dr. sc. Sanja Vujačić : TRI GODINE «BREXITIRANJA»

Screenshot

S jedne strane, kompleksifikacija rješenja koja nudi novi Sporazum o povlačenju dodatno će opteretiti ionako teški administrativni aparat Europske unije – te tvorevine bez identiteta, prepoznatljive unutarnje i vanjske politike, bez vojske i zajedničke volje za moć.  S druge strane, anglofonske države dobiti će priliku profitirati od nedorečenosti Sporazuma i  tromosti eurokratskog sustava, pa u tom međuprostoru zaista funkcionirati kao «Singapur» na pragu Unije, dok će europska dvadeset-sedmorica skupo plaćati provedbu i nadzor Sporazuma, te dodatno porezno opteretiti svoje građane financiranjem sve skupljeg eurokratskog sustava kojega je napustila dobroplatežna članica.I Velika Britanija i EU već najavljuju brojne amandmane na novi Sporazum. Brexit trakavica se nastavlja…

Ujedinjeno Kraljevstvo je,  od 1. siječnja 1973. godine,  članica onoga što je, u to vrijeme, bila samo Europska ekonomska zajednica (EEZ).

Tijekom 43 godine svoje europske avanture, London je često bio percipiran kao kočnica za daljnje proširenje Europske unije, kao i za integracijske procese unutar nje. Dobrovoljno izvan eurozone i schengenskog prostora, Velika Britanija je redovito kritizirala europske institucije i dovodila u pitanje svoj doprinos proračunu EU-a.

Vođen sve euroskeptičnijom političkom klasom i javnim mnijenjem, konzervativni premijer David Cameron revidirao je status Ujedinjenog Kraljevstva u EU prije nego što je organizirao drugi referendum u povijesti (prvi je bio 1975.) o ostanku ili izlasku iz EU.

23. lipnja 2016., London je referendumom napokon odlučio napustiti koncert 28 europskih država.  Odlučio se za britanski izlaz – ili Brexit – koji će nesumnjivo promijeniti budućnost Kraljevstva i Europske unije.

Tri su godine protekle od te teško izvršive odluke. Tri godine « brexitiranja » ili preispitivanja pravovaljanosti te teške odluke :

Kako je Velika Britanija odlučila napustiti Europsku uniju?

2013. godine, priznajući nepovjerenje britanskog naroda prema EU, britanski premijer David Cameron obvezao se organizirati referendum o mogućem izlasku zemlje iz Europske unije ako njegova stranka pobijedi na parlamentarnim izborima 2015. – što je Torijevcima uspjelo. Unatoč činjenici da je Cameron vodio kampanju u kojoj je zagovarao ostanak svoje zemlje u EU, 51,9% Britanaca je na referendumu glasalo za izlazak iz EU, a 48,1% za  ostanak.

Zašto su Britanci čekali kraj ožujka 2017. kako bi pokrenuli postupak izlaska iz EU ?

Nakon referenduma, političkom scenom je zavladala konfuzija. David Cameron bio je prisiljen podnijeti ostavku, a jedan od vođa Brexitera, Boris Johnson tada je, na opće  iznenađenje, odbacio ideju da ga zamijeni. Konačno je ministrica unutarnjih poslova Theresa May, iako se prethodno zalagala za ostanak Velike Britanije u EU, preuzela Cameronovu dužnost u 10 Downing Streetu i posvetila se pripremi britanskog izlaza. Od tada traju oštre rasprave o konturama  razvoda između Velike Britanije i EU, odnosno ratovanje između protivnika i pobornika Brexita svim raspoloživim demokratskim sredstvima. U tom je kontekstu Vrhovni sud Theresu May primorao da se konzultira s Parlamentom prije pokretanja članka 50. Lisabonskog ugovora koji trasira put za izlazak iz EU. Dana 14. ožujka Parlament je definitivno odobrio vladin prijedlog zakona, bez izmjena i dopuna. Kraljica Elizabeta II. dala je svoj pristanak 16. ožujka. «Pismo razvoda», potpisano od May, proslijedio je Donaldu Tusku (predsjedniku Europskog vijeća) britanski veleposlanik u Bruxellesu Tim Barrow 29. ožujka 2017., u trenutku u kojem je Theresa May pred zastupnicima u Westminsteru objavljivala pokretanje postupka za izlazak Velike Britanije iz EU. Službeni pregovori Londona i Europske unije o uvjetima Brexita počeli su tri mjeseca kasnije – 19. lipnja 2017.

Što kaže članak 50. Lisabonskog ugovora?

«Klauzula o povlačenju», odnosno članak 50. uveden Lisabonskim ugovorom potpisanim 2007. koji je stupio na snagu 2009., predviđa: «Svaka država članica može odlučiti, u skladu sa svojim Ustavom, povlačenje iz Unije». Međutim, prema Robertu Chaouadu, istraživaču u Institutu za međunarodne odnose i strateška pitanja (IRIS), stručnjaku za europska pitanja, članak 50. se sastoji od pet relativno kratkih paragrafa, te «daje malo konkretnih detalja o načinu organiziranja povlačenja iz EU». Sporazum o povlačenju zaključuje Europsko vijeće u ime Unije, kvalificiranom većinom, nakon odobrenja od strane Europskog parlamenta, što znatno produžuje proceduru.

Tko pilotira pregovorima o Brexitu  i koji status uživa Velika Britanija za trajanja pregovora?

Theresa May formirala je ministarstvo odgovorno za proces izlaska iz Europske unije na čije je čelo postavila bivšeg konzervativnog zastupnika, nepredvidivog i euroskeptičnog Davida Davisa. Za međunarodnu trgovinu zadužila je bivšeg ministra obrane Liama Foxa, a za diplomaciju Borisa Johnsona. Uglavnom su ta tri «Brexitera» pilotirala je pregovorima s EU-om i, paralelno, sklapanjem novih bilateralnih međunarodnih sporazuma koji će nastupiti po izlasku Kraljevstva iz EU. Europska unija je, sa svoje strane, glavnim pregovaračem za Brexit imenovala Francuza Michela Barniera.

Do izlaska iz EU Velika Britanija je dužna poštivati ugovore i zakone EU-a; iako, prema stavku 4. članka 50. Lisabonskog ugovora, britanski premijer ne može sudjelovati u svim raspravama i odlukama Europskog vijeća.

Kada će Velika Britanija službeno napustiti EU?

Predviđeno je da će se ugovori Europske unije prestati primjenjivati u Ujedinjenom Kraljevstvu počevši od datuma stupanja na snagu Sporazuma o povlačenju; ili, ukoliko on nije postignut, dvije godine nakon obavijesti o povlačenju (2019.), osim ako Europsko vijeće, u dogovoru s Londonom, jednoglasno odluči produljiti taj rok, što se upravo još jedanput treba dogoditi.

Brexit trakavica oko provedbe, ili Brexit Deala (Sporazuma o povlačenju) ili Non-deal Brexita (povlačenja bez Sporazuma) doživjela je vrhunac nakon ostavke Therese May i izbora Borisa Johnsona za premijera. Vičan tehničkim vratolomijama koje dozvoljava ustavna monarhija Ujedinjenog Kraljevstva i njegovih prekomorskih teritorija, Johnson je pokušajima naglog rezanja pupčane vrpce s EU izazvao: predbrexitnu obustavu rada Parlamenta, od kraljice potvrđen zakon kojim mu parlamentarci zabranjuju Non-deal Brexit i prisiljavaju ga da od EU zatraži odgodu britanskog izlaska do kraja siječnja 2020. ukoliko s Bruxellesom ne postigne deal prije roka – 31. listopada  2019… Konačno, Brexit Deal je postignut 17. listopada, ali su britanski parlamentarci za potvrđivanje zakona o provedbi Sporazuma o povlačenju svejedno zatražili više vremena, odnosno produženje roka za Brexit do 31. siječnja 2020.

Hoće li europske institucije nastaviti upotrebljavati engleski jezik kao glavni jezik?

Institucije koje predstavljaju Europsku komisiju u Irskoj objavile su priopćenje na ovu temu u kojem se navodi kako svaka promjena jezika koji se koristi u institucijama EU podliježe jednoglasnom glasovanju Vijeća europskih ministara koje uključuje i anglofonsku Irsku. Stoga, mala je šansa (ili rizik, ovisno o gledištu) za promjene po tom pitanju.

Hoće li se Britanci u budućnosti moći vratiti u EU?

Ako jednog dana Ujedinjeno Kraljevstvo zatraži ponovno pridruživanje EU, to je moguće prema članku 49. Lisabonskog ugovora. Ali će morati proći proces pristupanja EU ispočetka.

Koliko će Brexit koštati Britance?

Bruxelles je najavljivao «izlaznu fakturu» od 60-100 milijardi eura, a koja je prema glasnogovornicima EU odgovarala obvezama koje je London preuzeo u pogledu doprinosa proračunu EU.  Brexit trakavica oko povlačenja sa ili bez sporazuma služila je u pregovorima oko iznosa te izlazne fakture, za koju je Johnson u slučaju sporazuma bio spreman platiti 39 milijardi GBP, ili ništa u slučaju Non-deal Brexita. Povjerenik za ekonomska i financijska pitanja EU, Francuz Pierre Moscovici,  inzistirao je na naplati svih financijskih obveza, neovisno o postizanju sporazuma ili Non-deal izlasku Velike Britanije.

Koji su noviteti u Johnsonovom Sporazumu o povlačenju?

Novi Sporazum od 17. listopada mijenja protokol o Republici Irskoj (koja će ostati u EU-u) i Sjevernoj Irskoj (koja pripada Ujedinjenom Kraljevstvu), uključene u prethodno ugovoreni Sporazum o povlačenju, odnosno dio teksta koji je EU oklijevala mijenjati. Kompleksnom i već kontestiranom izmjenom osiguran je glavni cilj: izbjeći povratak tvrde granice između dva otočna prostora koja pripadaju različitim državama, a koja je prijetnja miru koji je postignut Sporazumom od Velikog petka 1998. U tom smislu, predviđeno je da Sjeverna Irska ostane s EU usklađena «po pitanju ograničenog skupa pravila jedinstvenog tržišta» (poljoprivredna proizvodnja i trgovina, zdravstvena pravila, veterinarska kontrola, PDV itd.). iako pripada carinskoj zoni Ujedinjenog Kraljevstva, a više ne  Europske unije. To u praksi znači kako će proizvodi koji dolaze iz Velike Britanije u Sjevernu Irsku morati biti provjereni (zdravstveno, veterinarski…) radi poštivanja pravila jedinstvenog tržišta EU i njegove zaštite. Provjere će vršiti britanske vlasti na granici između Velike Britanije i Irskog otoka. Istovremeno će Sjeverna Irska ostati u carinskoj zoni Ujedinjenog Kraljevstva, što će joj omogućiti korištenje budućih sporazuma o slobodnoj trgovini Londona s trećim zemljama. Međutim, Sjeverna Irska će nastaviti primjenjivati EU carinu na proizvode namijenjene EU tržištu i tako izbjeći povratak carinske granice na otok. Naprotiv, neće se naplaćivati carina na robu iz Velike Britanije koja ulazi u Sjevernu Irsku i ne riskira biti plasirana na tržište EU. Dakle fokus će biti stavljen na diferenciranje proizvoda prema krajnjem odredištu (Sjeverna Irska ili EU) kako bi britanske vlasti mogle primijeniti odgovarajuće poreze. Radi se o sustavu čija je implementacija posebno složena, te će zahtijevati uspostavu zajedničkog odbora koji će utvrditi detaljna pravila. Tim novim pravilima izbjeći će se backstop – sigurnosna mreža koja je sadržana u sporazumu između Therese May i Europske unije, a o kojoj Boris Johnson nije htio niti čuti. Radilo se o aranžmanu kojim je izbjegnut povratak fizičke granice na Irski otok na način da cijelo Ujedinjeno Kraljevstvo ostane u carinskoj uniji sve dok sa EU ne zaključi novi sporazum o slobodnoj trgovini.  To je Brexiterima bilo neprihvatljivo jer je Veliku Britaniju držalo na neograničeno vrijeme priduženu Europskoj uniji.

Zadnja točka koja je blokirala zaključivanje Sporazuma o povlačenju bilo je pitanje usklađene stope PDV-a između Kraljevstva i EU na osnovne životne potrepštine, odnosno izbjegavanje razlika između stopa koje se primjenjuju u britanskoj provinciji Sjeverna Irska i Republici Irskoj. Michel Barnier najavio je novi mehanizam koji omogućuje konzistentnost stopa. Kako bi se izbjegla čvrsta granica između dviju irskih zemalja i zaštitio integritet jedinstvenog europskog tržišta, EU pravila o PDV-u za robu i dalje će se primjenjivati u Sjevernoj Irskoj. Carinska služba Velike Britanije biti će odgovorna za primjenu i naplatu ovog PDV-a.

Novim Brexit sporazumom konačno je fiksirano  i prijelazno razdoblje. Trajat će do kraja 2020., razdoblje tijekom kojeg će se definirati budući trgovinski odnosi između dviju strana, a koji je moguće produžiti za jednu ili dvije godine, ovisno o dogovoru između Bruxellesa i Londona. Sporazum o povlačenju popraćen je političkom deklaracijom kojom se pokušavaju opisati ti budući trgovinski odnosi. Radit će se o jednostavnom sporazumu o slobodnoj trgovini između Ujedinjenog Kraljevstva i Europske unije, bez carina ili kvota. Zauzvrat, Bruxelles od Londona zahtjeva «jamstva» za uvjete ravnopravne konkurencije. Cilj je spriječiti Veliku Britaniju da stvori svojevrsni «Singapur» na pragu Unije, koji, dakle, ne bi poštivao socijalne, fiskalne i standarde zaštite okoliša EU.

Postignut je i kompromis kojim se konačno uspostavlja mehanizam «pristanka» vlasti Sjeverne Irske; odnosno Parlament Sjeverne Irske, četiri godine nakon završetka prijelaznog razdoblja, moći će odlučiti o nastavku ili prekidu primjene pravila EU-a u toj britanskoj provinciji.

S jedne strane, kompleksifikacija rješenja koja nudi novi Sporazum o povlačenju dodatno će opteretiti ionako teški administrativni aparat Europske unije – te tvorevine bez identiteta, prepoznatljive unutarnje i vanjske politike, bez vojske i zajedničke volje za moć.  S druge strane, anglofonske države dobiti će priliku profitirati od nedorečenosti Sporazuma i  tromosti eurokratskog sustava, pa u tom međuprostoru zaista funkcionirati kao «Singapur» na pragu Unije, dok će europska dvadeset-sedmorica skupo plaćati provedbu i nadzor Sporazuma, te dodatno porezno opteretiti svoje građane financiranjem sve skupljeg eurokratskog sustava kojega je napustila dobroplatežna članica.

I Velika Britanija i EU već najavljuju brojne amandmane na novi Sporazum. Brexit trakavica se nastavlja…

Facebook Comments

Loading...
DIJELI