Svijet ove godine obilježava 30-tu obljetnicu pada Berlinskog zida, simbola desetljećima duge hladnoratovske podjele Europe, ali i simbola sukoba ideologija: liberalizma i komunizma (socijalizma). Liberalizam je pobjedio, hladni rat je te, sada daleke, 1989. godine napokon završio. Stvoren je novi međunarodni poredak utemeljen na liberalnim načelima – demokracije, tržišne ekonomije i vladavine zakona i, naravno, samosvjesti zapadnih sila predvođenih supersilom, Sjedinjenim Američkim Državama.
Novi svjetski poredak kao postideološko doba, vrlo optimistično je najavio američki politolog, Francis Fukuyama, samo nekoliko mjeseci prije pada Zida, u svom govoru održanom na Sveučilištu Chicago (University of Chicago) u kojem je iznio tezu o „kraju povijesti“, definitivnom trijumfu zapadne liberalne demokracije koja u posthladnoratovskom svijetu postaje dominantan politički svjetonazor koji će se nezaustavljivo proširiti na veći dio svijeta. Prema Fukuyami, tada ekspertu za sovjetsku vanjsku politiku, zaposleniku uglednog think tanka Rand Corporation, ali i izvršnom direktoru Odjela za političko planiranje u State Departmentu, “kraj povijesti” postao je “kraj ideološke evolucije čovječanstva”. U posthladnoratovskom razdoblju uspostavljen je širok i značajan konsenzus o legitimnosti liberalne demokracije i mogućnosti njezine univerzalne primjene kao “konačnog oblika ljudske vladavine“, ustvrdio je autor ovoga govora koji je odmah objavljen u časopisu National Interest, a četiri godine poslije uslijedila je i knjiga “The End Of History and the Last Man” (1994) koja je postala apsolutni bestseller prevođen na brojne jezike svijeta. Zanimljivo je pitanje kako danas, trideset godina poslije izgleda “Kraj povijesti” ili novi liberalni poredak koji je zbog vrlo obećavajući vrijednosti široko prihvaćen i podržan, ne samo širom istočne Europe, već i širom svijeta.
Naime, u nizu geopolitičkih činjenica koje definiraju suvremene međunarodne odnose svakako najizraženiji utjecaj imaju dva pojma: demokratizacija i globalizacija (mondijalizacija) koji su u posthladnoratovskom razdoblju oblikovali novi diskurs društvene moći unutar kojeg se odvijalo restrukturiranje vrijednosnih i uopće društvenih sustava te stvaranje novog globalnog poretka. Novi svjetski poredak bitno je obilježen procesom globalizacije kao najdominantnijom odrednicom posthladnoratovskog svijeta te globalnom dominacijom SAD-a koje povratno snažno determiniraju globalizacijske procese. Naime, globalizacija, “kao postrevolucionarna, epohalna transformacija nacionalnog i internacionalnog“ kako ju definira svjetski poznati njemački sociolog Urlik Beck (preminuo 2015.), mijenja paradigmu klasične teorije moći i vlasti, ubrzano transformira ulogu nacionalne države koja gubi suverenitet pri čemu raste utjecaj transnacionalnih korporacija, međunarodnih institucija i organizacija, posebno financijskih, vojno-političko-gospodarskih saveza te civilnog društva i nevladinih organizacija. Iako nacionalne države ostaju središnji subjekti međunarodnih odnosa, rastući utjecaj navedenih aktera čija se moć ne temelji na prisili već upravo na usavršenoj logici ekonomske moći i globalnog djelovanja, bitno ograničava njihovu ulogu. Uspoređujući investitore s križarima, Beck navodi kako je “samo jedna stvar gora od mogućnosti da vas pregaze multinacionalne kompanije – mogućnost da vas ne pregaze “. Naime, formula moći krije se u namjernom, ciljanom ne-osvajanju, pri čemu uskraćivanje investicija, ciljano nedjelovanje bitno ograničava moć nacionalne države, zapravo je isključuje sa svjetskog tržišta i globalne utakmice.
Ulrick Beck navodi da se u odnosu svjetskog gospodarstva i države počinje odvijati meta-igra moći pri čemu vojni potencijal nacionalne države gubi značenje dok njene političke odluke, unutrašnju i vanjskopolitičku stabilnost, zapravo posreduje ekonomija ili svjetsko tržište. Prema slavnom američkom ekonomistu, Josephu Stiglichu, globalizacija je područje u kojem se oko temeljnih vrijednosti odvijaju neki od glavnih društvenih sukoba pri čemu je sukob oko uloge države i tržišta jedan od najvažnijih. Autor smatra da je ekonomska globalizacija zapravo pretekla političku, pa nacionalnu državu danas “pritišću s jedne strane sile svjetskog gospodarstva, a s druge politički zahtjevi za decentralizacijom”. Globalizacijski procesi ograničili su sposobnost nacionalne države da kontrolira tokove kapitala, ali i da odgovori na izazove sve većih i raširenijih društvenih nejednakosti i nesigurnosti. Naime, politička dimenzija globalizacije upućuje na intenziviranje i širenje globalnih političkih odnosa koji dovode do stvaranja novog koncepta politike u kojem je tradicionalna uloga nacionalnih država ograničena djelovanjem globalnog kapitalizma, širenjem svijeta bez granica, uz rastući utjecaj međunarodnih, nadnacionalnih institucija i organizacija, nevladinih organizacija te oblika regionalnog i globalnog upravljanja.
Nesumnjivo, znanstveni i tehnološki napredak znatno je doprinio vremenskoj i prostornoj kompresiji svijeta te tako i novom geopolitičkom poimanju suverenosti i granica. U posthladnoratovskim međunarodnim odnosima sve je naglašeniji utjecaj novih globalnih aktera koji oblikuju pravila svjetske ekonomije te političke i vojno – sigurnosne moći. Kao što navodi Stiglich “ekonomija pokreće globalizaciju…..no oblikuje je politika“. Doista “pravila igre“ određuju visoko razvijene industrijske zemlje, zapravo osobito “posebne interesne skupine unutar tih zemalja”. Iako se većina rasprava o globalizaciji vodi u kontekstu dvojnosti, složili bi smo se da posthladnovski međunarodni poredak treba biti definiran po tome gdje se globalizacija ukorijenila. Nesumnjivo su Sjedinjene Američke Države pokretačka snaga globalizacijskih procesa putem kojih usmjeravaju djelovanje drugih moćnih globalnih aktera: međunarodnih financijskih institucija od kojih neke poput MMF-a, WB, WTO-a i EBRD-a snažno determiniraju suvremene globalne ekonomske procese; transnacionalnih korporacija čiji interesi povratno, u najvećoj mjeri utječu na oblikovanje vanjskopolitičkih koncepcija američkih predsjednika (vojno-industrijski kompleks); te međunarodnih gospodarskih i vojno-političkih saveza (Europske unije i NATO-a).
Navedeni globalni akteri kao glavni stupovi globalnog ekonomskog poretka 21. stoljeća snažno utječu na transformaciju svjetskih ekonomskih procesa te na oblikovanje ideološkog koncept globalizma koji reducira višedimenzionalnost globalizacije na dominaciju svjetskog tržišnog sustava. Ulrich Beck globalizam definira kao ”shvaćanje da svjetsko tržište zamjenjuje političko djelovanje, odnosno ideologiju vladavine svjetskog tržišta, ideologiju neoliberalizma”. Američki autori Stegar, Roy, u knjizi Neoliberalism, 2010 navode da je neoliberalizam samo još jedan od novih “izama“ koji se u posthladnoratovskim odnosima povezuje s Washingtonskim konsenzusom, setom političkih i ekonomskih mjera dizajniranih od strane Sjedinjenih Država, a s ciljem globalizacije američkog kapitalizma i sustava kulturnih vrijednosti. Neoliberalizam, teorijski oblikovan u djelima neoklasičnih ekonomista Friedrich von Hayeka i Miltona Friedmana koji glorificiraju laisses-faire kapitalizam 18.st., u posthladnoratovskom razdoblju postaje dominantan politički svjetonazor te kao takav prihvaćen od vrlo različitih političara: Ronalda Reagana, Margaret Tacher, Billa Clintona, Tony Blaira, Augusta Pinocheta, Borisa Jeltsina, Jiang Zemina, Mammohan Singha, Junichiro Koizumija, Johna Howarda i Georga Busha koji svoje politike grade na jedinstvenom modelu neoliberalnog ekonomskog pristupa – deregulaciji nacionalnih ekonomija, liberalizaciji međunarodne trgovine i stvaranju jedinstvenog globalnog tržišta. Širenje liberalne demokracije, slobodne trgovine i slobodnih tržišta postaju neupitne “mantre“ neoliberalnog globalizma u okviru kojeg globalni akteri predvođeni SAD-om promoviraju vlastite (zapadne) vrijednosti u univerzalne standarde koji negiraju postojanje različitosti jezika, kultura, običaja, tradicija, nacionalnih i kulturnih identiteta te provode koncept integracije svijeta pod političko-ekonomskom dominacijom Zapada. Naime, suvremena ideologija globalizma kao “globalni um“ kako je definira Slavko Kulić, hrvatski znanstvenik čiji radovi zahvaćaju područje ekonomije, sociologije, antropologije i međunarodnih odnosa, objedinjuje globalnu politiku i globalnu ekonomiju iz čega proizilazi globalni pravni poredak kao “pravo jačeg i moćnijeg“. Paket mjera Washintonskog konsenzusa kao programirane strukture prilagođavanja globalnoj politici i ekonomiji pod utjecajem vlade SAD-a i sa zadanom ulogom međunarodnih institucija i organizacija (IMF, IBRD, IFC, WTO i NATO“ objedinjuje interese moćnih država, korporacija, banaka i investicijskih fondova te postaje model za cijeli svijet.
U posthladnoratovskom razdoblju, SAD-e kao hegemonijska svjetska sila postaje “stvaratelj pravila“ za međunarodnu zajednicu, pri čemu oni koji imaju moć unutar institucija hegemonijske države postaju kreatori svjetske politike, administratori, regulatori i geografi međunarodnih odnosa. Američki autori O’Tuathall i Dalby navode da njihova moć zapravo određuje “uvjete svjetskog geopolitičkog poretka i upravljanja međunarodnim prostorom te na taj način, ne samo da proizvode i upravljaju regionalnim sukobima, već i stvaraju uvjete u kojima periferne i poluperiferne države aktivno koriste geopolitičko promišljanje hegemona.
Sva ova promišljanja jasno pokazuju da je liberalna demokracija u krizi.
Dakle, vratimo se Fukuyami! Slavni znanstvenik koji je početkom 90-tih godina svijet zaludio svojom tezom o kraju povijesti, tri desetljeća poslije i sam propituje svoje teze. U članku „Against Identity Politics The New Tribalism and the Crisis of Democracy“, 2018., Fukuyama navodi da je tijekom proteklih destljeća svjetska politika postala izložena dramatičnoj transformaciji. Negdje do prvog desetljeća 21. st. liberalna je demokracija proživljavala zvjezdane trenutke i sve je izgledalo obećavajuće – od ranih sedamdesetih, broj zemalja koje su privatile ovaj politički sustav povećao se s 35 na više od 110. Međutim, pod utjecajem globalizacije u mnogim se zemljama ekonomska nejednakost dramatično povećala kao posljedica činjenice da su koristi od gospodarskog rasta imali samo bogati i dobro obrazovani. U konačnici, te su promjene usporile kretanje prema sve otvorenijem i liberalnijem svjetskom poretku koji je vidljivo počeo posustajati. Posljednji udarci liberalnoj demokraciji kao „konačnom obliku ljudske vladavine“ bili su globalna financijska kriza 2007. – 2008., te kriza eura koja je započela 2009. godine. U oba slučaja, politike osmišljene od strane elita, proizvele su ogromne recesije, visoku stopu.
Ovi su izazovi narušili ugled pobjedničkog i neupitnog političkog sustava, ali i poljuljali vjeru u njihove promotore – SAD i EU. Doista, posljednjih godina demokracija se sve češće propituje u donedavno uspješnim liberalnim demokracijama – Mađarska, Poljska, Tajland i Turska – skliznule su natrag prema autoritarizmu, smatra autor. Istovremeno je porastao kredibilitet autoritarnih zemalja, poput Kine i Rusije. A najviše je iznenadio uspjeh populističkog nacionalizma na izborima 2016. godine održanim u srcu liberalne demokracije – u UK gdje su birači izglasali Brexit i odabrali napustiti EU, te u Sjedinjenim Državama gdje je Donald Trump postigao šokantan uspjeh u utrci za predsjednika.
Trideset godina nakon pada Berlinskog zida, zapadne su demokracije nesumnjivo u krizi. Mala izlaznost birača, kao i slaba potpora političarima kao „robi“ na političkom tržištu, jasno ukazuje na izlizanost, sve više i neprivlačnost modela liberalne demokracije, stoga i potrebu njegovog popravljanja, kao i razmatranja drugih modela upravljanja državom i društvom.