EU GUBI STATUS GEOPOLITIČKE SILE I ULAZI U TREĆI SVIJET: Inflacija u EU-u veća je nego u Meksiku

Ubrzana dinamika razvoja geopolitičkih procesa koji iz temelja mijenjaju svijet nastavljena je i prošloga tjedna. Evo onih najvažnijih: jačanje energetske krize u Europi, usložnjavanje stanja u Ukrajini i početak dugo najavljivane ofenzive Kijeva na jugu zemlje, zaoštravanje sigurnosnog stanja na Dalekom istoku vezano uz Tajvan, ruske strateške vojne vježbe Vostok-2022 na kojima sudjeluju i kineski i indijski vojnici, sve veća politička napetost i destabilizacija stanja unutar američkog društva uoči jesenskih izbora, a kao događaj koji je privukao veliku pozornost nedvojbeno treba spomenuti i smrt prvog predsjednika Rusa i posljednjeg predsjednika SSSR-a Mihaila Gorbačova.

Svaki od nabrojenih elemenata zaslužuje zasebnu detaljnu analizu, što je, naravno, nemoguće učiniti u jednom tekstu, ali ukazati na ono glavno može se i mora, kako bi se shvatilo kojim putem ide ovaj svijet i koje mu sve opasnosti na tom putu prijete.

Krajnje loša “krvna slika” u EU-u se dijagnosticira već mjesecima u Europi. Nju determiniraju dva ključna destabilizirajuća čimbenika.

 

Globalna crna rupa



  1. Onaj energetski – duboka energetska kriza prijeti razornim posljedicama za industriju i ekonomiju općenito, krajnje usložnjava radnu i socijalnu problematiku, što može imati i velike političke posljedice.
  2. Sigurnosni – intenziviranje sukoba u Ukrajini, zbog čega se ne smije isključiti mogućnost njegove eskalacije koja bi prijetila katastrofalnim posljedicama, najviše za Europu.

Energetska kriza u EU-u (ovdje treba dodati i Veliku Britaniju) posljedica je katastrofalno loših i kratkovidnih strateških politika vezanih uz ubrzanu tranziciju s fosilnih na obnovljive izvore energije (ovi posljednji pokazali su se nedostatnima, skupima i nesigurnima, podložnima meteorološkim uvjetima i drugim hirovima prirode poput požara), a dramatično je pogoršana nakon oštrih proturuskih sankcija zbog invazije na Ukrajinu kojima se EU svjesno “odrezao” od Rusije u gotovo svim sferama: gospodarskim, političkim, socio-kulturnim itd. One su, međutim, neočekivano, efektom bumeranga, snažnije udarile po njoj nego po Rusiji. Pokazalo se, zapravo, ono što je malo tko vjerovao ili nije želio vidjeti: EU je više ovisio o Rusiji nego obratno. Od plina, nafte, ugljena, različitih važnih ruda i metala, umjetnih gnojiva, žitarica – dakle onih ključnih i strateški važnih sirovina i proizvoda bez kojih je sve drugo nevažno. Oslanjanje Bruxellesa na svoju financijsku moć, kojom je trebao slomiti Moskvu, bez pokrića u strateškim sirovinama – pokazalo se za EU kobnom pogreškom. 

Strateški kratkovidno i politički patetično samožrtvovanje EU-a za neke, tobože, uzvišene ciljeve i vrijednosti u Ukrajini čiji se rat mogao izbjeći uz samo malo više dobre volje, a ne arogantnog stava Zapada stoljećima naviklog raditi i dobivati sve što hoće – lišilo je EU statusa globalne geopolitičke sile i gotovo ga uvelo u Treći svijet – inflacija u EU-u veća je nego u Meksiku, a pojedine članice Unije, poput Estonije, bilježe nove inflatorne rekorde, veće i od 25%, a kako 31. rujna piše The Economist, EU će vrlo vjerojatno upasti u recesiju. Industrijska baza se urušava kao i BDP, rastu unutarnje tenzije i svađe tko je “na liniji”, a tko ne, zašto netko može surađivati s Rusijom (Mađarska), a drugi ne, na površinu se izdižu opetovani zahtjevi za isplate reparacija iz Drugoga svjetskog rata (Poljska prema Njemačkoj) itd.

 

Željezna zavjesa

Međutim, i uz to, ludilu Bruxellesa, čini se, nema kraja. Pod pritiskom istočnog krila EU-a koje je zatražilo potpunu zabranu izdavanja viza ruskim građanima, Bruxelles je, navodno, našao spasonosno rješenje kako održati jedinstvo s obzirom na to da su se ne samo južne članice Unije oštro protivile takvoj odluci zbog velikih prihoda od ruskih turista – tomu su se protivile i Njemačka, Francuska, Mađarska. Tako je na prošlotjednom sastanku ministara vanjskih poslova EU-a u Pragu donesena “samo” odluka o ukidanju sporazuma o pojednostavljenom viznom režimu između EU-a i Rusije potpisanog početkom ovog tisućljeća (omogućavao je jeftinije, jednostavnije i brže dobivanje viza), uz ostavljanje mogućnosti članicama da nacionalnim zakonodavstvom same dodatno rješavaju to pitanje i na drukčiji način. Tako je već idući dan iz Estonije stigla inicijativa koja vodi prema formiranju grupe zemalja koje bi potpuno zabranile ulazak ruskih građana u EU preko njihova teritorija, čak i onih koji imaju schengenske vize. To bi Ruse, zapravo, i kopneno odsjeklo od EU-a, nakon što je zračni promet između EU-a i Rusije obustavljen još početnim sankcijama Bruxellesa pa Rusi u EU i obratno od proljeća moraju letjeti preko trećih zemalja. Odmah nakon navedene odluke EU-a, finska željeznička kompanija najavila je prekid dugogodišnje željezničke linije Helsinki – Sankt Peterburg iako su ruski vikend i ostali turisti u Finskoj ostavljali mnogo novca.

Ova odluka Bruxellesa, prema mom mišljenju, predstavlja i konačno spuštanje “željezne zavjese” između EU-a i Rusije prema prošlostoljetnom hladnoratovskom obrascu. Očekivati u takvim uvjetima nastavak suradnje, poput energetske, nekakve povlastice ili masovniji dolazak ruskih turista u zemlje u kojima vlada za njih neprijateljsko ozračje postaje potpuno iluzorno i toga više neće biti. Stvari će regulirati samo hladni geopolitički interesi i njima prilagođeno tržište. 

Ovakav razvoj događaja u Europi nedvojbeno veseli elite u Washingtonu, koje, posve sigurno, iza svega ovog i stoje. Zar bi jedna Estonija, Litva ili Poljska (koje i same očekuje krajnje neizvjesna zima) zadavale ton strateškim političkim odlukama Bruxellesa da iza njih ne stoji Washington?

 

Ruska nafta

Stanje je sve neizvjesnije i u pogledu isporuka ruske nafte. Nakon što su SAD, Kanada i Velika Britanija još proljetos uvele embargo na njezin uvoz, nekoliko mjeseci poslije, nakon dugotrajnog natezanja, i EU se odlučio na sličan, ali “krnji” potez, odgodivši zabranu uvoza ruske nafte za prosinac, uz odluku da se i dalje omoguće isporuke kroz naftovode (zbog velike ovisnosti pojedinih zemalja Unije o ruskoj nafti), a zabrane one tankerske. U međuvremenu se nisu uspjele osigurati sigurne alternative. Povećanja proizvodnje nafte u svijetu nema, a potražnja je čak i nešto veća od ponude, što, zajedno, njihove cijene još čini dostatno visokima, oko 100 dolara za barel. 

Prijedlog grupe G7 s lipanjskog summita u Madridu, koji je usvojen 2. rujna na sastanku predstavnika tih zemalja, da se odredi i od 5. prosinca nametne gornja prodajna cijena ruske nafte (koja bi smanjila rusku zaradu, kojom se, kako se tvrdi na zapadu, financira ruska vojna kampanja u Ukrajini), a koja bi u sebi morala zadržati i stimulans za ruski izvoz “crnog zlata” bez kojeg se globalno ne može – ušao je u “slijepu ulicu”. Čak i utjecajni mediji, poput Bloomberga, navode kako je takvo nešto vrlo teško provesti ne samo zato što se tomu opiru mnoge zemlje izvan zapadnog kruga i najveći kupci ruske nafte, poput Kine, Indije, Turske, kao i Saudijske Arabije (bez kojih je to nemoguće provesti) nego i zato što zadire u temeljna načela tržišta i bio bi presedan kojemu se i svi drugi izvoznici nafte protive. Naime, u perspektivi bi se, nakon eventualnog starta ove odluke, mogao stvoriti nekakav blok država uvoznica nafte, svojevrsni anti-OPEC, koji bi proizvođačima diktirao cijene po kojima bi oni prodavali naftu, što je apsurdno s pozicija tržišne ekonomije. 

Zato i nije čudno što se dan ranije oglasio potpredsjednik ruske vlade Aleksandar Novak rekavši kako će Rusija obustaviti isporuke nafte i naftnih derivata državama i tvrtkama koje odluče ograničiti cijenu ruske nafte, dodavši da bi takva mjera cjenovnog ograničavanja mogla potpuno uništiti globalno tržište nafte.

 

Kolabirala ofenziva

Ako bi Rusija obustavila izvoz nafte, njezine bi cijene skočile na astronomske iznose, upozoravaju mnogi američki i ruski analitičari, a najmanje to želi Bidenova administracija, suočena s visokom inflacijom i cijenama goriva na američkom tržištu.

Dakle, suluda situacija, koja ni za koga ne sluti na dobro. Što bi, primjerice, za EU značila potpuna obustava isporuka ruske nafte koja pokriva 29 % njezina uvoza suvišno je i govoriti. Ta se nafta sada i različitim prekupcima ubrzano dostavlja u europske terminale iz onih zemalja koje rusku naftu slobodno uvoze, naravno, po višim cijenama, jer strah u Europi je golem ne samo od predstojeće zime i podivljalih cijena električne energije.

Je li EU sve ovo mogao izbjeći ili barem umanjiti za sebe štetne posljedice, prosudite sami.

Prošlog je tjedna i konačno počela već tjednima, pa i mjesecima najavljivana ukrajinska vojna ofenziva na jugu zemlje, koju su mnogi analitičari označavali i kao onu koja bi mogla biti prijelomna za krajnji ishod rata tj., onu koja će slomiti zube Putinovu ratnom stroju. Međutim, prema ocjeni većine svjetskih medija, blago rečeno, ta ofenziva nije baš ovjenčana uspjehom. Štoviše! Ukrajinske snage već su u prvom danu kopnene ofenzive pretrpjele goleme gubitke u ljudstvu i tehnici, prenijeli su i brojni zapadni mediji (ruski MO govori o čak 1200 ubijenih ukrajinskih vojnika samo u prvom danu i o 50-ak uništenih tenkova). 

Da stvar ne ide dobro, svjedoči i činjenica da osim pojedinih manjih taktičkih uspjeha (oslobađanje nekoliko sela) dosad, u tri dana kopnene ofenzive, nije postignuto baš ništa u smislu povratka okupiranog teritorija, a kamoli gradova poput Hersona, Militopolja i sl. 

Ovdje je zanimljivo ukazati na CNN-ov tekst u kojem se naglašava kako je SAD isporučivao oružje Kijevu upravo za provedbu ofenzive na jugu, kao i da je sudjelovao u njezinoj pripremi i planiranju, što je de facto priznanje tog medija o gotovo pa aktivnom uključivanju Amerike u sukob (još samo nedostaju službene američke postrojbe). 

 

Vojna pomoć 

Međutim, vjerojatni krah ofenzive (sada se u Kijevu medijski promiče teza da je ovo bio samo njezin početak, da je ona proces koji će trajati dugo i sl.) zadaje glavobolju SAD-u kroz dva aspekta:

  1. Washington je uložio puno materijalno-financijskih sredstava u pomoć Kijevu, prikazujući ukrajinski rat protiv Rusije gotovo kao egzistencijalan i za sam Zapad, pa mu avanture Kijeva ovakvoga tipa stvaraju reputacijsku štetu s obzirom na to kako je svima jasno da Kijev sam ne odlučuje ni o čemu bitnom bez američke suglasnosti i da bi bez SAD-a on već davno kapitulirao i u vojnom i u ekonomskom smislu;
  2. Ova je ofenziva trebala pokazati da se Ukrajina može i dalje uspješno vojno nositi s ruskom vojskom, da ona može izvoditi i uspješne velike ofenzivne operacije, a što je trebalo biti važno uoči novog sastanka zemalja donatora oružja Ukrajini 8. rujna u američkoj vojnoj bazi Ramstein u Njemačkoj, na kojem se govorilo o daljnjim isporukama Kijevu i koji je predvodio osobno šef Pentagona Lloyd Austin. Naime, uspješna vojna ofenziva trebala bi biti potvrda da se skupa isporuka vojnih sredstva ne pruža uzalud te bi trebala biti poticaj za njihov nastavak, ali i za lakše donošenje novih odluka dugoročnog karaktera. Naime, SAD želi na neki način institucionalizirati ove vojne isporuke (osigurati im dugotrajnost), dati im čak i status posebne operacije kojoj će dodijeliti i službeni naziv, poput onih u Iraku ili Afganistanu, te odrediti svog visokog generala kao njezina zapovjednika. Dakle, gotovo kao da je SAD izravno uključen u rat (sam bez vojnih postrojbi).

Zato nije čudno što je 31. kolovoza, na pitanje novinara o ulozi SAD-a u spomenutoj ukrajinskoj ofenzivi, glasnogovornik Pentagona izjavio kako se ta pomoć temelji na otprije već svima dobro poznatim obvezama vojne, obavještajne i druge pomoći, ali da je Kijev onaj koji samostalno donosi odluke o vojnim operacijama. Bi li takav odgovor bio i u slučaju da je ukrajinska vojska ostvarila velike uspjehe, možemo samo pretpostavljati, tj. bi li “lovorike” tada išle prema Kijevu ili prema Washingtonu koji je to omogućio?

 

Stanje na bojišnicama

Stanje na ukrajinskim, više od 1000 kilometara dugim bojišnicama od Harkiva na sjeveroistoku, do predgrađa Mikolajiva na jugozapadu, zapravo predstavlja pozicijski rat iscrpljivanja. Međutim, jedna se stvar u većini zapadnih medija obično prešućuje: na presudnim bojišnicama Donbasa omjer snaga u broju vojnika je gotovo 1:1 ili maksimum 1:1,2 u korist ruskih i proruskih snaga. To je, prema svim pravilima i vojnoj logici, nedostatno za vođenje ofenzivnih operacija (omjer bi trebao biti najmanje 1:3 u korist napadača). Ali i ruske snage svejedno, iako vrlo sporo, neupitno napreduju, pri čemu nanose velike gubitke ukrajinskim snagama zbog nadmoći u topništvu i još veće u zraku. 

Ukrajinska je vojska, međutim, ondje toliko čvrsto ukopana u armirano-betonskim podzemnim i nadzemnim utvrdama (građenima osam godina pod nadzorom britanskih i američkih vojnih stručnjaka i pripremana upravo za ovo što se sada događa, tj. za rat protiv ruske vojske, a ne nekakvih separatističkih snaga koje bi za moderniziranu ukrajinsku vojsku već odavno bile relativno lak zalogaj), da je promjena crta bojišta vrlo spora. Ruska vatrena moć, koja se ondje primjenjuje, uistinu je golema i impresivna (to priznaju svi analitičari) i nema one vojske koja bi, da prije nije bila tako dobro utvrđena, to mogla ovako dugo izdržati. Jer čim izgube određeni položaj, ukrajinski se vojnici prebacuju na pričuvni, ne toliko daleko od izgubljenog, koji je jednako tako dobro utvrđen.

Ovdje je, dakle, bitno naglasiti sljedeće: 

  • usprkos krajnje nepovoljnom omjeru za provedbu ofenzivne operacije ruska vojska, iako polako, napreduje i slama najvredniji dio ukrajinske vojske koja broji oko 700.000 vojnika, a da pritom Rusija uopće nije povećavala broj angažiranih vojnika s početka vojne operacije 24. veljače, koji iznosi oko 150.000, osim pristizanja raznih dragovoljačkih postrojbi;
  • u Rusiji nije provedena mobilizacija dok su u Ukrajini dosad provedena barem četiri mobilizacijska vala;
  • ako bi zauzele cijelu regiju Donbas, što je otvoreno objavljen ruski plan (drugi dijelovi Ukrajine tako se eksplicitno ne spominju i njihov će status, sigurno, uz izuzeće hersonske i većeg dijela zaporiške regije koje su sada pod ruskim nadzorom i Moskva ih se sigurno neće odreći iz strateških razloga za Krim, biti definirani u skladu s pregovaračkim procesima koji će prije ili poslije morati početi), vojno-strateško stanje iz temelja bi se promijenilo u korist ruske vojske. 

Naime, iza donbaškog grebena (s uzvisinama, kotlinama i drugim reljefnim osobinama povoljnima za obranu), prema zapadu Ukrajine proteže se velika stepa (ravnica), gdje je ukrajinskim snagama nemoguće formirati čvrstu obrambenu liniju. Slično kako je bilo i u 2. svjetskom ratu za Wermacht, koji je, nakon poraza u velikim borbama s Crvenom armijom za Donbas i za Harkiv, ubrzano gubio teritorije sve do rijeke Dnjepar. Na desnoj obali Dnjepra, prije svega oko Dnjepropetrovska, Wermacht je tada izgradio snažne utvrde. Ali uspješnim forsiranjem rijeke, uz velike žrtve, sovjetski su vojnici opet mogli nezadrživo napredovati sve do zapadnih granica Ukrajine. 

Dakle – Donbas i borbe za njega ključ su koji određuje ne samo pobjednika ukrajinskog rata, već će umnogome utjecati i na oblikovanje geopolitičke slike svijeta s obzirom na predstavljeni karakter ukrajinskog rata kao na egzistencijalni i za Zapad i po Rusiju, a što u svojoj biti nije, niti je trebao biti. O tome najbolje govori i gostovanje u američkoj TV emisiji “Demokracy Now” tamošnjeg uglednog analitičara i profesora Jeffrey Sachsa, direktora Centra za održivi razvoj na Sveučilištu Columbia, od 30. kolovoza, a riječ je o osvrtu na njegov tekst pod nazivom “Opasna američka politika i lažni narativ Zapada raspiruju napetosti s Rusijom i Kinom”, iz kojeg izdvajam najzanimljivije dijelove. Ali kako bih naglasio težinu onog što je rekao, podsjetit ću da je Sachs 90-ih godina u Jeljcinovu aparatu bio ključni savjetnik za ekonomske reforme Rusije, dakle – čovjek golemog iskustva, koji sigurno zna o čemu govori.

 

Opasna politika

Jeffrey Sachs svoj tekst počinje sljedećim riječima: “Svijet je na rubu nuklearne katastrofe nemalim dijelom zbog neuspjeha zapadnih političkih vođa da budu iskreni u pogledu uzroka eskalirajućih globalnih sukoba. Nemilosrdni zapadnjački narativ da je Zapad plemenit dok su Rusija i Kina zle prostodušan je i iznimno opasan”.

U spomenutoj emisiji on navodi kako je “glavna stvar da se ne koristimo diplomacijom, nego oružjem”, a to kaže u kontekstu Bidenovih najava nove vojne pomoći Tajvanu u visini od 1,1 milijarde dolara, što sigurnijim ne čini ni Tajvan ni SAD ni svijet.

“Vidio sam, u vlastitom iskustvu tijekom posljednjih 30 godina intenzivno radeći u Rusiji, srednjoj Europi, Kini i drugim dijelovima svijeta, kako je u pristupu SAD-a na prvome mjestu vojska, a često i samo vojska. Naoružavamo koga hoćemo. Pozivamo na NATO-ovo proširenje, bez obzira na to što druge zemlje kažu da to može biti štetno za njihove sigurnosne interese. Zanemarujemo tuđe sigurnosne interese. A kad se žale, šaljemo više naoružanja svojim saveznicima u toj regiji. U rat idemo kad hoćemo, gdje hoćemo, bilo da se radi o Afganistanu ili Iraku ili prikrivenom ratu protiv Assada u Siriji, koji Amerikanci ni danas ne razumiju kako treba, ili ratu u Libiji. A mi kažemo: ‘Mi smo miroljubivi. Rusija i Kina su tako ratoborne. One žele potkopati svijet’. I završimo u strašnim sukobima”, navodi Sachs.

Američki profesor dalje kaže: “Rat u Ukrajini mogao se i trebao izbjeći diplomacijom. Ono što je ruski predsjednik Putin godinama govorio bilo je: ‘Nemojte širiti NATO na Crno more, ne na Ukrajinu, a još manje na Gruziju, koja je na istočnom rubu Crnog mora…’ Sjedinjene Države odbacile su svaku diplomaciju. Pokušao sam kontaktirati Bijelu kuću krajem 2021. — zapravo, kontaktirao sam Bijelu kuću i rekao da će biti rata ako SAD ne uđe u diplomatske razgovore s predsjednikom Putinom o pitanju NATO-ova proširenja. Rečeno mi je da SAD to nikada neće učiniti. … Sada imamo rat koji je izuzetno opasan”, rekao je Sachs.

 

Snizite temperaturu

Potom skreće pozornost da se ta ista američka taktika, “koja je dovela do rata u Ukrajini” primjenjuje i u istočnoj Aziji. “Organiziramo saveze, razvijamo oružje, omalovažavamo Kinu, tjeramo predsjedavajuću Pelosi u Tajvan kada je kineska vlada rekla: ‘Molim vas, snizite temperaturu, smanjite napetosti.’ … Ovo je recept za još jedan rat. I po mom mišljenju, to je zastrašujuće”.

G7 i EU samo su mali dio svjetske populacije, navodi dalje američki profesor i ekonomist, “otprilike 10-ak posto… Ali način razmišljanja je: ‘Mi upravljamo svijetom’. I tako je već 200 godina.

Ali vremena su se promijenila. Od 1950-ih ostatak svijeta, kada je stekao neovisnost od europskog imperijalizma, počeo je obrazovati svoje stanovništvo, počeo usvajati i prilagođavati te inovirati tehnologije. I gle, mali komadić svijeta (G7) nije njime upravljao ili nije imao monopol nad mudrošću ili znanjem ili znanošću ili tehnologijom. I ovo je divno. Spoznaja i mogućnost pristojnog života širi se cijelim svijetom”, navodi Sachs.

U Sjedinjenim Državama postoji duboko ogorčenje zbog toga, ali i ogromno povijesno neznanje, smatra dalje autor, navodeći kako misli “da mnogi američki čelnici nemaju pojma o modernoj povijesti”. “Ali zamjeraju uspon Kine. To je uvreda za Sjedinjene Države. Kako se usuđuje Kina ustati! Ovo je naš svijet! Ovo je naše stoljeće! I tako, počevši oko 2014., vidio sam, korak po korak – promatrao sam to s intenzivnim detaljima, jer je to moja svakodnevna aktivnost – kako Sjedinjene Države gledaju Kinu ne kao zemlju koja se oporavlja od stoljeća i pol velikih poteškoća, nego kao neprijatelja.” 

Jeffrey Sachs kaže sljedeće: Mi u Sjedinjenim Državama činimo 4,2% svjetske populacije. Mi ne upravljamo svijetom. Mi nismo svjetski lider. Mi smo zemlja… u velikom, raznolikom svijetu, i trebali bismo se naučiti slagati, mirno igrati u pješčaniku, a ne zahtijevati da u njemu imamo sve igračke.

Ali teško da će Sachsa u Washingtonu sada itko relevantan poslušati. Imaju oni prečih briga.

Još malo o energetskoj krizi. Nju u EU-u neće riješiti ni američki ukapljeni plin (LNG) niti će to učiniti Katar koji je već odbio dugoročno potpisivanje ugovora s Njemačkom o isporukama svog LNG-ja. Članice Unije snalazit će se kako znaju i umiju, od Bruxellesa će teško biti pomoći. To će rezultirati dodatnim svađama, poput onih između Njemačke i Italije oko toga tko će dobiti alžirski plin i u čemu je Njemačka izvukla deblji kraj.

Problem za EU neočekivano stiže i iz Norveške koja je najavila smanjenje isporuka električne energije Švedskoj, Finskoj i Danskoj, ali i plina EU-u zbog energetski sve goreg stanja u svojoj zemlji zbog loših hidro-meteoroloških prilika i sl. To je odmah izazvalo oštre reakcije iz EU-a, gdje se čuju optužbe poput onih da Oslo ne želi biti solidarno sa susjedima u nevolji i da misli samo na zaradu. Tako je čelnik finskog mrežnog operatora Fingrid Jukka Ruusunen prošlog tjedna za Financial Times rekao ni manje ni više nego sljedeće:

“… Bio bi to vrlo opasan i nacionalistički korak. To je vrlo sebično ponašanje!”.

Bidenova administracija ima velikih problema s nadolazećim izborima za Kongres pa je upravo pokrenula nikad viđenu hajku na Republikansku stranku pokretanjem pravog političkog rata, koji Trumpa (sada najpopularnijeg političara u zemlji), pokret MAGA (Make Ameica Great Again) i njegove sljedbenike u Republikanskoj stranci kojih je puno, kao i u američkom društvu općenito, naziva polufašistima, opasnim za američku demokraciju. 

Time Biden, zapravo, gotovo polovicu američkog biračkog tijela koje je izašlo na prošle predsjedničke izbore (oko 75 milijuna ih je glasalo za Trumpa, a nešto više za Bidena) stavlja u red opasnih ekstremista. A još samo prije nepune dvije godine jedan od glavnih Bidenovih predizbornih slogana bio je kako će on biti predsjednik koji će opet ujediniti Ameriku. 

Olakim svrstavanjem milijuna Amerikanaca pod kapu fašizma i ekstremizma teško da može doći do nacionalnog ujedinjenja i napretka. Štoviše, riječ je o nikad opasnijem razdoru unutar američkog društva i između dviju političkih stranaka, od kojih ona Republikanska već otvoreno najavljuje kako će nakon (prema njima očekivanog) osvajanja Zastupničkog doma na izborima u studenome, odmah pokrenuti Bidenov opoziv (impeachment). 

Američko je društvo posvađano i podijeljeno kao i uoči građanskog rata u 19. stoljeću i to ne sluti na dobro. Kako za Sjedinjene Države, tako i za ostatak svijeta, jer riječ je o globalnoj nuklearnoj i ekonomskoj velesili bez presedana, čiji tektonski potresi ne mogu proći i bez onih globalnih.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI