EU JE U OPASNOSTI! Sukob u kojem gubimo: Više ne znamo jesmo li superdržava ili labava zajednica

Najnovija migrantska kriza na poljsko-bjeloruskoj granici poprima sve ozbiljnije razmjere. Migranti se ilegalno žele prebaciti preko granične crte na tzv. zelenoj granici.

Bjeloruske snage sigurnosti ne pokušavaju ih spriječiti u njihovim namjerama, štoviše, sprečavaju ih da se vrate natrag iako oni to i ne žele jer je njihov krajnji cilj Njemačka.

S druge strane, Poljska je postavila bodljikavu žicu i rasporedila vojne i policijske snage kako bi spriječile ilegalni ulazak u zemlju.


Pojedini migranti sijeku žicu i prelaze granicu, a među njima su i žene i djeca, što dodatno otežava ukupnu sliku. Međutim, nju otežava i činjenica da je Minsk, gledano formalno-pravno, u svemu ovome prilično čist iako se, to je sasvim jasno, bez njegove dozvole sve ovo sigurno ne bi događalo. Naime, migranti iz srednje Azije posve su se legalno prevozili letovima zrakoplovnih tvrtki arapskih zemalja, kao i turske državne tvrtke Turkish Airlines, u Minsk, kamo su doslovno stizali u svojstvu turista.

Oni nisu prešli tisuće kilometara pješice, kopnom ili morem kao ilegalni migranti na koje smo se već navikli. Zbog toga je EU izrazito ljut i na Tursku, koja se ne može praviti nevina u smislu da ništa ne zna, a u međuvremenu je obećala da će njezin zračni prijevoznik to prestati raditi, što nije ništa čudno s obzirom na to da se našao pod prijetnjom sankcija. Bruxelles je tim više ljut jer je Turska, osim što je članica NATO-saveza, i kandidatkinja za punopravno članstvo u EU-u.



Odgovor EU-a na novonastalu krizu na svojim istočnim granicama stigao je prošli tjedan. Njemačka podupire uvođenje novih sankcija EU-a protiv Bjelorusije, izjavio je ministar vanjskih poslova te zemlje Heiko Maas, optužujući Aleksandra Lukašenka da “besramno iskorištava migrante” šaljući ih na granicu s Poljskom.

“Sankcionirat ćemo sve one koji su uključeni u ciljano krijumčarenje migranata”, rekao je njemački šef diplomacije, čije je riječi 10. studenoga objavio Deutsche Welle. “Lukašenko mora shvatiti da njegove kalkulacije ne funkcioniraju”, rekao je Maas, dodavši kako će EU raditi na “proširenju i pooštravanju sankcija Lukašenkovu režimu”.

“Europska unija se ne može ucjenjivati”, rezolutan je dalje bio Maas, nazvavši stanje u pograničnoj zoni Poljske i Bjelorusije “užasnim”. Rekao je kako je EU spreman djelovati i protiv drugih zemalja i zračnih prijevoznika uključenih u tranzit migranata u Minsk.

Međutim, Maasove konstatacije kako se “EU ne može ucjenjivati” migrantima potpuno su neuvjerljive. Dovoljno se prisjetiti masovnog prodora migranata u proljeće 2015. kroz Tursku na prostor EU-a i kako je već iduće godine Bruxelles, prije svega Berlin, “kapitulirao” pred ucjenom Ankare i s njom postigao sporazum o 3 milijarde eura novčane pomoći Turskoj za zbrinjavanje izbjeglica na njezinu teritoriju.

Turska je, usprkos tome, 2019. opet vrlo lako “podigla rampe” i migrante počela propuštati u Grčku. Svi se još dobro sjećamo nasilnih scena s granice između dviju država u kojoj s jedne strane migranata stoje grčka vojska i policija, a s druge turske snage sigurnosti, a ni jedni im ne daju ni naprijed ni natrag, kao i brojnih posjeta europskih dužnosnika na grčku stranu granice i davanja potpora Ateni.

Erdogan je tada, kao što to uvijek i radi, manipulacijom migrantima vješto tražio nove ustupke EU-a – u konkretnom slučaju riječ je bila o traženju da se zaustave velike ofenzive sirijskih snaga na sjeverozapadnu regiju Idlib koja je većim dijelom pod nadzorom proturskih oporbenih snaga, inače će, kako je rekao, prema EU-u krenuti dva milijuna novih sirijskih izbjeglica.

Sadašnji “export” migranata posredovanjem turskih zračnih prijevoznika nije ništa drugo nego Erdoganova demonstracija moći prema jalovom EU-u, čije se pojedine članice – poput Grčke, Cipra i Francuske – oštro protive njegovoj vanjskoj politici, a drugi se dio EU-a ponaša ili proturski ili se u tom sukobu pretvaraju da su nezainteresirani – ne želeći se nikomu zamjerati – po onoj zagorskoj “ne bum se štel mešat”.

Međutim, spomenuto priopćenje EU-a, a njemu su se u međuvremenu u tome pridružili SAD i UK iako ih to previše ne brine, rekavši kako će protiv Lukašenka i drugih državnih službenika Bjelorusije uvesti nove sankcije, teško može pomoći stabilizaciji stanja na poljsko-bjeloruskoj granici. Lukašenko je već ionako “okićen” sankcijama Zapada svih mogućih vrsta, poput božićne jelke na kojoj više nema slobodne grane da se stavi ukrasna kuglica.

Zato i može prijetiti EU-u kako će mu, u slučaju novih sankcija, zaustaviti dotok plina kroz ključni plinovod Yamal-Europe koji prolazi i bjeloruskim teritorijem i kojim se ruski arktički plin doprema do poljske granice s Njemačkom. Osim toga, upravo su zapadne sankcije protiv Lukašenka i njegove zemlje, kao posljedica nepriznavanja bjeloruskih predsjedničkih izbora iz kolovoza 2020., i bile uzrok dramatičnog Lukašenkova zaokreta prema Rusiji i Putinu i potpunog prekida bilo kakvih konkretnih odnosa Bjelorusije sa Zapadom temeljenih na nastavku suradnje.

Ne zaboravimo, do tada je Bjelorusija, poput Moldavije, Ukrajine, Gruzije i Azerbajdžana, bila dio EU programa tzv. istočnog partnerstva kroz koji Bruxelles te zemlje namjerava konkretnim projektima na različitim razinama staviti pod svoju zonu utjecaja, a u određenom povoljnom trenutku ih i integrirati u svoj sastav. Bjelorusija je prije nekoliko mjeseci, na zadovoljstvo Rusije, napustila tu platformu.

Zato ne vidim mogućnost da će nove sankcije EU-a, ako se temelje isključivo na očekivanju Lukašenkove kapitulacije, na bilo koji način pomoći migrantima koji već trpe glad i hladnoću. Prema svim važećim konvencijama, treba im pružiti pomoć, samo tko će to učiniti sada kada je u pozadini svega čista geopolitika i unutar nje potpuno suprotstavljeni interesi.

Sama Poljska nije toliko u neugodnoj situaciji koliko Varšava jauče na sav glas, s obzirom na to da migrantima i nije namjera zadržavati se u toj zemlji, nego se domoći Njemačke. Međutim, problem za Varšavu je to što Berlin sada Merkeličinu “welkomen politik” prema migrantima napušta, svjestan njezinih pogrešaka i šteta koje je nanijela Njemačkoj i njezinu ugledu u EU-u, čija se javnost, htjeli to političari ili mainstream mediji priznati ili ne, velikim dijelom protivi masovnim ilegalnim migracijama i njezinim sigurnosnim, političkim, demografskim, socijalnim i kulturološkim posljedicama.

Zemlje Europske unije ovo što se sa sada događa na istoku Poljske nazivaju “hibridnim napadom režima Aleksandra Lukašenka”, svojevrsnom kombinacijom političkog i vojnog djelovanja i instrumentaliziranja humanitarnih problema. To je gotovo sigurno tako. Međutim, ne bi li se i sam EU trebao pogledati u ogledalo i promotriti kakvu to vanjsku politiku posljednje desetljeće Bruxelles vodi i je li ona za EU bila korisna ili samoubilačka, odnosno ima li u njoj krivnje za ozbiljne posljedice s kojima se sada svi suočavamo – nikako ne samo u pogledu migranata? U Bruxellesu, naravno, samokritike nema iako je formalno dopuštena jer se svi službenici boje za svoje pozicije pa makar imali i stavove oprečne aktualnim političkim odlukama čelnih struktura Unije. Nešto slično kao i u Moskvi u vrijeme SSSR-a, kada je samokritika državnog upravljanja Komunističkoj partiji nedvojbeno odanih članova redovito značila ili gulag u prvoj fazi te države, pri vodstvu Staljina, ili završetak bilo kakve ozbiljnije političke karijere u njezinoj kasnijoj fazi.

Zbog svoje politike Europska se unija u nepunih deset godina uspjela preobraziti od najperspektivnijeg i vjerojatno najugodnijeg mjesta na svijetu za život i rad u posrnulog i posve dezorijentiranog “igrača”, prepunog unutarnjih problema i dubioza, ali i megalomanskih ambicija, koji želi biti velik i utjecajan među globalnim geopolitičkim divovima. Međutim, za to nema kapaciteta ili, preciznije, imala bi ih da je vodila promišljeniju politiku i da nije dopustila da je se, poput psa na povocu, nahuška u sukob s Rusijom, a vjerojatno i s Kinom iz kojeg može izaći jedino u kaosu i ruševinama. Sada EU više izgleda poput broda koji se opasno nagnuo, pa čak i tone, i čiji se članovi posade hvataju za bilo kakvo čvrsto uporište pokušavajući spasiti sami sebe.

Na podanički se način, linijom manjeg otpora, nitko i nikada u povijesti nije izborio za svoju slobodu, a kamoli za dobivanje statusa utjecajnog i autonomnog globalnog geopolitičkog igrača. Taj status nosi ogroman privilegij, ali i ogromnu odgovornost i zato ga mogu imati samo velike i snažne države. EU, koji ni sam ne zna što je, superdržava ili labava zajednica formirana na sličnim interesima, snažan jednostavno nije. I čim prije to shvati, tim bolje i za njega i za njegove građane, a vjerojatno i za cijeli svijet.

Drugim riječima, za EU se sve svodi na onu narodnu “kako siješ, tako ćeš i žeti”. Lukašenko je u svemu ovome najmanji krivac, a njegove diktatorske metode vladanja pritom nemaju nikakve veze, kao što ih za Zapad nemaju ni one državnih vođa u Saudijskoj Arabiji, Kataru, UAE-u… Štoviše, puno prije je kolateralna žrtva briselskih geopolitičkih stranputica i nesnalaženja.

Europska unija je, u svojoj geopolitičkoj kratkovidnosti i lošim procjenama, navodno u ime ljudskih prava, iako je za to sigurno nije bilo briga, nego je jedino željela smjenu Lukašenka i Bjelorusiju milom ili silom uvući pod svoje okrilje, i pri čemu je itekako bila “gurana” i od prekoatlantskih saveznika koji u svemu tome imaju svoje partikularne interese, naivno priznala bjelorusku disidenticu Svetlanu Tihanovsku kao službenu predstavnicu te zemlje. Nju već mjesecima po svojim uredima i salonima ugošćuju brojni lideri EU-a i Bidenove administracije, ali slaba je sada korist od toga. Praktične probleme možeš rješavati jedino s onima koji odlučuju o donošenju konačnih odluka, a ne s onima s kojima bi ti želio. U ovom slučaju, za Bruxeles će to biti omrznuti Lukašenko, a ne ni Putin ni Biden ni Angela Merkel. Rusija je 12. studenoga, na sastanku Vijeća sigurnosti UN-a, kad je bila riječ o spomenutoj migrantskoj krizi, potpuno odbacila apel Zapada za osudu režima Aleksandra Lukašenka i u tome nikako nije bila sama, a za osudu su, od 15 članica VS-a, bile Sjedinjene Države, Estonija, Francuska, Irska, Norveška, Velika Britanija i Albanija.

Ali nije toliko stvar u ruskom odbacivanju apela zapadnih zemalja koliko u korištenoj retorici. Naime, zamjenik ruskog veleposlanika u UN-u Dmitrij Poljanski izjavio je tom prigodom kako zapadne države članice VS-a UN-a očito “imaju mazohističke sklonosti”, pokrećući temu koja je “potpuna sramota za EU”.

Stanje na poljsko-bjeloruskoj granici nazvao je “apsolutnom sramotom i potpunim kršenjem svih mogućih međunarodnih konvencija i normi”. Sada je potpuno vidljivo kako je Moskva i u ovom pitanju, kao i ranije u pitanju bjeloruskih predsjedničkih izbora, otvoreno stala na stranu Lukašenka i da prije spomenute sjednice VS-a telefonski poziv njemačke kancelarke Angele Merkel ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu da posreduje oko sukoba Varšave i Minska nije urodio plodom.

Rusija, naime, potpuno odbacuje svoju umiješanost u nastalu krizu, za što je optužuje Poljska, te je Putin Angeli Merkel u telefonskom razgovoru predložio – da nazove Lukašenka. Rusija se, sada je to također već posve vidljivo, na međunarodnoj sceni počinje ponašati poput SAD-a. Različite krizne situacije, u kojima ne sudjeluje neposredno, ona samo promatra i ocjenjuje odbacujući bilo kakvu odgovornost za njihov nastanak, a krivnju svaljuje isključivo na nekog od aktera koji u njima neposredno sudjeluje i na one koji ga izvana podupiru. Najbolji primjer za to je Ukrajina, od čije krize Moskva permanentno “pere ruke”, isto kao i Washington, iako su oboje u nju uvučeni “do grla”, a od sada – i Bjelorusija. Svijet ide u pogrešnom smjeru. Ako za to i bude istinske volje, potpuno poremećene odnose na relaciji Istok – Zapad bit će nemoguće preko noći dovesti u red. Suradnja se, kao i u odnosima među ljudima, brzo i lako prekine, pokazala je povijest bezbroj puta, ali je uspostava novog povjerenja bolan proces, a put prema njemu dug i trnovit. Njega će se prije ili poslije morati prijeći, ali će posljedice pokrenutog neprijateljstva biti velike. I to za sve strane – bez iznimke.

Velika Britanija je EU brod već napustila, sigurno ne zbog izražene volje građana na referendumu o Brexitu, dobro znajući što će na europskom kopnu uskoro uslijediti. Jer London nije puki promatrač koji vuče ad hoc poteze pokušavajući se prilagođavati, nego moćni sukreator globalnih geopolitičkih zbivanja. Zato će on sada, kako saveznik, rado “pomoći” EU-u slanjem svoje vojske na istočne poljske granice. Time će on braniti EU od “pomahnitalog” Lukašenka i Putina, a zapravo će sukreirati njegovu sigurnosnu i vanjsku politiku iako je sam iz EU-a pobjegao. EU je Bjelorusiju de facto “na tanjuru” isporučio Rusiji, a ova će taj poklon itekako znati iskoristiti.

O kakvoj je “grešci u koracima” Bruxellesa riječ, najbolje svjedoči sljedeće: Lukašenko je svih ovih godina zapravo bio “kost u grlu” ruskom vođi Putinu, ne pristajući na inicijative Moskve za jačanje zajedničkih integracija i u političkom i u gospodarskom, pa i u vojnom smislu. Lukašenko nikada nije želio priznati ni Krim kao dio ruskog teritorija iako su ga zbog toga često kritizirali ruski mediji, ali i pojedini političari, a istodobno je itekako želio poboljšati odnose sa Zapadom, prije svega sa SAD-om, što je poglavito bilo vidljivo u vrijeme Trumpove administracije kada je čak u jednom trenutku odbio kupovati rusku naftu, zbog, kako je smatrao, “cijene koja nije bratska” te je zato kupio dva tankera s američkom naftom. U Minsk je došao čak i tadašnji državni tajnik Mike Pompeo, koji je pritom u izjavi spomenuo i pomake nabolje u pogledu stanja ljudskih prava u Bjelorusiji.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI