Posjet kineskog premijera Li Keqianga Hrvatskoj, kao i summit „Kina+16“ obilježili su početak novog uzbudljivog razdoblja u hrvatsko–kineskim odnosima. Ne samo skup 16 zemalja srednje i istočne Europe i Kine u Dubrovniku, već osobito uspješni pregovori hrvatske vlade s brojnom kineskom delegacijom, u Hrvatskoj se promatraju kao veliki diplomatski uspjesi koji će desetljećima dugu gospodarsku, time i socijalnu depresiju okončati nizom najavljenih grandioznih kapitalnih projekata. Potpisani su memorandumi o suradnji, dogovoreni brojni potencijalni (megalomanski) projekti, značajne investicije koje bi trebale oživjeti hrvatsko gospodarstvo, između ostalog i kupnja Političke škole u Kumrovcu (projekt SKJ) nakon čega će sigurno uslijediti marketinško brendiranje Josipa Broza Tita. Eto kako nam strane investicije (u ovom slučaju kineske) pomažu prevladati duboke ideološke rascjepe u hrvatskom društvu, vječni prijepor između ustaša i partizana. Da nije jadno, bilo bi smiješno!
Ali vratimo se Kini! Dolazak mnogobrojne kineske delegacije u Hrvatsku nastavak je nezaustavljivog kineskog pohoda na Europu – kineski je predsjednik Xi Jinping tek prije nekoliko dana posjetio Rim, a zatim se susreo s moćnom europskom trojkom, Junkerom, Merkel i Macronom koji, bez vlastite vizije budućnosti, već razmišljaju kako se u vremenu prateće recesije prilagoditi novoj ekonomsko-trgovinskoj paradigmi koju donosi Kina. Trenutni kineski „prodor“ svakako zabrinjava europske čelnike koji se, kako smo vidjeli, ne mogu složiti oko toga kako se nositi s globalno snažnom Kinom i njenim rastućim utjecajem u Europi.
Zahvaljujući ubrzanom gospodarskom rastu, ali i razvoju, Kina je postala jedan od ključnih, moćnih igrača koji sve češće određuje smjer međunarodnih odnosa. Obujam kineskih infrastrukturnih i korporativnih investicija unutar EU izaziva iznimnu zabrinutost ne samo vodećih zemalja Europske unije, već i Sjedinjenih Država, koje su tijekom posljednje dvije godine (pored opsjednutosti „ruskom prijetnjom“) razvile i politiku strateškog suparništva s Kinom.
Kineska ulaganja u EU dio su sveobuhvatne strategije „Belt and Road“ (BRI) koja koristi liberalni pristup u ostvarenju vlastite nacionalne agende i geopolitičkih ciljeva. Još 2012. godine, na početku mandata, Xi Jinping je predstavio koncept ”Chinese Dream” kao misao vodilju ili ideološku podlogu svoje politike. ”Kineski san” uključuje obećanje poboljšanja životnog standarda ljudi i promicanje prosperitetnog društva u Kini, ali ideja ”harmonious society” (skladno društvo) postupno bi se trebala proširiti na ” harmonious world”, zapravo, osigurati Kini novu, vodeću ulogu u međunarodnim odnosima. Harmonični svjetski koncept čini ”kineski san” teritorijalno neograničenim, a upravo ta činjenica ne dopušta drugim globalnim akterima opuštanje.
Kako smo imali prilike vidjeti, francuski predsjednik Macron pozvao je predsjednika Europske komisije, Jean-Claudea Junckera i njemačku kancelarku, Angelu Merkel, da se pridruže njegovim sastancima s kineskim premijerom tijekom bilateralnog posjeta prošlog tjedna. Čelnici najmoćnijih država EU pozorno su pratili i forum ”16+1” koji se prometnuo u ”17+1”, budući da se inicijativi pridružila i Grčka. Naime, nove članice (i zemlje pristupnice sa Zapadnog Balkana), kao i stare mediteranske članice EU (Italija i Grčka) razočarane su odnosom s EU, nedostatkom ekonomskih koristi od članstva, zbog čega su se usmjerile prema Kini. Zemlje europske jezgre slažu se da kineski prodor zahtjeva značajne promjene u europskom (njihovom) pristupu, jer je evidentno da trenutna situacija otvara duboka i važna pitanja koja se odnose na budućnost europskog modela i jedinstvenog tržišta, a ne samo odnosa s Pekingom. Načelno gledajući, novi položaj Europe u odnosu na Kinu trebao bi povećati važnost Europske unije, te je učiniti partnerom koji ima veću vrijednost za Sjedinjene Države. U pitanjima trgovine, tehnologije, ulaganja, financija i razvojne pomoći, Europa je najsnažniji američki partner. Sjedinjene Države mogu se mnogo učinkovitije baviti Kinom, ako to učine s Europom.
Autori, Philippe Legrain (The EU’s China Conundrum, April 5, 2019), kao i Andrew Small (Why Europe is Getting Tough on China, April 3,2019), zagovaraju ponovno zbližavanje s Europom, smatrajući da se samo tako može obnoviti američki utjecaj u globalnim međunarodnim odnosima. Transatlantsko savezništvo danas je narušeno zbog nedostatka konsenzusa. Naime, Sjedinjene Države mogu, na primjer, jednostrano ograničiti pristup kineskim investitorima, tvrtkama i istraživačima kroz Foreign Investment Risk Review Modernization Act, (2018), dakle, kroz sustav ograničavajućih propisa. Međutim, ta bi mjera imala smanjen učinak ako bi Kina i dalje imala pristup sličnim tehnologijama iz Njemačke ili Velike Britanije. U međuvremenu, svaka investicija koju Europa odluči odobriti kineskim tvrtkama i mrežama 5G, te drugoj strateškoj infrastrukturi, poput luka, izravno će utjecati na transatlantsku obavještajnu i sigurnosnu suradnju. Europski čelnici nastoje uvjeriti predsjednika Trumpa kako je potrebno uspostaviti zajednički front protiv gospodarske prijetnje Kine. Međutim, ti su napori u velikoj mjeri bili zasjenjeni odlukom SAD-a da uvede carine na čelik i aluminij 2018. godine.
Ipak, bez obzira na najnoviji trgovinski rat između SAD-a i EU-a, američka administracija priznaje da se dvije strane moraju baviti ekonomskim, financijskim, razvojnim, obrambenim i sigurnosnim pitanjima na integrirani način, a ne odvojeno. Kina je sve češće na ”meniju” transatlantskih institucija – NATO, primjerice, procjenjuje sigurnosne implikacije kineskih ulaganja u digitalnu i fizičku infrastrukturu u Europi. Ambiciozniji program, usmjeren na Kinu, navode autori, obuhvatio bi strukturu trgovine, protok podataka, obrambenu industrijsku bazu, održavanje vodstva u ključnim tehnologijama, podjelu sigurnosnih opterećenja i specifične izazove koje kineska ekonomska i tehnološka moć predstavlja za demokraciju i ljudska prava u cijelom svijetu.
U međuvremenu, Kina odvlači EU na svoju stranu, naglašava zajedničke interese u obrani multilateralnog trgovinskog sustava, npr. Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama ili Iranskog nuklearnog sporazuma. Kina snažno zagovara multilateralizam, budući da ima istinski interes – barem za sada – za održavanje otvorenog međunarodnog sustava temeljenog na pravilima i sporazumima. Nadalje, ozbiljno se bavi Europskom unijom i to dvojako! Naime, Kina nudi kapitalne projekte, ali u isto vrijeme i potkopava EU pregovarajući s europskim vladama bilateralno. Kina je, tako, uspostavila forum „16 + 1“ kako bi surađivala sa 16 zemalja srednje i istočne Europe, od kojih je 11 članica EU. Budući da su te zemlje znatno siromašnije u odnosu na bogatu europsku jezgru, koja ih često tretira kao Europljane druge vrste, one posebno pozdravljaju pozornost i ulaganja Kine.
Kina, također, investira u južnoeuropska gospodarstva koja su gladna ulaganja još od krize u eurozoni, 2008. godine. Kina je investirala je u luku Pirej u Grčkoj i portugalske energetske tvrtke, a sada planira obnoviti talijansku luku Trst. Ukupno 15 zemalja članica EU-a je do sada potpisalo BRI. Nesumnjivo, kineska ulaganja u Europi vrlo su značajna budući da povećana trgovina i poboljšana infrastruktura donosi obostrane koristi. Ipak, poput Marshallovog plana kojim su SAD podigle Europu nakon Drugog svjetskog rata, i BRI, također, ima važnu geopolitičku dimenziju privlačenja Europe u kinesku sferu utjecaja.
Ta činjenica zahtijeva raspravu o temeljnim dugoročnim strateškim pitanjima. Je li budućnost Europe uistinu biti dio Euroazije ili biti dio atlantističkog Zapada? Na žalost, gotovo nitko ne postavlja ovo pitanje, a u međuvremenu, bilateralni pristup Kine Europi omogućuje njenu podjelu i jačanje kineskog utjecaja.
EU nije samo podijeljena, nego i slaba. Iako je ekonomski div, EU je geopolitički patuljak koji nije spreman za novu eru natjecanja velikih sila. Istina, njeno jedinstveno tržište od 19 trilijuna dolara daje Europskoj uniji veliku ulogu u trgovinskim pregovorima, politici tržišnog natjecanja i postavljanju propisa i standarda. Ali kada se ekonomska politika sudari s vanjskom politikom i sigurnošću, EU nema volje i sposobnosti da djeluje strateški. Osim Francuske i Velike Britanije, koja napušta EU, vladama članica nedostaje geopolitički način razmišljanja. Sama EU nema vojnu moć, a većina njenih članica oslanja se na SAD za svoju obranu. Štoviše, EU je sve više potrošač najnovijih digitalnih tehnologija razvijenih drugdje. Posljedica toga je činjenica da se Europska unija, u potrazi za zajedničkim ciljem, ali i strateškim kapacitetom, našla uhvaćena između SAD-a i Kine, zbog čega je sve češće žrtva igara velikih sila.
Philippe Legrain: The EU’s China Conundrum, April 5, 2019 dostupno na https://www.project-syndicate.org/commentary/china-divide-and-rule-europe-by-philippe-legrain-2019-04
Andrew Small: Why Europe is Getting Tough on China, April 3,2019 And What it Means for Washington
https://www.foreignaffairs.com/articles/china/2019-04-03/why-europe-getting-tough-china
Original možete pronaći na www.geopolitika.news