EU „jedinstvo“ na djelu: Cipar odbio sankcije Bjelorusiji

Nedugo nakon izbijanja masovnih prosvjeda građana Bjelorusije, prije svega Minska, izjavio smo kako je jedna od osnovnih razlika između tih događaja i „euro-majdanske“ revolucije u Ukrajini 2014. g. nejedinstvo samoga Zapada, koji se 2014. g. vrlo brzo homogenizirao na zajedničkoj „proturuskoj fronti“ pod vodstvom SAD-a, misleći, kako će brzo – politički i sankcijski slomiti svog ključnog geopolitičkog suparnika – Rusiju, dok po pitanju Bjelorusije to niti izdaleka nije tako.

SAD i istočne članice EU (koje su, zapravo, produžena ruka Washingtona za pritisak na Bruxelles i Berlin po različitim pitanjima), prije svih Poljska, Litva i Latvija, zauzimaju se za čvrste i oštre mjere protiv Minska, dok su „stare“ članice EU puno opreznije, znajući, koji su ulozi i posljedice u pitanju u slučaju izlaska bjeloruske krize izvan kontrole, i koliki je utjecaj Rusije u toj zemlji. Zato one iz drugačijega kuta gledaju na čitavu situaciju u odnosu na Washington i njegove europske satelite, ne želeći još jedan visokorizični geopolitički problem na svojim istočnim granicama. Jer i Ukrajina je po EU, kao takva – i više nego dovoljna.

Koliko je stanje s Europskoj uniji konfuzno kada je u pitanju donošenje nužnog konsenzusa po ključnim vanjskopolitičkim pitanjima (a ono bjelorusko postalo je upravo takvo, najviše zbog aktivnosti Poljske i Litve (a iz pozadine, naravno, i Washingtona) koje su odmah na početku prosvjeda, za razliku od svih ostalih, protiv službenog Minska zauzeli klasičnu ratnu poziciju (prijetili oštrim sankcijama, na svoj teritorij primili pojedine vodeće bjeloruske oporbene političare poput Svetlane Tihanovskaye – proglašujući je čak i novom predsjednicom umjesto Aleksandra Lukašenka i td.), svjedoči i slijedeća vijest.

U petak, 18. studenog, na zasjedanju Vijeća stalnih predstavnika članica EU u Bruxellesu, razmatralo se pitanje o uvođenju sankcija protiv Bjelorusije zbog navodno falsificiranih izbornih rezultata na predsjedničkim izborima održanim 9. kolovoza. Prema navodima europskih medija, uvođenje sankcija nije dogovoreno zbog stava Cipra, čiji je veleposlanik ni manje-ni više nego uložio veto na prijedlog kaznenih mjera protiv Minska. Kako je medijima objasnio jedan neimenovani europski službenik, takav potez Nikozije „štiti režim Lukašenka od posljedica njegovih nedemokratskih poteza i pritisaka“. Sama ciparska vlada svoj je potez objasnila željom da od EU (čiji je Cipar član) dobije po njega odgovarajuće korake EU u odnosu prema Turskoj, koja izvodi istraživačke radove u podmorju spornih voda u dijelu istočnog Sredozemnog mora – bogatih energentima. Naknadno je postalo jasno kako je Pariz otvoreno podržao odluku Cipra u odnosu prema sankcijama protiv Turske, o kojima se mora razgovarati na predstojećem summitu EU 21. i 22. rujna (mnogi analitičari smatraju da će se na njemu protiv Ankare uvesti samo „kozmetičke“ sankcije, protiv pojedinih nižepozicioniranih državnih službenika i brodarskih tvrtki koje sudjeluju u spomenutim istraživačkim radovima).

Preksinoć je Europski parlament usvojio rezoluciju kojom ne priznaje Aleksandra Lukašenka predsjednikom Bjelorusije i podržao je uvođenje sankcija protiv njega. Međutim, rezolucija EP nema pravno obvezujuću snagu. Odmah nakon njenog izglasavanja bjelorusko Ministarstvo vanjskih poslova objavilo je kako je vlada u Minsku spremna dati „adekvatan odgovor“ Zapadnim sankcijskim pritiscima.



Iz svega navedenog može se izvesti nekoliko ključnih zaključaka:

1. Europska unija nije u stanju zaštititi interese svojih južnih članica Grčke, Cipra, Francuske i Italije kada su u pitanju njihovi sporovi s Turskom vezano ili uz teritorijalna razgraničenja na moru,  nalazišta energenata, ili stanje u Libiji. Tursko članstvo u NATO savezu i mogućnost manipuliranja izbjegličkom krizom od strane Ankare, uz „mutnu“ ulogu SAD-a koje gledaju isključivo što je od svega toga u njihovu interesu i na pojedinim segmentima te višeslojne „bojišnice“ podupiru jednu odnosno drugu stranu, čine nepremostivim pokušaje Bruxellesa da iznađe pravilno i po sve strane prihvatljivo rješenje;

2. Južne članice EU očito gube strpljenje i kreću u svojevrsnu političku ofanzivu ali ne više protiv Ankare (jer je to besmisleno i u startu osuđeno na propast), već protiv Bruxellesa. One jasno daju do znanja tko je u čitavoj ovoj priči član EU i koga bi to, onda, prema logici stvari, ta ista Unija mora i podupirati – ne deklarativnim izjavama ili labavim sankcijama protiv Turske, već odlučnim i snažnim mjerama koje bi Ankaru trebale primorati na odustajanje od agresivnog ponašanja (kako ga one nazivaju) i svojih „nezasitnih“ vanjskopolitičkih ambicija. A kakve bi to Europska unija snažne mjere mogla poduzeti a da pritom potpuno ne destabilizira stanje na svojim južnim granicama – nitko ne zna niti za to nudi odgovor. U tome i jest tragedija EU, kao daleko najslabije karike u lancu globalnih geopolitičkih igrača (SAD, Kina, Rusija). Ona nije u stanju riješiti niti sporove unutar same sebe ili u svom najbližem okružju, a kamo li da nešto značajnije može učiniti na široj – globalnoj razini.

Zato Europskoj uniji nekontrolirana ekspanzija bjeloruske krize sada najmanje treba, i to je posve razumljivo. U tim i takvim, po Bruxelles krajnje nepovoljnim okolnostima (a što vjerojatno nikada nećemo doznati), možda je Cipar djelovao na ovakav način – vetom protiv sankcija Bjelorusiji – ne samo zbog svojih problema s Turskom, već upravo zbog nezavidnog položaja same Europske Unije i na nagovor puno jačih igrača unutar iste, pa makar to dodatno narušavalo ionako loš imidž Bruxellesa kada je u pitanju sposobnost donošenja ključnih, prije svega vanjskopolitičkih odluka. Uostalom – koga briga za imidž kada su osnovna egzistencijalna pitanja u igri. A po budućnost EU sigurno jesu.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI