poljska je jedina članica alijanse koja ima kopnenu granicu s Baltičkim državama, zbog čega NATO-o, u bilo kakvom scenariju ruskog prodora prema Zapadu, izravno računa na poljski teritorij, njezine luke i ljudstvo. Za Poljsku je potpuno neprihvatljiv bilo kakav rusko – njemački savez, posebno energetski, stoga je vrlo privržena ideji snažne srednjoistočne Europe pod američkim patronatom i s vlastitom vodećom ulogom. Srednjoeuropske, kao i zemlje istočne Europe jako dobro znaju da niti Rusija, a niti Njemačka nisu spremne priznati subjektivitet regije i novu ulogu Poljske, koju ove sile doživljavaju kao „atlantističkog trojanskog konja“, stoga su vrlo spremne slijediti ideje Sjedinjenih Država.

S druge strane, Njemačka i Francuska, koje pripadaju „staroj Europi“, oduvjek su imale interes svog povezivanja s Rusijom koju vide kao svog prirodnog saveznika u realizaciji snažne i velike Europe „od Atlantika do Urala“. U kontekstu sadašnjih geopolitičkih igara velikih sila na europskom kontinentu, valja podsjetiti na britanskog geografa Halforda Makindera (1861-1947) čiji je koncept “središnje zemlje” ili “Heartlanda” postao nezaobilazni dio svakog geopolitičkog diskursa. U svom glasovitom članku The Geographical pivot of history (1904.) Mackinder elaborira stalnu napetost i konflikt između sila mora i sila kopna u borbi za svjetsku dominaciju, i navodi da je upravo pomorska snaga europskih država: Velike Britanije, Francuske, Španjolske, Portugala i Nizozemske omogućila tim državama stjecanje globalnog primata nad državama Azije koje su kopnene imperije. Međutim, početkom 20. st. razdoblje prevlasti pomorske moći polako završava. Stoga je u središtu geopolitičkog koncepta Mackindera tzv. Središnja zemlja, tj. Heartland koji predstavlja teritorijalnu, stratešku, sirovinsku, demografsku i političku osnovicu svjetske kontinentalne moći koju kontrolira Rusija, najveći protivnih britanske imperije, kao i njemačka jaka kontinentalna sila. Prostor Heartlanda obuhvaća Središnju Aziju i Istočnu Europu (Rusiju i Njemačku), a zahvaća i baltički i crnomorski bazen, te je kao takav okružen prostorom unutarnjeg prstena ili Svjetskim predgorjem, tj. primorskim zemljama koje zauzimaju čitavu Europu (bez Rusije), Sredozemlje, Bliski i Srednji istok, Indiju, Indokinu, Kinu, Koreju, Indoneziju i Japansko otočje. Posljednji je vanjski otočni prsten, izoliran od glavnih svjetskih geostrateških zona, tj. područja napetosti ili aktivnih sukoba, a obuhvaća Ameriku, Afriku (osim Sredozemlja i područja uz Crveno more), Australiju i Novi Zeland.

Mackinder smatra kako u svjetskoj politici najveće geostrateško značenje, početkom 20. stoljeća, pripada Europi i Aziji (na ovom su se području odigravale najteže bitke u I i II svjetskom ratu), a glavni takmaci maritimnim silama (Velika Britanija i SAD) jesu Njemačka i Rusija, zbog čega svaka promišljena strategija britanske vanjske politike i njezinih saveznika treba spriječiti ove zemlje da ovladaju prostorim Euroazije. Mackinder je značenje Heartlanda  definirao poznatom uzrečicom – Tko vlada Istočnom Europom, vlada Srcem kontinenta;

Tko vlada Srcem kontinenta vlada Svijetom – Otokom; Tko vlada Svijetom – Otokom vlada čitavim svijetom

Jedan drugi geopolitičar, Nikolas Spaykmana, s osobitim utjecajem na američku politiku nakon Drugog svjetskog rata, posebno apostrofira položaj Sjevernog Atlantika i država smještenih između 25. i 60. stupnja sjeverne geografske širine za koje smatra da su politički i industrijski najaktivnije, i time izdvojene kao svjetske sile. Ipak, i za njega prostor Euroazije ostaje i dalje snažan u pogledu teritorija, broja stanovnika i prirodnih resursa, stoga sprječavanje formiranja euroazijskog kopnenog bloka zahtjeva aktivno sudjelovanje Sjedinjenih Država u svjetskoj politici i održavanje Euroazije u stanju političke i strateške podjeljenosti kako njezini ogromni resursi ne bi bili mobilizirani u pravcu koji je suprotan američkim nacionalnim interesima. Prema Spykmanu velika koncentrična tampon zona koja se nalazi između euroazijske kopnene mase (Heartland) i maritimnih smjerova obuhvaća Zapadnu Europu, Bliski istok, Tursku, Iran, Afganistan, Tibet, Kinu, Arabiju, Indiju i Burma Sijam, te predstavlja obodnu zemlju (Rimland) Spykman je preformulirao Mackinderov slogan – Tko kontrolira Rimlandom vlada Euroazijom; Tko vlada Euroazijom kontrolira sudbinu svijeta!

Posebno je težnja Rusije da se probije u Rimland, odnosno da izađe na toplo more prema Indijskom oceanu (Sueski kanal i Giblartar) učinila prostor Sredozemlja i Bliskog istoka izuzetno strateški značajnim. Glavna Spykmanova preokupacija je osmišljavanje djelotvornih mehanizama obuzdavanja moći europskih država – Francuske, Njemačke kao i Rusije, stoga stvaranje ujedinjene Europe nije proces koji bi Sjedinjene Države trebale ohrabrivati, budući da bi novonastala konstelacija moći znatno izmjenila ulogu SAD-a kao atlantske sile i oslabila njezinu poziciju na zapadnoj hemisferi.. Spykman odbacuje američki izolacionizam i s obzirom na iskustvo dva svjetska rata zagovara stalno američko prisustvo u Europi. Za dominaciju SAD-a u svjetskim razmjerima, najpogubniji je savez Njemačke i Rusije, stoga Spykman smatra kako Sjedinjene Države prostor Euroazije trebaju držati podjeljenim, uz istovremenu kontrolu najznačajnijih kopnenih i pomorskih komunikacijskih pravaca.

Kako kaže Henry Kissinger – „osovina Pariz – Berlin – Moskva“ noćna je mora za Sjedinjene Države koje vrlo različitim sredstvima nastoje oslabiti Rusiju, ali i Njemačku. Ideja širenja NATO-a prema istoku, niz „obojenih“ revolucija (Ukrajina, Gruzija, Makedonija), rat i destabilizacija Ukrajine, sankcije, potpora Rusiji nesklonim režimima na prostoru Središnje Azije i financiranje radikalnih islamističkih organizacija, samo su dio vrlo raznolikog „alata“ kojim Amerika već godinama nastoji oslabiti Rusiju. Međutim, sve očitija destabilizacija Njemačke, putem nekontroliranih migracija i islamizacije, gurnut će Europu na rub rata.

 

 

 

Original možete pronaći na geopolitika.news

Facebook Comments

Loading...
DIJELI