EU ĆE KAPITULIRATI PRED RUSKIM PLINOM: Merkel ne želi blefirati kad je riječ o energetici i pristat će na sve Putinove uvjete

Europski parlament (EP) 29. travnja izglasao je proturusku rezoluciju pod naslovom “Rusija: slučaj Alekseja Navaljnog, nagomilavanje vojske na granicama s Ukrajinom i napad na Češku”. Njome se pozivaju ključne institucije EU-a na uvođenje sankcija protiv plinovoda “Sjeverni tok 2”, tj. zabranu dovršetka njegove izgradnje, na sankcije protiv ruske moćne državne tvrtke iz sfere civilne nuklearne tehnologije Rosatom, protiv ruskih oligarha bliskih vladi, odnosno predsjedniku Vladimiru Putinu, kao i na isključivanje Ruske Federacije iz međunarodnog bankovnog platnog sustava SWIFT u slučaju ruske “invazije na Ukrajinu”… Za rezoluciju je glasalo 569 od 682 zastupnika koliko ih je bilo nazočno, 67 je bilo protiv, a 46 suzdržano.

Prvo, o tvrtki Rosatom. Zanimljivo je da se ona našla u spomenutoj rezoluciji EP-a – gotovo ni kriva ni dužna. Riječ je o visokotehnološkoj tvrtki koja posluje diljem svijeta i gradi najsuvremenije atomske centrale prema posljednjim svjetskim tehnologijama i vlastitom know-how (sada upravo gradi i prvu tursku nuklearku Akkuy i vjerojatno će proširivati postojeću mađarsku nuklearku Paks). Zapravo, Rosatom na zapadu i nema ozbiljnije konkurencije ni u cijeni ni u kvaliteti gradnje, pa čak ni u uglednim francuskim tvrtkama iz te sfere, a glavni su joj konkurenti, ustvari, kineski proizvođači nuklearki koji također operiraju vrhunskom tehnologijom i cjenovno su povoljni.
Štoviše, Rosatom se, između ostalih svjetskih tvrtki, također javio na natječaj za izgradnju češke atomske centrale, da bi nedugo nakon toga nedavno izbio međunarodni skandal u kojem je Češka optužila Rusiju kao glavnog krivca za eksploziju skladišta oružja i streljiva u Vrbetici 2014. godine i protjerala 18 ruskih diplomata. Paralelno s tim, u visokim političkim krugovima u Pragu oprezno se počelo govoriti kako se Rosatom treba isključiti iz sudjelovanja na spomenutom tenderu.

Inače, sve vezano uz spomenutu eksploziju skladišta, kao i slične eksplozije skladišta s oružjem u Bugarskoj od 2011. do 2019., toliko je mutno, ne samo zbog velikog proteka vremena od samog događaja do objave krivca (u vidu Rusije) nego i zbog činjenice da su u tadašnju ilegalnu trgovinu oružjem (a o tome je upravo riječ) bili upleteni češki i bugarski biznismeni (to su, zapravo, privatna skladišta i postavlja se pitanje kako je to uopće moguće u EU-u), a oružje (riječ je, ne slučajno, o oružju bivšeg SSSR-a jer bi ono zapadno ostavljalo “neugodan trag”) ilegalno je prebacivano na sirijska ratišta islamističkim borcima koji su se borili protiv vojske predsjednika Assada, kao i na jemenske bojišnice na kojima stradava golem broj civilnog stanovništva i gdje cijela prosaudijska vojna kampanja već odavno poprima sve značajke klasičnog genocida). Naravno da se takve aktivnosti nisu mogle odvijati bez znanja čeških i bugarskih ne samo obavještajno-sigurnosnih struktura nego i visoke politike, a da ne govorimo tko je izvana u svemu tome vodio glavnu riječ, o čemu ovom prilikom ipak ne bih jer to i nije tema ovog teksta.


Drugo, kad je riječ o SWIFT-u, to je međubankarski sustav razmjene podataka i plaćanja, na koji je povezano više od 11 tisuća organizacija u gotovo svim zemljama svijeta. Sjedište mu je na tlu EU-a, u Bruxellesu. Posljednjih tjedana i zapadni i ruski mediji često objavljuju kako bi Rusija mogla biti isključena iz SWIFT-a u sklopu mjera oštrijih sankcija protiv Moskve, što bi bilo gotovo ravno objavi rata. Tako su to barem ranije govorili pojedini ruski političari kada se ta tema na zapadu prvi put počela spominjati u kontekstu prvog uvođenja sankcija Rusiji zbog ukrajinskog sukoba 2014. godine. S druge strane, ruski dužnosnici danas navode kako se njihova zemlja priprema i za takav mogući scenarij, tj. da SWIFT-u razvijaju alternativu. Čelnici SWIFT-a već su više puta javno naglašavali kako se protive njegovoj politizaciji i uključivanju u bilo kakve (geo)političke sukobe. Ali i uz to, 2018. godine oni ipak nisu uspjeli izdržati pritisak Trumpove administracije i morali su isključiti Iran iz svojih posredničkih financijskih usluga u sklopu oštrih američkih protuiranskih sankcija. Svemoć visoke politike tu se najbolje pokazala na djelu. Međutim, Rusija ipak nije Iran (o čemu malo više kasnije u tekstu).

Rezolucije Europskog parlamenta deklarativne su prirode, tj. savjetodavne su, a ne pravno obvezujuće (obligatorne). Međutim, njih bi, svejedno, institucije EU-a trebale slijediti kao svojevrsni orijentir u donošenju svojih odluka jer je ipak riječ o zastupnicima koje je izabralo biračko tijelo država članica EU-a. No to je daleko od stvarnosti. Bruxelles, tj. Europska komisija, Vijeće EU-a itd. ne mogu si dopustiti komoditet da im politiku kroje parlamentarci, kao što to, uostalom, i nigdje nije slučaj. Osim toga, bez želje da ikoga uvrijedim, u EP-u ima takvih političara kojima ne samo da tamo nije mjesto, nego im nije mjesto u politici uopće. Ne treba se zavaravati: već odavno nema političara starog europskog kova – karizmatičnih osoba, čelnika različitih uglednih političkih stranaka i državnika poput njemačkih kancelara Adenauera, Kohla, francuskih predsjednika De Gaullea, Chiraca, Mitterranda, britanske premijerke Thatcher i sl. Prosječni političar u današnjem EP-u slika je i prilika klasičnog hrvatskog političara – i ništa bolji od njega. I toga treba biti svjestan i znati da oni malo toga razumiju kad je riječ o realnoj visokoj politici i geopolitici – kako o regionalnoj, tako i globalnoj.



Zato i nije nikakvo čudo što se već istog dana kada je spomenuta rezolucija EP-a i usvojena bio prisiljen oglasiti i povjerenik EU-a za vanjsku politiku i sigurnost Josep Borrell – iskusan, pa i kontroverzan političar “premazan svim mastima i bojama”, s ciljem da europarlamentarcima “ohladi glave”. Javno je rekao da i sam Bruxelles priznaje kako je bilo što iz spomenute rezolucije EP-a teško provesti u djelo jer Europska unija ima ograničena sredstva pritiska na Rusiju. Borrell je rekao kako SWIFT, kao privatna tvrtka u EU-u, neće isključivati Rusiju iz svog sustava i da ga se na to ne može prisiliti. Kad je riječ o Sjevernom toku 2, lukavi Borrell je izjavio da je EU više puta rekao kako će taj projekt dovesti do prevelikog ruskog udjela u europskoj energetskoj “krvnoj slici” i da je zato štetan, ali da je tu riječ o privatnim investitorima na koje politika ne može utjecati i da je taj projekt isključivo stvar investitora i Njemačke, na čiji teritorij plinovod izlazi.

Dakle, Borrell je već isti dan kada je ova, de facto proturuska rezolucija bila izglasana, istu i “prekrižio”. U tome mu se, gle čuda, istog dana pridružila i Njemačka, koja se priprema za što brži početak eksploatacije Sjevernog toka 2.
Potražnja Njemačke za ruskim plinom rast će u idućim godinama zbog pozadine vezane uz odustajanje te zemlje (ali i cijelog EU-a) od ugljena i atomskih centrala, izjavio je njemački ministar gospodarstva i energetike Peter Altmeier na prošlotjednom 13. njemačko-ruskom energetskom forumu.

“Već 40 godina Njemačka pouzdano prima plin iz Rusije, a potražnja će se vjerojatno povećati u idućim godinama jer se Njemačka povlači iz ugljena i atomske energije. Stoga nam je plin potreban kao tranzicijska tehnologija. Naši susjedi – Nizozemska i Britanija – smanjit će proizvodnju plina. Potreban je ovdje”, izjavio je Altmeier.
Zauzvrat, zamjenik ruskog premijera Aleksandar Novak primijetio je kako je Rusija tijekom 50-godišnje povijesti suradnje Njemačkoj isporučila više od 1 bilijun kubičnih metara plina. “Ovo je uistinu ogroman doprinos”, rekao je Novak. U međuvremenu, od 2011. godine NJemačka je preko plinovoda Sjeverni tok primila više od 400 milijardi kubika plina, rekao je Novak.
Ovdje treba podsjetiti kako su SSSR i Njemačka 1970. godine (dakle, u jeku hladnog rata na europskom tlu) potpisali sporazum o isporuci njemačkih plinovodnih cijevi velikog promjera SSSR-u u zamjenu za opskrbu plinom iz te zemlje. Zanimljivo je kako su i na taj sporazum tada poprijeko gledali iz Washingtona, ali ga ipak nisu uspjeli spriječiti. Naime, i SAD i sve zapadnoeuropske zemlje bile su svjesne velikih rizika oslanjanja isključivo na bliskoistočne izvore energije s obzirom na tamošnju veliku političku i sigurnosnu krizu u kontekstu postojanih arapsko-izraelskih napetosti, terorizma i čestih međusobnih ratova, zbog čega su arapski izvoznici energenata često uvodili embarga na izvoz nafte na zapad, prije svega u SAD zbog njihove potpore Izraelu.

Sovjetski plin tada je de facto spasio i Njemačku i Europu i ta se suradnja pokazala uspješnom sve do današnjih dana, uz pojedine “proboje” problema zbog svađa Rusije i Ukrajine nakon raspada SSSR-a, što se upravo i nastojalo nivelirati najprije izgradnjom Sjevernog toka (EU ne želi, kako se tada govorilo, biti talac odnosa Moskve i Kijeva), a onda i Sjevernog toka 2, koji će ukrajinski tranzit ruskog plina za EU de facto učiniti nepotrebnim. Ta posljedica će se iz političkih razloga nastojati “omekšati” i od Rusije tj. Gazproma nastavit će se tražiti nastavak određenog tranzita plina i kroz ukrajinski plinovodni sustav koji bi bez toga bio osuđen na agoniju, tj. na hrđu i konačnu propast. Ali ako se do kraja izgradi Sjeverni tok 2, bilo kakve ucjene od Kijeva ili vanjskih političkih čimbenika koji na njega danas imaju presudan utjecaj bit će nemoguće i to u Berlinu dobro znaju.
Njemačka treba dodatne opskrbe plinom iz Rusije, koje su vrlo pouzdane, i podržava brzo puštanje u pogon plinovoda Sjeverni tok 2 kako bi se dvostruko pojačala opskrba Baltičkim morem, izjavio je premijer njemačke savezne države Saske Michael Kretschmer na otvaranju spomenute konferencije.
“Nama, Njemačkoj trebaju pouzdane opskrbe plinom iz Rusije. Rusija pokriva 40% potražnje za plinom u Europskoj uniji i željeli bismo što prije pustiti u rad Sjeverni tok 2”, izjavio je Kretschmer.
Treba podsjetiti kako je prije toga i njemačka kancelarka Angela Merkel objavila svoju odluku da podrži spomenuti energetski projekt bez obzira na američke sankcije.
Bilo je planirano da plinovod Sjeverni tok 2 bude pušten u rad u prosincu 2019. godine, ali zbog pritiska SAD-a europski izvođači radova povukli su se iz projekta, a certifikacijske i osiguravajuće tvrtke obustavile su svoje sudjelovanje u tome. Od kraja 2020. godine Rusija samostalno dovršava izgradnju plinovoda – koristeći svoja dva broda za polaganje plinovodnih cijevi dnom Baltičkog mora: u danskim vodama ostalo je položiti ukupno 120 kilometara cijevi, a u njemačkim oko 30 kilometara. Dosad je izgrađeno 95% ukupne dionice Sjevernog toka 2. On se proteže usporedno s već operativnim istoimenim plinovodom Sjeverni tok, a oba su kapaciteta po 55 milijardi m3.

Sjedinjene Države i istočne članice EU-a predvođene Poljskom, kao i Ukrajina, oštro se protive njegovu završetku, smatrajući kako će on dovesti do pretjerane europske ovisnosti o ruskom plinu. U tom kontekstu Washington je već ranije uveo sankcije protiv izvođača radova i svih pravnih i fizičkih osoba koje pomažu u realizaciji ovog projekta koji SAD smatraju geopolitičkim, a Njemačka tržišnim tj. ekonomskim.
Međutim, kako sada stvari stoje, Njemačka će svoju odanost i savezništvo SAD-u dokazivati na drugim – prije svega političkim frontovima (i protiv Rusije, dakako, poput onih vezanih uz aferu Navaljni, najnoviju aferu s češkim skladištem oružja, opreznim sankcijama i sl.), ali ne i onom energetskom. O tom – jednom od ključnih sektora koji definiraju bilo čiju geopolitičku autonomiju, Berlin se (a s njim vjerojatno i Bruxelles) ipak namjerava sam brinuti.
I Njemačkoj i EU-u i više je nego dovoljna ovisnost o SAD-u u segmentu obrane i sigurnosti (Washington i London kategorički se protive bilo kakvim pokušajima stvaranja jedinstvene europske obrambene jezgre (vojske EU-a) izvan okvira NATO-saveza i ne namjeravaju je proširivati i na onu energetsku, tj. da im Washington ubuduće određuje i čije će energente morati kupovati, tj. da određuje europsku energetsku politiku u skladu sa svojim interesima.

Washington u tom smislu igra lukavo i, zašto to ne reći, nimalo fer, s obzirom na to da s jedne strane govori da SAD vojno štite Europu od svih vanjskih ugroza (prije svih one ruske) pa je onda i red da taj isti EU u pitanju energetike surađuje sa SAD-om, a ne s Rusijom, a s druge strane, paradoksalno, ne dopušta tom istom EU-u da sam osigura potrebne instrumente (svoju vojsku) koji bi se brinuli o njegovoj sigurnosti pa Washington više ne bi trebao toliko izdvajati za vojne troškove, o čemu tako često “kuka”, vječno kritizirajući kako europske članice NATO-saveza ne izdvajaju dovoljno za zajedničku obranu, a da pritom od SAD-a traže vojnu zaštitu. Washingtonu, čini se, nije dovoljno što je od nedavno prisilio gotovo sve europske zemlje da kupuju upravo američko suvremeno naoružanje, čime u krajnje nepovoljan položaj stavlja europsku vojnu industriju, koja, umjesto da svoje proizvode lakše plasira u matičnim zemljama, sada mora tražiti “mrvice” s unosnog globalnog tržišta naoružanja koje joj preostaju nakon što se namire najveći igrači.
Washington se rukovodi sljedećom logikom: “Ne dam ti da se sam braniš, nego mi plaćaj da ja to činim umjesto tebe”. Takav stav i pristup rješavanju problema podsjećaju na neke specifične filmove, poput legendarne trilogije “Kum”, u kojima se dobro znalo tko je vodio glavnu riječ i tko je pritom profitirao, a tko preživljavao.
Ali Njemačku i Europsku uniju, uza sve njihove nedostatke i slabosti, ipak je teško svrstavati u kategoriju onih koji bi za račun nekoga trebali jedva preživljavati – pa makar taj netko bio i SAD.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI