dr. sc. Jadranka Polović: ONE BELT ONE ROAD NA SPLITSKI NAČIN: geopolitičke okolnosti izgradnje bolnice na kraju grada

Nedavno je splitska javnost ostala zatečena informacijom da se Klinički bolnički centar (KBC Split) smješten na lokacijama Firule i Križine vrijednim ”milijun dolara” (u stvarnosti puno više) moguće izmješta na lokaciju Kurtovići iza Klisa. KBC, nakon zagrebačkog, druga bolnica po važnosti u Hrvatskoj koja godišnje primi do milijun pacijenata iz cijele Dalmacije, susjedne Bosne i Hercegovine, kao i turiste (bez i sa osiguranja) uporno se bori s nedostatkom kadrova i opreme, te nedostatnim infrastrukturnim ulaganjima. Kako su plaće medicinskih sestara i bolničkih liječnika neadekvatne količini i uvjetima posla, bolnicu gotovo svakodnevno napuštaju stručnjaci, ali to nije razlog koji bi zabrinuo resornog ministra, vladu ili možda splitske gradske i županijske vlasti. Dakle, unaprijeđene uvjeta rada, veće plaće ili bolja skrb o bolesnicima, u skladu s dominirajućim trendom amerikanizacije (čitaj – uništavanja) javnog zdravstva, nije na agendi političkog odlučivanja, niti grandioznih vizija političko – akademske – građevinske elite.

Međutim, mogućnost mešetarenja vrijednim zemljištem i poslovima u kojima bi ova vesela družina mogla bajkovito zaraditi (a građani i te kako izgubiti) navela ih je da se javno pohvale ambicioznim planovima za budućnost splitskog zdravstva. Tako je aktualni ministar zdravstva, prof. dr. sc. Milan Kujundžić, ushićen interesom kineskih investitora za izgradnju nove bolnice, najavio investiciju od 1,5 milijardu kuna (?) i tom prigodom benevolentno preimenovao KBC Split u Sveučilišnu bolnicu Split, budući da je i onako KBC Split baza kliničke nastave Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu.

Većina građana nasmijala se ovoj ideji smatrajući je potpuno nerealnom. Građani doista ne vjeruju u mogućnost realizacije ovog projekta, budući da tijekom proteklih gotovo 30 godina splitske gradske vlasti predvođene gradonačelnicima (od kojih je jedan bio gori od drugog), nisu bile sposobne infrastrukturno unaprijediti grad. O promašajima generacija splitskih političara nije potrebno posebno govoriti, dostatno je pogledati nesavladivi prometni kaos u gradu koji je sasvim jasna posljedica nedostatka vizije, urbanističkih planova, upravljačkih kapaciteta, dominacije privatnih interesa političkih garnitura, te iznad svega izostanka bilo kakvih moralnih i etičkih vrijednosti kod ovih individua. Trgovina političkim utjecajem je već uvriježeni način upravljanja Gradom kojeg je, zapravo, nemoguće iskorijeniti.


Osobno smatram da je izmještanje bolnica prilično moguć projekt i to iz dva razloga! Prvi je svakako kineski interes za investiranjem u okviru velikog ekonomskog, ali i geopolitičkog projekta ”Jedan pojas jedan put” (One Road one Belt) koji je još 2013. godine pokrenula kineska vlada. Države jugoistočne Europe, time i Hrvatska, nalaze se na važnoj ruti (Balkan Silk Road) kineskog prodora prema tržištima Zapadne Europe. Kina je za ove zemlje gladne investicija i poslova pripremila novaca ko u priči – na raspolaganju su nam različiti investicijski i razvojni fondovi i kreditne linije po sistemu ”zaduži se koliko god možeš”. Stoga je kredit koji nudi kineska strana vrlo ozbiljna ponuda.

S druge strane, ozbiljan interes postoji i s hrvatske strane, ponavljam, ne da bi se unaprijedio javni interes. Liječničko – građevinski – poduzetnički lobi zapravo ne može gledati da milijunska vrijednost zemljišta propada pod teretom javnog zdravstva. To nije novo – svaki prostor uz more u Splitu (ali i na cijeloj obali) ima isključivo komercijalnu svrhu, stoga treba biti prenamijenjen u hotel i slične turističke radosti, pa na svoju sramotu Grad Split planira izbaciti sam sebe iz prostora Banovine (zgrada gradske uprave) kako bi istu privatizirao i pretvorio u resurs za turizam.

Dakle da se vratim, bolnici! Već legendarni kamenjar Kurtovići kojim se Općina Klis udvornički nudi urbanoj aglomeraciji Splita sada se prenamjenuje iz Sveučilišnog kampusa u Sveučilišnu bolnicu. Sjetimo se velebnog projekta iz akademske godine 2016./2017. u režiji ondašnjeg rektora prof. dr. sc. Šimuna Anđelinovića koji je osokoljen podrškom ambasadora dobre volje prof. dr. sc. Dragana Primorca potegao do Izraela i doveo eksperte izraelskog instituta za tehnologiju Technion, a koji su trebali prema ad hoc projektu nekolicine profesora Fakulteta građevinarstava, arhitekture i geodezije Sveučilišta u Splitu sagraditi i staviti u funkciju ništa manje nego čitav sveučilišni kampus. Napominjem, sve to pored već postojećeg (nedavno izgrađenog) i nedovršenog kampusa u neposrednoj blizini još uvijek aktualnog KBC Split. Bivši rektor se najprije dogovorio sa Izraelcima, pa je svoje dojmove prenio na akademsku zajednicu i posredno javnost. Evo ga, danas je ta sveobuhvatna STEM (znanost, tehnologija, inženjerstvo i matematika) varijanta sužena ili bi trebala biti primijenjena u medicini kroz djelatnost Sveučilišne bolnice sa ili bez podrške javnosti, svejedno. Tako se kod nas dogovaraju veliki projekti. Treba li spomenuti da je famozni kamenjar Kurtovići već jednom i prije priče o kampusu prenamjenjen. Po svemu sudeći, od ranog 18. stoljeća, kad su se povukli Turci, stoji kao kvisko u pregovorima grada Splita i Općine Klis (iako je tek nedavno uknjižen).

Kako bilo, zajedno s odlaskom Anđelinovića Izraelci su ispali iz igre, a na scenu je stupio novi globalistički tim, kineska farmaceutska tvrtka Sinopharm, groteskno velika državna korporacija za proizvodnju, distribuciju i prodaju ljekova koja je u stanju kroz vlastite investicije (čitaj kredite) progutati cijeli BDP RH, a kamoli tržišnu vrijednost nekretnine KBC Split koja se skladno smjestila na osunčanoj južnoj strani grada, baš po mjeri građana Splita, aglomeracije, Splitsko-dalmatinske županije, Hercegovine itd… Spomenuta nekretnina (zemljište) golica maštu domaćih investitora ( poduzetnika svakojake fele) i dežurnog građevinskog lobija. Naravno da će stručni kadar s FGAG-a za ovu prigodu ponovo biti na dispoziciji rektoru Sveučilšta u Splitu, sada prof. dr. sc. Draganu Ljutiću za čijeg bi se mandata trebao realizirati projekt. Ako bude!

Indikativno je da su uvijek u igri liječnici i graditelji koji su ujedno i poduzetnici, jer osim što su sveučilišni profesori, klinički liječnici, inženjeri i arhitekti, oni su i vlasnici klinika, poduzeća, arhitektonskih ureda, vila, apartmana i tko zna čega još. Stvarno se divim ljudima, ne znam kad sve to stižu!

Uz njihovu će političku podršku, mali kineski zdrug (najmanje 100 000 uposlenih na ovom grandioznom projektu) svojom naplativom aktivnošću ostvariti do sada neostvareno – osloboditi prostor od Bačvica do Trstenika od trivijalnih javnozdravstvenih institucija, te ga prepustiti domicilnim filantropima koji već predlažu mješovitu gradnju (predlaganjem nekih smislenih urbanističkih rješenja namijenjenih dobrobiti građana, oni ispadaju iz igre). Sigurno je da će u toj fatamorgani na domak mora i bajkovite obale zablistati i po koja privatna klinika ili specijalna bolnica, jer “zub” zaslužuje i struka.

Ali vjerojatan je i drukčiji scenarij! Kako će se za to vrijeme i Marjan (park šuma) transformirati u kamenjar (nebrigom generacija splitskih političara), moguće je da budući načelnik Klisa budućem gradonačelniku Splita ponuditi trampu. Vratite nam Kurtoviće, a Sveučilišnu bolnicu izvolite graditi na Marjanu, npr. iz turističke pristojbe, paušala i prireza, bez kineskih, njemačkih, američkih, arapskih… kredita, a vidjet ćemo zašto.

Pa se u tu svrhu vratimo načas simpatičnom ministru Kujundžiću i njegovoj sreći zbog Kineza, jer šta bi mi da ih nema?  Blještava splitsko – kineska vizija Sveučilišne bolnice Split za trenutak nas približava problematici fantomske Sveučilišne bolnice Zagreb koja je u postupku likvidacije od 2018., a započeta je davne 1985. godine novcem iz samodoprinosa građana (1,5 % od dohotka svakog zaposlenog građana Zagreba). Bolnica nikad nije dovršena. Ministar Kujundžić je opet ležerno zaključio da bi umjesto bolnice mogao biti kampus (?). U Hrvatskoj uvijek može i ovako i onako. Razlika je jedino u tlu – zagrebačko je blato (pa se i zove Blato), a splitski je kamenjar.

Vjerujem da će se u zagrebačkom Blatu i dogoditi kakva klinička bolnica ili barem klinika, jer se Grad Zagreb i pored svih dubioza smisleno i planski širi uz adekvatnu infrastrukturu, što nije slučaj sa Splitom. Grad Split je dobio najgore od globalizacije i turističke ekspanzije. Splitski turistički raj odavno je premašio sve razumne granice održivosti, zastarjela komunalna i prometna infrastruktura ne podržava boravak ovolikog broja turista. Splitske gradske vlasti ne brine neviđeni kaos niti nered u prostoru. Autobusni je kolodvor sramotan punkt, smislenije riješen u bilo kojem zabiokovskom mjestu, gradskom lukom dominira privatni interes poljičkih brodara, promet u trajektnoj luci je u totalnom kaosu. Grad puca po šavovima, gradske vlasti niti imaju snage, niti znanja uhvatiti se u koštac s infrastrukturnim i gospodarskim izazovima – bezobrazno se ne osvrću na zahtjeve građana, istovremeno podilazeći kojekakvim poduzetnicima u uzurpiranju gradskih prostora, trgova, ulica, plaža i parkova. Svima njima trebala bi komunalna infrastruktura u rangu jednog Singapura ili Londona, međutim, splitski je privatni poduzetnici, uz podršku gradskih političara ne bi platili. Naime, splitsko Gradsko vijeće na čelu s gradonačelnikom Androm Krstulovićem Oparom je još početkom ove godine izglasalo visinu paušalnog poreza po krevetu za iznajmljivanje u iznosu od 300 kuna (godišnje), iako je prema novom Zakonu o porezu na dohodak visina paušala moguća do 1500 kuna. Dakle, Gradsko je vijeće, vlastitom odlukom, Split pretvorilo u offshore zonu (teritorij bez poreza i financijske kontrole).

Dakle, Kinezi u Splitu imaju neograničene mogućnosti ulaganja, gdje god se okrenu vide prilike. Kineske su investicije više nego dostupne, a budući da ovaj siromašni grad prebogatih pojedinaca nema novca – rješenje je u kineskim kreditima. I sad nekoliko upozoravajućih činjenica koje, naravno, neće poljuljati namjere ovih domaćih ”investitora”.

Naime, inicijativa One Belt One Road ima za cilj širenje kineskog geopolitičkog i ekonomskog utjecaja u Europi, stoga cilja stratešku imovinu zemalja u razvoju na način da ove zemlje željne novca kreditno zadužuje, zapravo, opterećuje neodrživim dugom, time podrivajući njihov suverenitet, te povećavajući njihovu ovisnost o Kini.

Kina u pravilu ne pomaže lokalne ekonomije (što vidimo i kod izgradnje Pelješkog mosta), ona kreditira grandiozne (često i nepotrebne) projekte kako bi osigurala pristup ključnim resursima određene zemlje, te tako povećala vlastiti politički utjecaj i kontrolu na ruti ”Puta svile” ili prodora prema Europi. ”Debt – Trap Diplomacy”, ”Crony Diplomacy” neke su od kovanica za kinesku diplomatsko – gospodarsku inicijativu (kod nas ”16+1”) nositelj koje su kineske tvrtke motivirane profitom. U ovoj geopolitičkoj igri Kina računa na duboko ukorijenjenu domaću toksičnu kombinaciju korupcije, birokratske neorganiziranosti, nesposobnosti političkih elita, ali i nemara na državnoj razini.

Kako se uslijed trgovinskog rata sa Sjedinjenim Državama koje su izdale sasvim ozbiljna upozorenja o ”predatorskom” karakteru zaduživanja kod Kine, kinesko gospodarstvo usporava, brojni su primjeri kineskih investicija koje su u ”crno” zavile zemlje jugoistočne Azije i Afrike.

Primjerice, zbog geopolitičkog cilja zaokruživanja rivalske Inije, Kina je pozajmila više od 24 milijarde dolara Pakistanu (investicije u luku i autoput) i Šri Lanki (elektrane, luka i željeznička infrastruktura), nudeći jeftin novac bez ikakvih uvjeta, što je svakako alternativa zapadnjačkom načinu financiranja koje uključuje stroge zahtjeve. Međutim, već 2017., Sri Lanka nije mogle otplaćivati kredit, pa je pristala na stogodišnju koncesiju svoje strateške imovine (luka Hambantota), ali zbog nemogućnosti otplate ostalih kredita, vlada se ponovno zadužila kod Kineske razvojne banke. Time si je navukla ”luđačku košulju” koju ne uspijeva skinuti, a zemlju potresaju nemiri, ekonomska i politička nestabilnost.  Slično je i s Pakistanom, kao i afričkim zamljema. Kina sada razvija novu formu kolonijalizma u kojoj su strateški važni resursi neke zemlje u funkciji zaloga otvorenim, naizgled nepresušnim kreditnim linijama, te imaju formu ”kredit za resurse”.

Države jugoistočne Europe, time i Hrvatska nalaze se na važnoj ruti (Balkan Silk Road) kineskog prodora prema Europi, stoga je Kina predvidjela različite investicijske i razvojne fondove, te kreditne linije za ove zemlje. Što se tiče Hrvatske, naša pozicija isključivo turističke zemlje u koju smo dospijeli servilnom politikom prema EU i zapadnim akterima, vrlo je zanimljiva Kini. Ulaganje u zdravstveni turizam kao jedinu djelatnost koja nam se nudi u globalnoj podjeli rada, Kina nastoji preuzeti i s njom dominirati.  I samo za kraj – kineski investitori daju kredite na način da su izvođač radova njihove kompanije koje dovode svoje radnike i dovoze svoj materijal, što znači da Kina daje kredit za aktivnosti i rast vlastite ekonomije, pri čemu zarađuje na kamatama (vidjeti: Mušić, S. – Kineska inicijativa vodi Zapadni Balkan u zamku duga, Aljazeera Balkans). Dakle, što se tiče bolnice – pored milijardu… Kineza, zaista sumnjam da će se građani Splita i šire regije moći liječiti u novoj Sveučilišnoj bolnici u kojoj će nesumnjivo vrijediti moto – ”plati pa se liječi” . Ali ne sumnjam da će u Splitu biti onih koji to mogu!

Facebook Comments

Loading...
DIJELI