GEOPOLITIČKE IGRE NAKON PORAZA ZAPADA U AFGANISTANU: Smanjene utjecaja NATO-saveza, osnivanje europske vojske, sve veći utjecaj Rusije i Kine…

Mnogi se u svijetu posljednjih tjedana pitaju što u geopolitičkom smislu donosi poraz Sjedinjenih Država i Zapada u cjelini u afganistanskom ratu. U ovoj ću analizi pokušati dati odgovor na to kompleksno pitanje. Ali najprije treba objasniti kako je u Afganistanu uistinu riječ o vojnom porazu, usprkos tome što američka vojska nije poražena u doslovnom smislu te riječi. Pentagon je, naime, uspješno i organizirano evakuirao svoje vojnike i glavninu vojne tehnike, što nije slučaj kod “klasičnih” vojnih poraza, poput, primjerice, iračke vojske tijekom američke operacije “Pustinjska oluja”, kada je od nje nakon nekoliko mjeseci ostalo samo sprženo željezo i groblja s tisućama pobijenih vojnika.

Pa iako se današnja vojna strategija nije značajnije promijenila u odnosu na onu iz vremena Rimskog Carstva, promijenilo se nešto drugo. U antičko doba vojne su pobjede Rimu donosili isključivo slavni zapovjednici jednako slavnih legija, a “vrhnje” je na kraju ubirao car. Međutim, danas pobjede i poraze u ratnim pohodima, osim vojnog segmenta, definira i onaj politički. Štoviše, on je najčešće i dominantan.

O tome svjedoči činjenica da Amerikanci nisu bilo “klasično” vojno poraženi ni u Vijetnamu (istina, za svoje pojmove pretrpjeli su velike gubitke, oko 60.000 ubijenih vojnika): i dalje su bili superiorniji od svojih protivnika u svim vrstama naoružanja i mogućnostima njegove primjene. Međutim, Vijetnamski rat završila je američka politika (Kongres) pod snažnim pritiskom domaće i svjetske javnosti – svjesna pat-pozicije i nemogućnosti konačne vojne pobjede. Ali usprkos tome ni tada, kao ni danas, ama baš nitko ne dvoji da su Amerikanci u Vijetnamskom ratu bili poražena strana.

Kao što je neuspjela vijetnamska kampanja imala goleme posljedice za američko društvo, koje se osjećaju i do danas, isto tako, čak i više, i poraz u Afganistanu snažno će utjecati na sveukupne procese u američkom društvu, tamošnje silnice i odnose snaga. Čime će to rezultirati, sada još nitko ne zna, ali će definitivno imati utjecaja i na cijeli svijet. I tu se vraćamo na ključno pitanje – što će američki (zapadni) poraz u Afganistanu značiti u geopolitičkom smislu? Što će značiti za Afganistan manje je važno. Ondje se, povijesno gledano, neće puno toga promijeniti iako unutarnji procesi u toj zemlji mogu imati utjecaja (pa i značajnog) na susjedne zemlje regije, pa i na Europu ako se ona zajedničkom politikom ne odupre mogućem izbjegličkom valu iz te zemlje koji je već pokrenut. Čini se da će Bruxelles, svjestan unutarnjih dubioza, ići upravo u smjeru otpora (o tome je bilo više riječi u prethodnoj analizi).

Međutim, na globalnoj geopolitičkoj razini poraz SAD-a u Afganistanu imat će ogromne posljedice. Jedne od najvećih bit će za NATO – taj, što se vojne snage, brojnosti i količine suvremenog naoružanja tiče nedodirljivi vojni savez, koji upravo posljednjih godina pretendira projicirati svoju silu s europske i na globalnu razinu – u prvom redu Daleki istok (u kinesko “dvorište”), ali i u Afriku, Arktik itd. Jer gotovo su sve zemlje članice NATO-saveza aktivno sudjelovale u ratu na afganistanskom tlu, da bi na kraju, “podvijena repa”, doslovno pobjegle na prvi znak američkog vojnog povlačenja, što baš nije dobro za ugled i ambicije tog saveza. Nije nikakva tajna da su pojedine članice NATO-saveza bile nezadovoljne američkom odlukom o povlačenju. Prije svega je riječ o ključnoj američkoj vojnoj saveznici, ne samo u Europi, Velikoj Britaniji, koja je čak pokušavala privoljeti Njemačku i Francusku da zajednički nastave sa svojom vojnom misijom u Afganistanu i nakon američkog povlačenja. Međutim, ni Berlin ni Pariz za to nisu iskazali interes. Štoviše, poslije ove neuspjele NATO-ove misije ponovno su oživjele, nakon dolaska Joea Bidena na čelo SAD-a, umrtvljene ideje o potrebi europske strateške autonomije, između ostalog, osnivanjem zajedničkih europskih vojnih snaga koje bi, navodno, u strateškom smislu bile kompatibilne, odnosno nadopunjavale bi američke globalne interese. O tome je proteklih tjedana otvoreno u svojim brojnim javnim nastupima govorio i visoki predstavnik EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku Josep Borrell. Teško da je to Borrellov osobni hir ili čak hir Bruxellesa: puno prije će biti da se iza toga kriju interesi Berlina i Pariza.



Kada je riječ o Sjedinjenim Državama, sada je samo pitanje odakle će se sljedeći put povući njihovi vojnici. Vjerojatno će to biti Irak s obzirom na to da je Bagdad to već zatražio na temelju odluke iračkog parlamenta nakon američkog ubojstva čuvenog iranskog generala Qasema Soleimanija u bagdadskoj zračnoj luci 3. siječnja 2020., što je usijalo odnose u regiji. A konačni kraj američkog imperija i globalne hegemonije definitivno bi bilo američko političko povlačenje s Tajvana. Ne tako davno izrečene poruke bivšeg američkog državnog tajnika Mikea Pompea (iz Trumpove administracije) o potrebi da SAD konačno otvori svoju vojnu bazu na Tajvanu djeluju kao znanstvena fantastika. Tim su više nevjerojatne što dolaze iz usta čovjeka koji je svojedobno, prije dolaska na spomenutu dužnost, obnašao funkciju direktora CIA-e pa bi morao znati kako bi američki pokušaj realizacije te ideje spriječila kineska vojska istog trena kada bi službeno bio obznanjen. Takav američki avanturizam označio bi i kraj tajvanskih snova o nezavisnosti. Čak i bez spomenutog avanturizma oko Tajvana, nakon fijaska SAD-a i NATO-saveza u Afganistanu već pokrenuto prebacivanje glavnine vojnih snaga Zapada prema Kini s ciljem sprečavanja širenja njezina regionalnog i globalnog utjecaja djeluje neuvjerljivo.

Amerikanci su u Afganistanu poniženi, a jedan od većih dokaza te tvrdnje je da su talibani, usprkos navodima o želji za budućom suradnjom i sa SAD-om, objavili kako će se svečana inauguracija formiranja njihove privremene vlade u Kabulu održati 11. rujna, dakle, ni manje ni više nego na dan terorističkih napada na SAD 2001., koji je rezultirao američkom vojnom intervencijom i svrgavanjem talibanske vlasti u Afganistanu. Slučajna simbolika ili namjerno odabran, za Amerikance emocionalno bolan način za demonstraciju pobjede nad SAD-om, prosudite sami.
Američke pozicije u regiji povlačenjem iz Afganistana definitivno su oslabjele i Washington će sada morati dobro razmisliti kuda i kako dalje. Ne toliko zbog pada utjecaja, koji će se djelomično i dalje održavati (Amerikance ne voli nitko, ali svi vole njihove dolare), nego, još više, zbog gubitka povjerenja da SAD može ili želi bilo što riješiti u smislu poboljšanja sigurnosti i stabilnosti srednje i južne i jugoistočne Azije i njezina prosperiteta. Tu ulogu sve više dobiva Kina, i to je nepovratan proces.

Brzina reakcije

Za one skeptike koji i dalje smatraju kako je američko povlačenje iz Afganistana dio osmišljenih dugoročnih strategija Washingtona prema kojima će on i dalje upravljati procesima u Afganistanu i njemu susjednim zemljama, ali sada na “daljinski upravljač”, bez svojih žrtava i puno jeftinije, treba reći da su u zabludi. I tu opet treba povući paralelu s Vijetnamom koja implicira nemogućnost američkog učinkovitog aktivnog vojnog djelovanja na tlu Afganistana nakon povlačenja. Naime, Vijetnam je bio okružen i potpomognut ključnim američkim neprijateljima – Kinom i SSSR-om, jednako kao što je sada Afganistan okružen Kinom, Rusijom (preko svojih srednjoazijskih partnera Tadžikistana i Uzbekistana), kao i Iranom – sve redom zemljama koje je Washington u svojim strateškim doktrinama proglasio ključnim neprijateljima. U uvjetima tako neprijateljskog okruženja i vlastite izoliranosti na terenu, ratovi se ne mogu dobiti.

O zabludi spomenutih skeptika još više svjedoči činjenica da Pentagon nije želio povući glavninu svojih snaga iz Afganistana u SAD, već je tražio mogućnost za njihovo premještanje u njemu susjedne zemlje. U tu je svrhu zatražio pomoć i od Rusije tijekom summita Biden – Putin u lipnju u Ženevi, u smislu da Moskva osigura privolu neke od srednjoazijskih država pod njezinim “kišobranom”, bilo Tadžikistana bilo Uzbekistana, za američko otvaranje vojne baze s koje bi, prema potrebi, američka vojska mogla djelovati u Afganistanu. Putin je to odbio, a isto su učinili i čelnici spomenutih država navodeći kako bi ih to moglo uvući u neposredan sukob s talibanima. Sjedinjene Države, naravno, mogu vojno djelovati na afganistanskom tlu i preko svojih udaljenijih bliskoistočnih baza, ali to nije isto: pokretima zračnih snaga (a na njih se to prije svega odnosi) time se smanjuje učinkovitost zbog smanjenja brzine reakcije u realnom vremenu, a osim toga, moraju prelaziti zračne prostore drugih zemalja koje bi za to morale dati prethodnu suglasnost.

Problem s povjerenjem

Nije posebna tajna kako je Indija jedna od najzabrinutijih država nakon vojne pobjede talibana i povlačenja američkih snaga iz Afganistana. Naime, pakistanska obavještajna zajednica Inter Services Intelligence – ISI (Pakistan je, podsjetimo, najveći indijski regionalni suparnik i država s kojom Indija ima neriješena teritorijalna pitanja, zbog čega su dvije zemlje u proteklih pola stoljeća vodile više ratnih sukoba manjeg ili većeg intenziteta i trajanja) idejni je i operativni utemeljitelj talibanskog pokreta, prvotno formiranog isključivo za borbu upravo protiv indijskih snaga u susjednom Kašmiru.

SAD Indiju tretira kao svog strateškog partnera, jednog od ključnih u suprotstavljanju interesima Kine u Indijsko-tihooceanskoj regiji. Indija je, podsjetimo, odnedavno i članica tzv. koalicije QUAD (SAD, Japan, Australija, Indija), koju mnogi nazivaju i azijskim NATO-om i koja ima otvoreni protukineski gard – usmjeren na suprotstavljanje Kini u Indijsko-tihooceanskoj regiji.
Međutim, američkim povlačenjem iz Afganistana nastaju tektonski poremećaji i za indijske nacionalne interese i ona mora reagirati tražeći alternativu strategijama Washingtona i njegovim strategijama u koje uključuje Indiju.

Zemlja koja ima dovoljno diplomatske snage i operativnih mogućnosti za smirivanje narasle indijske nervoze je – Rusija. Moskva je sposobna za koordinaciju kontakata između oštro suprotstavljenih regionalnih silnica jer ima vrlo dobre odnose i s Indijom i s Iranom, s Kinom je formirala privilegirano strateško partnerstvo, a posljednjih 10-ak godina gradi prijateljske odnose čak i s Pakistanom, koji je, podsjetimo, krajem 80-ih godina, kao tadašnji ključni američki regionalni saveznik “torpedirao” sovjetsku vojnu intervenciju u Afganistanu, skupa s cijelim islamskim svijetom (u tome je tada sudjelovala i Kina, pomažući afganistanske snage otpora, što se danas rijetko spominje). Tako je Rusija u međuvremenu postala i vojni partner Pakistana s kojim čak održava i bilateralne vojne vježbe na ruskom i na pakistanskom tlu.

Tektonske promjene

Osim toga, i još važnije, Moskva je prije nekoliko godina pokrenula intenzivne pregovore s afganistanskim talibanima, u koje je ubrzo uključila i Kinu i Pakistan, a kasnije i SAD, kao i tadašnju proameričku vladu u Kabulu u tzv. moskovski format 5. Njega je još prije američkog povlačenja reducirala u format trojice (Rusija, Kina, SAD) i povremeno ga proširuje u format 3+2, gdje su dvije druge zemlje Pakistan i Turska. Moskva se time pozicionira u ključnog političkog igrača regije, sposobnog pokretati inicijative i utjecati na donošenje ključnih odluka, što je donedavno bio privilegij isključivo Washingtona.

Dakle, u tijeku su tektonske promjene odnosa i snaga na samo u zoni Afganistana i njegovih susjeda, ili prostoru Azije, nego i globalno. Sada upravo do izražaja dolazi jedna, širokoj javnosti ne toliko poznata ili zvučna međunarodna politička platforma – Šangajska organizacija (ŠO) – s jasnom protuameričkom pozicijom i ciljem sprečavanja američkog utjecaja na prostoru Azije. Njezini su ključni članovi Kina i Rusija (inicijator osnivanja bila je Kina), a otprije četiri godine tu su i još dva velika regionalna igrača – Indija i Pakistan. Dakle, na okupu su čak četiri nuklearne sile. Iako su mnogi bili skeptični ulaskom Indije i Pakistana u nju zbog njihovih višedesetljetnih tenzija i suparništava, stvar je upravo suprotna: članstvo u ŠO-u vrlo je važno za sprečavanje njihovih konflikata koji bi mogli izići iz okvira upravljanja situacijom i prerasti u novu opasnu krizu. I to nikako nije malo.

Potencijal i perspektiva

Osim toga, Šangajska organizacija uskoro bi mogla dobiti i svog 9. člana. Riječ je, ni manje ni više, nego o Iranu! Prema prošlotjednim navodima medija Sputnik Tadžikistan, početak postupka punopravnog priključenja Irana u ŠO trebao bi biti službeno objavljen na predstojećem summitu u tadžikistanskoj prijestolnici Dušanbeu 16. i 17. rujna.
Punopravne članice ŠO-a, osnovanog 15. lipnja 2001. u Šangaju, trenutačno su Kina, Rusija, Indija, Pakistan, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan i Uzbekistan. Zemlje-promatrači su Afganistan, Bjelorusija, Iran i Mongolija, a zemlje-partneri Armenija, Azerbajdžan, Kambodža, Nepal, Turska i Šri Lanka. Ove činjenice govore o njezinu potencijalu i perspektivi.
Što je činiti SAD-u? Isplati li se Washingtonu daljnje “soliranje” u pitanjima srednje i jugo-istočne Azije (naravno, i globalno) i uvjerenost i u budući neodoljivi “miris” dolara za osiguranje svoje globalne hegemonije, kao i zaoštravanje odnosa s Rusijom, Kinom, Iranom, ili će pokušati krenuti prema dijeljenju utjecaja s drugim ključnim igračima i tako sigurno produljiti svoj “vijek trajanja”. Rezultat svega ovoga može biti samo sljedeći: ili skretanje same Amerike u totalitarizam radi učinkovitije borbe protiv “diktatura”; demokratizacija spomenutih “diktatura” po američkom obrascu; ili pak pronalazak kompromisa tj. podjela moći i utjecaja između ključnog globalnog geopolitičkog trija.
Odluka o ovome (ako isključimo drugu opciju kao vrlo nerealnu) prije svega je na Washingtonu. Osobno mi se čini kako se on kreće prema onoj prvoj – za što bih volio da sam u krivu. Jer poraz u Afganistanu američke bi procese prema centralizaciji moći mogao ubrzati – što je vrlo loše za SAD, ali i opasno za cijeli svijet.

 

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI