Tridesetogodišnji globalizacijski ciklus (1990.-2020.) koji se upravo završava, obilježila je liberalna misao, odnosno kaos njezinih bezbrojnih interpretacija u čijoj magluštini su evoluirale europske političke elite. S jedne strane, u duhu liberalizma kao svjetonazora koji zagovara smanjenje nadzora države i drugih političkih institucija nad individualnim slobodama ; s druge strane, u kapitalističkoj ekonomiji koja promovira laissez faire (djelovanje slobodnog tržišta i tržišnih zakonitosti) ; dok bi vladavina prava (John Locke) trebala jamčiti i regulirati ostvarenje tih sloboda. Radilo se o više nego zahtjevnom programu : opstati na « političkom tržištu » diferencijacijom unutar jednog istog političko-ekonomoskog obrasca – neoliberalnog kapitalizma koji zastupa tezu, da će slobodno tržište prirodno dovesti ljude u stanje ravnoteže te da će ono, bez uplitanja države, dovesti do pravedne raspodjele dobara među ljudima i omogućiti gospodarski razvoj. A političke elite predstavljaju te oslabljele države kojima bi svejedno trebalo vladati, štoviše ovladati ojačalim pojedincima, među kojima su se brojni predali predatorstvu umjesto pravednoj raspodjeli, što onemogućuje gospodarski razvoj i vladavinu prava iznad kojeg su se ti pojedinci izdigli. Na koji su se, dakle, način reorganizirale europske političke elite?
Prilagodba francuskih političkih elita jednoumlju
Na francuskoj političko-medijskoj sceni, u kritici ideološkog konformizma koji dominira europskom političkom scenom (posebno od posljednje četvrtine 20. stoljeća), uvriježio se kvalifikativ «jednoumlja». Njime jedni nazivaju ono što smatraju ideološkom dominacijom koja promovira određen izbor društva i predstavlja ga kao jedini legitiman po pitanju ekonomije, europskih integracija, liberalizacije običaja, imigracije, itd. Drugi denunciraju «jednoumlje» koje vide u opstojnosti etatističkog, kolektivističkog i nacionalističkog duha promoviranog kao jedinog respektabilnog načina služenja općem interesu koji uvijek treba biti iznad individualnih sloboda i odgovornosti, iznad otvorenosti prema svijetu.
Iz tog međusobnog optuživanja za jednoumlje, koje to nije jer izražava dva različita pristupa organizaciji društva, postupno je izraslo i planetarno se nametnulo, susretom između «jednoumlja» koje «vidi» ljevica i onog koji «vidi» desnica, ono pravo – neoliberalno jednoumlje.
Koncept neoliberalnog jednoumlja prema ljevici
Prema Ignaciju Ramonetu (članak « Jednoumlje » u Le Monde diplomatique, 1995.), liberalno jednoumlje počiva na temeljnom načelu, « ekonomije iznad politike » i vrti se oko nekoliko ključnih koncepata: tržišta, konkurencije i kompetitivnosti, slobodne trgovine, trgovinske i financijske globalizacije, međunarodne podjela rada, jake valute, deregulacije, privatizacije, liberalizacije. Utjelovilo se u « neo ili ultra liberalnom » kapitalizmu koji su 1980-tih promovirali kao jedini mogući model društva Ronald Reagan i Margaret Thatcher. Rečenica Margaret Thatcher « Nema alternative » (« There is no alternative ») zbog koje su je protivnici prozvali « Tina », reprezentativna je, odnosno rezimira i simbolizira jednoumlje neoliberalnog misaonog obrasca. Politički i ekonomski akteri koji se pridržavaju određenih međunarodno dogovorenih političkih smjernica, poput Pakta o stabilnosti ili Washingtonskog konsenzusa, stoga se smatraju akterima i promotorima neoliberalnog jednoumlja. Na nacionalnoj razini, u Francuskoj će tu misao širiti mediji, organizacije poslodavaca poput MEDEF-a, kao i velike međunarodne institucije, poput MMF-a ili WTO-a. Preuzeti će ju većina desnih i lijevih političkih vođa, poglavito jer će članstvo u neformalnim grupama (Bilderberg i Trilaterala), kreiranim i financiranim od strane svjetske financijsko-ekonomske oligarhije, postati jamstvo za uspješnu političku karijeru.
Koncept socijaldemokratskog jednoumlja prema desnici
Prema francuskoj desnici, jednoumlje je u stvari sadržano u antiliberalnom konsenzusu koji brane lijevi intelektualci i mediji kada promoviraju « državu blagostanja », ideju prema kojoj bi neki viši entitet bio bolje pozicioniran od samog individuuma odlučivati o tome što mu je potrebno, ili smatraju da su subvencije i protekcionističke politike nužne u ostvarivanju općeg dobra. Na europskoj razini, francuska desnica posebno osuđuje dominaciju socijaldemokratskog konsenzusa koji se, prije svega, očituje u centralizirajućem, planiranom i zapovjednom karakteru europskih institucija.
Desnica žestoko kritizira ljevičarsku « intelektualnu diktaturu ». Tvrdi da, poput konfekcijske odjeće, ljevica ima uvijek spremna « konfekcijska razmišljanja » za « sve konfekcijske brojeve » – odnosno sva moralna i socijalna pitanja, uključujući egalitarizam, socijalnu pomoć, imigraciju, obrazovni sustav, obitelj, običaje.
Desnica redovito kontestira i intelektualno naslijeđe proizišlo iz « Svibnja 68. », (najvećih studentskih nemira u Francuskoj) za koje tvrdi da je ljevicu zamrznulo u poziciji « politički korektni ».
U tom je duhu i predsjednik Nicolas Sarkozy u intervjuu za novine Libération od prosinca 2005., optužio novinare za blagonaklonost prema jednoumlju i ukazao na nametnuti black-out (zamračenje) realnih problema koje generiraju imigracija i urbana nesigurnost, što potiče protuimigracijski ekstremizam :
« Možete uživati u savezništvu s Komunističkom partijom, s ekstremnom ljevicom, dati riječ svim ekstremistima. To je dobro, jer je jednoumlje ! U ovoj se zemlji više ništa ne može reći a da niste odmah optuženi za najgadnije skrivene primisli ! Iako je jednoumlje nepodnošljivo. I mislim da ste upravo vi ti koji su odsječeni od stvarnosti i težnji sugrađana. Zabranjujući republikancima da slobodno govore, vi u stvari prostirete ležaj Nacionalnoj fronti (ekstremnoj desnici). »
Mediji su Sarcozyju zamjerili taj njegov « demagoški istup ». Naime, kako su umjerene europske političke elite sasvim zaokupljene bespoštednom borbom za opstanak i vlast u uvjetima neoliberalnog jednoumlja, postala im je daleka i nerazumljiva svakodnevna borba za preživljavanje kojoj su prepustili svoje birače (fraktura između vlasti i naroda). Više nema ideološke borbe između dva fundamentalno antagonistička koncepta (kao u doba hladnog rata), pa naklonost birača ostvaruju upravo dijabolizacijom radikalnih političkih stranaka pomoću medija koje Sarcozy kritizira, Na primjer, predsjednik Chirac svoj je drugi mandat osvojio samo zahvaljujući ujedinjenim glasovima lijeve i desne biračke baze protiv kandidata ekstremne ljevice Jean-Marie Le Pena, jednako kao i predsjednik Macron protiv populističke kandidatkinje Marine Le Pen. Evidentno se radi o mehanizmu « glasovanja protiv, a ne za » (izbor manjeg zla) kojim se europske vladajuće političke strukture služe kako bi izbjegle priznati, jednako evidentnu, ideološku prirodu raskola između vlasti i naroda koji svojim političkim elitama ne vjeruje da neoliberalni kapitalizam nema alternative.
Alternativa francusko-libanonske veze
Kako je EU prostor vladavine prava, ali prava nisu svima jednako dostižna (za izborne pobjede su nužna znatna financijska sredstva), europski stranački vođe mogu popustiti iskušenju ilegalnog financiranja stranaka. Međutim, kako to dokazuju takve, od francuskih medija razotkrivene afere, više zahvaljujući unutarstranačkim nego međustranačkim borbama, one mogu dobiti sudski epilog nesagledivih posljedica po karijeru vođe koji se upustio u financijske vratolomije.
Tako je predsjednika Chiraca bojazan od osude u okviru « afere fiktivnih radnih mjesta njegove stranke RPR-a » (7 permanentnih djelatnika RPR-a bilo je plaćano iz pariškog gradskog proračuna dok je Jacqaues Chirac bio gradonačelnik) pratila do kraja života. Zarobljeni u tjesnacu između europske vladavine prava i neoliberalnog jednoumlja, više nego traženjem ideoloških alternativa, brojni politički vođe preokupirani su pronalaženjem onih financijskih, odnosno zaobilaženjem stroge europske regulative o financiranju političkih stranaka, pomoću inozemnih partnera.
Prijateljstvo Chirac-Hariri
Francusko-libanonska veza počinje prijateljstvom između Chiracovog klana u RPR-u i libanonskog premijera Haririja. « Chirac je moj najbolji prijatelj », tvrdio je bivši libanonski premijer Rafik Hariri, ubijen 2005. u atentatu u Beirutu. Upoznali su se u doba kada je jedan bio « samo » gradonačelnik Pariza na putu prema Elizejskoj palači, a drugi uspješni poduzetnik u Saudijskoj Arabiji i Francuskoj – gdje je transformirao francusku tvrtku za inženjering Oger u Oger international.
Hariri će u razdoblju 1992.-2004. obnašati funkciju libanonskog premijera, a Chirac 1995. postati 22. predsjednik Republike Francuske. Hariri će « svog prijatelja Chiraca učiti pravilima igre na Bliskom istoku kojima se postižu ravnoteža i stabilnost ». Tu je igru francuski predsjednik savršeno integrirao, do te mjere da mu je tadašnji sirijski predsjednik Hafez al-Assad poželio povjeriti vlastita sina. Malo prije smrti, 2000. godine, rekao mu je : « Bashar je kao tvoj sin, pa ćeš ga morati tretirati kao takvog ». Sve dok događaji nisu krenuli u neželjenom smijeru.
Paradoksalno, upravo je Rafik Hariri potaknuo Chiraca da upozna Bashara al-Assada i potakne politiku otvaranja Sirije. Međutim, mladi sirijski predsjednik nije, poput svog oca, libanonskom premijeru odobrio minimum autonomije u odlučivanju (rekonstrukcija ratom razorenog Libanona odvijala se pod tutelom Sirije), zbog čega se Hariri počeo opirati diktatu iz Damaska. Tako se usprotivio produljenju predsjedničkog mandata Emilea Lahouda, zbog čega mu je Bashar zaprijetio: « Učini što ti kažem, u protivnom ću razbiti sve što si obnovio, kunem se u tvoju glavu i glavu tvog prijatelja Chiraca. »
14. veljače 2005., Rafik Hariri ubijen je zajedno s 21 osobom, u eksploziji tone TNT-a u trenutku u kojem je njegovo vozilo prolazilo morskom obalom u srcu Bejruta. Jacques i Bernadette Chirac prvi su pružili podršku supruzi ubijenog premijera, kako svjedoči Rima Tarabay, Haririjeva najbiža suradnica.
Kasnije će francuski predsjednik u svojim memoarima zapisati : « U mojim je očima nesumnjiva odgovornost Bashara al-Assada u smrti Rafika Haririja, iako za to ne raspolažem nepobitnim dokazima ». Do kraja svog predsjedničkog mandata, Chirac će raditi na kreiranju STL-a (Special Tribunal for Lebanon, 2009.), boriti se da se odgovornima za ubojstvo njegova prijatelja sudi.
Nakon što je u svibnju 2007. napustio Elizejsku palaču, Chirac « nije imao vremena pronaći novi smještaj » (prema AFP-u), pa mu je obitelj Hariri ponudila smještaj u svom stanu na prestižnoj pariškoj adresi. Hariri je taj stan kupio još 2001., u njemu nikada nije stanovao niti ga iznajmljivao, a boravak obitelji Chirac u njemu se odužio, što je skandaliziralo dio javnosti koji je smatrao nepriličnim da bivši francuski predsjednik, s mirovinom od 30 000 eura, « prima poklone » od obitelji stranog premijera i milijardera. Teško bolestan, u invalidskim kolicima, Jacques Chirac je 2015. konačno bio prisiljen gostoprimstvo libanonskog milijardera zamijeniti gostoprimstvom drugog prijatelja, francuskog milijardera Françoisa Pinaulta koji mu je ponudio smještaj prikladniji za osobe smanjene mobilnosti; što je obnovilo polemike oko veze između političara i brzorastućeg broja milijardera, reaktualiziralo «aferu Karachi» i sumnju da je Chiracova francusko-libanonska veza bila korištena od strane njegova unutarstranačkog rivala Balladura za financiranje izborne kampanje kojom je želio konkurirati službenom kandidatu RPR-a na predsjedničkim izborima 1995. – Chiracu.
Prijenos unutarstranačke borbe na međunarodnu scenu
Naime, 8. svibnja 2002., nekoliko dana nakon što je Chirac osvojio svoj drugi predsjednički mandat, 11 djelatnika francuske brodogradnje i njihova tri pakistanska pratitelja ubijeni su u atentatu u Karachiu, dok ih je 12 ranjeno. Radili su na realizaciji ugovora Agosta (prodaja tri podmornice Pakistanu) koji je 1994. potpisala vlada Chiracovog protivnika Edouarda Balladura. Iako službena istraga privilegira pistu atentata Al-Qaide, paralelno je angažiran i Claude Thévenet, bivši agent francuske obavještajne službe, koji je, u svom izvještaju «Nautilus» od 11. rujna 2002., zaključio da je atentat povezan s prestankom plaćanja provizija mreži suradnika Libanonca Ziada Takieddina koji je posredovao u potpisivanju ugovora s Pakistanom i Saudijskom Arabijom. Naime Chirac je obaviješten o mogućoj političkoj redistribuciji sredstava uprihođenih na marginama dvaju ugovora o naoružanju koje je krajem 1994. potpisala vlada Edouarda Balladura: Agosta i Sawari II (dvije fregate prodane Saudijskoj Arabiji), naredio prestanak plaćanja provizija Takieddinovim suradnicima u Pakistanu i Saudijskoj Arabiji, što je moglo proizvesti želju za odmazdom.
Niti 20 godina kasnije, u « aferi Karachi » nema sudskih presuda, nego su joj se priključile sumnje u ilegalno financiranje Sarcozyjeve pobjedničke predsjedničke kampanje 2007. (njegovo se ime spominje i u ilegalnom financiranju Balladurove kampanje) od strane ubijenog libijskog vođe Gadafija, opet zahvaljujući posredovanju Ziada Takkiedina.
U međuvremenu su, u Libanonu, građani izišli na ulice kako bi denuncirali neskrivenu korupciju, nepotizam i pronevjeru javnog novca od strane libanonskih političkih dužnosnika ; i kako bi zahtijevali vladavinu prava. Nisu dobili značajniju potporu od strane europskih demokracija čiji se dužnosnici teško odriču svojih bogatih libanonskih prijatelja.