Hoće li se EU i Hrvatska u 2020. probuditi iz “strateškog mamurluka”?

screenshot

Hoće li predsjednički i parlamentarni izbori 2020., donijeti promjene u državi predsjedavateljici EU?

Europa u 2020. ulazi kao zrakoprazni geopolitički prostor, što je danas ključna preokupacija zapadnoeuropskih diplomatskih kancelarija koja se objašnjava intenziviranjem američkih prijetnji europskom suverenitetu. Trumpovom uredbom o zamrzavanju imovine tvrtkama koje se bave izgradnjom plinovoda Sjeverni tok 2 koji će služiti izvozu ruskog plina u Europu preko Baltičkog mora, intenzivirale su se prijetnje Sjedinjenih Država teškim sankcijama protiv neameričkih tvrtki za operacije izvan njenog teritorija. Isto omogućuje ekstrateritorijalna priroda američkog prava: zakon odlučen u skladu s američkim interesima može imati učinke na globalnoj svjetskoj razini. Tom su odlukom impaktirane i Rusija i Njemačka, što je izazvalo negodovanje Angele Merkel zbog američke interferencije. Ključno pitanje u 2020. biti će:

Jesu li Europljani sposobni izaći iz «strateškog mamurluka» ?

Sjeverni tok 2 strateški izbjegava baltičke zemlje, Poljsku i Ukrajinu, pa se američki veleposlanik u Njemačkoj nije libio Trumpovu mjeru predstaviti kao «proeuropsku», jer regulira pitanje zabrinutosti Poljaka, Balta i Ukrajinaca. Iako se iza te uredbe prije svega krije volja Amerikanaca da lakše izvoze svoju skupu naftu i plin iz škriljca, odnosno diskvalificiraju ruskog konkurenta čiji su nafta i plin jeftiniji.

Dakle, SAD prijetnju sankcijama koriste za nametanje vlastitih odluka (interesa) i, poglavito, za lišavanje prava na samostalno odlučivanje drugih zemalja, neovisno radi li se o suparnicima ili saveznicima. Nakon zabrane kupovine nafte od Irana, prijetnji vezanih uz ulaganje u razvoj Kube, ovaj napad «bez rukavica» na europski suverenitet izaziva indignaciju europske stručne javnosti. Pascal Boniface, jedan od najuglednijih francuskih geopolitičara, upozorava: «Kontradiktorni su osjećaj pripadnosti jednom istom savezu i manjak poštovanja od strane vođe glavne države toga saveza. Danas nijedna država ne narušava suverenitet europskih zemalja više nego američki saveznik. Dokle će to europske države prihvaćati? Amerikanci su, zapravo, od Brežnjeva preuzeli načelo ‘ograničene suverenosti’, koje je 1968. bilo posebno primijenjeno na Čehoslovačku, pa na zemlje Varšavskog pakta općenito. U tom kontekstu, Macronova izjava da je NATO u stanju «cerebralne smrti» djeluje kao optimističan pogled na svjetsku geopolitičku stvarnost. Atlantski savez je još uvijek živ i zdrav, čak i zahtjevniji, ali SAD u njemu više ne igraju ulogu zaštitnika. Sjedinjene Države igraju ulogu strateškog kastratora europskih ambicija. Stvarno je vrijeme da Europljani izađu iz strateškog mamurluka koji ih tjera da se ne suprotstavljaju Amerikancima u zamjenu za zaštitu od, do jučer stvarno postojećih sovjetskih prijetnji, danas ruskih – umjetno napuhanih, održanja radi američkog imperiuma.»

Zbog/unatoč Europske unije i formalnog jedinstva, Europa je 2019. ušla u  zrakoprazni geopolitički prostor koji neodoljivo podsjeća na onaj iz 1989., s razlikom da je tada uneređenost krenula s istoka. Europsku stratešku autonomiju priječi američka volja za dominacijom koja se i dalje ostvaruje poticanjem, nakon međublokovskog, unutarblokovskog raskola između istočnoeuropskih i zapadnoeuropskih članica  EU i NATO-a, na uvijek istu temu ruske prijetnje. Isto kao i poticanjem vjerskog partikularizma nauštrb laicizma, što potencira raskol između muslimana i kršćana u euroazijskom prostoru. Položaj arbitra u sukobima koji proizlaze iz raskola koje su potencirale, SAD-u daje ulogu arbitra i zaštitnika suprostavljenih strana; nad kojima, na taj način, ostvaruje dominaciju. Ukoliko novopridružene članice uskoro ne pokažu interes za minimum strateške autonomije EU, idućih bi se godina ona mogla uziti kao što se je širila proteklih. Brexit bi mogle slijediti i druge ambiciozne zapadnoeuropske države koje nedorečena EU priječi u ostvarivanju njihovih geoekonomskih i geopolitičkih ciljeva.

Odnosi SAD-EU mogli bi, u predstojećem razdoblju, zaglibiti oko različitih odgovora na pitanje: šta je bilo prije, kokoš ili jaje?  Je li volja za moć europskih sila stvorila SAD, ili su SAD stvorile Europu?

Američki marinci u ulozi Djeda Mraza u pariškim predgrađima

U toj elektriziranoj atmosferi američko-europskih odnosa, akcija koju Američko veleposlanstvo provodi u Pariškoj regiji već deset godina, ovaj put: prvog dana Nove 2020., doživljena je kao čin kojim jaje kokoš uči životu. Naime, ako SAD nisu stvorile Europu, one su, svakako, nametnule današnji multikulturalni model pariških periferija, u kojima komunitarizam čini da potomstvo doseljenika (koji ih uglavnom obitavaju) osjeća veću povezanost s Rakkom – glavnim gradom propale Islamske države, nego s francuskim glavnim gradom. Dalje, kako su tradicionalni francuski sustavi za asimilaciju doseljenika pomoću snažnog državnog obrazovnog i socijalnog sustava prožetog laicizmom,  kao i socijalno dizalo (zbog nametnute ultra liberalne ideologije) u kvaru,  nove generacije doseljenika nisu pripremljene za suživot s domorocima. Komunitarizam ih sprječava u solidarizaciji s domorodačkim djelom stanovništva. Kako nemaju osjećaj da s domorocima žive, ne mogu znati niti da njihovi, kako vjeruju «privilegirani» sugrađani, s njima dijele iste probleme. Stvaranju tog osjećaja odbačenosti ne pridonose samo imami u džamijama koje su financirane petrodolarima, nego i drugi strani pokrovitelji koji «brinu» o njihovoj nesretnoj sudbini na način da ih utvrđuju u neispravnoj ideji da im je društveni uspon uskraćen jer su «krive» boje kože ili vjere. Akcija Američkog veleposlanstva, koju su prvog dana 2010. komentirale sve francuske radijske i televizijske postaje, mogla bi ući  u ovu zadnju kategoriju. O čemu se radi?

Kao prethodne godine u Sevranu (Seine-Saint-Denis), ove godine u Stainsu – drugom gradiću tog bjelosvjetskim doseljenicima prenapučenog predgrađa Pariza, autentični američki marinci, u uniformi stavljenoj u funkciju Djeda Mraza, velikodušno su dijelili poklone djeci iz obitelji slabijeg imovinskog statusa. Nikako se ne radi o nezainteresiranoj gesti (business je business), nego o jednom od elemenata pomno smišljenog programa kulturne razmjene i novčanih donacija u korist raznih akcija u pariškim predgrađima kojom rukovodi američko veleposlanstvo u Parizu.

Te akcije dobile su drugu konotaciju otkako su u javnost procurili povjerljivi američki diplomatski dokumenti (Wikileaks), pa američka vlast nerado evocira temu soft powera u francuskim predgrađima. Objavljeni dokumenti posvjedočili su da su Amerikanci, u vrijeme nereda koji su zahvatili parišku periferiju (Clichy-sous-Bois) 2005., Francuzima zamjerili da: «ne smatraju da su njihovi tamnoputi sunarodnjaci i muslimani jednakopravni građani». Pod tim su pretekstom, iz američkog programa za francuska problematična predgrađa, izašli formatirani mladi čelnici poput esejista Rokhaya Diallo, repera Ekoué Labitey ili zamjenika župana najproblematičnijeg predgrađa Seine-Saint-Denis-a (Fayçal Douhane), kojima je omogućeno da provedu nekoliko tjedana u SAD-u, tamo konstituiraju svoju mrežu, prihvate američke vrijednosti i, po mogućnosti, vrate se s pro-američkim stavom. Dakle, američki soft  power nije prisutan samo u europskim političkim centrima koji generiraju pro-američke političke elite, nego i u europskim periferijama, u kojima su implantirani rasadnici pro-američkih oporbenih lidera. Isto doprinosi europskoj identitarnoj krizi, odnosno jačanju nacionalističkih i suverenističkih struja. Kritika američke vanjske politike raste proporcionalno rastu kritici Europljana od strane američke vlasti. U njoj su često zanemarivani pozitivni društveni pomaci koje je donijela američka dominacija (u području indvidualnih prava i sloboda). U prvom se planu nalaze: nedorečena Atlantska alijansa: odnosi unutar nje, odnosi između nje i EU koja teži minimumu strateške autonomije, između NATO-a i UN-a.

Dakle, EU je u 2020. ušla u nedorečen, zrakoprazni geopolitički prostor; i s Hrvatskom na čelu, koja će idućih šest mjeseci vježbati upravljanje europskom barkom nemirnim vodama. Stoga je interesanto istražiti što se o Hrvatskoj pisalo u 2019.?

Gradnja Pelješkog mosta iz sredstava EU

Paradoksalno, prva generacija, u EU i NATO-u iškolovanih hrvatskih « lijevih i desnih » neoliberala, dobiva priliku pokazati što je naučila upravo u trenutku u kojem je taj geopolitički i geoekonomski obrazac stavljen ad acta od strane njegovih anglo-američkih tvoraca. 30 godina nakon što je bila ključni akter raspada jedne multinacionalne tvorevine (SFRJ), Hrvatska bi trebala biti ključni kohezivni akter u drugoj multinacionalnoj tvorevini  čija je fragmentacija započela ; i to na isti način : europskom verzijom politike čistih računa. Trebala bi suzbijati nacionalističke, suverenističke struje kakve su karakterizirale Hrvatsku 90-tih godina. Isto u uvjetima nedorečene hrvatske, europske i NATO strategije, s eurokratski formatiranim kadrom, u EU i svijetu kojima vladaju autokratski predsjednički profili poput pokojnog predsjednika Tuđmana. Dakle, Hrvatska je opet u raskoraku sa svojim vremenom. Otkako je Stjepan Mesić uveo instituciju fikus-predsjednika, hrvatski stavovi po pitanju ključnih europskih i svjetskih problematika uglavnom su nepoznati. O Hrvatskoj se malošto piše, osim u kontekstu turističke razglednice.

U 2019., prašina se jedino digla oko financiranja Pelješkog mosta od strane EU (BFM, Libération, Le Figaro itd.), vijesti za koju se « uhvatio » i na televizijskim je postajama komentirao samoprozvani vođa Frexitera (francuskih eurofoba) koje okuplja stranka UPR (Union Populaire Républicaine) – François Asselineau. On je, kao predsjednički kandidat, na zadnjim izborima ostvario razočaravajući rezultat. Samo 0,92% birača iskazalo mu je povjerenje. ali se voli baviti Hrvatskom. Tako je, još 2013. kada je Hrvatska  postala 28. članica EU, uskliknuo: «Teško za vjerovati, ali ipak istinito: iako Europska unija tone u višedimenzionalnu krizu (ekonomsku, socijalnu, monetarnu, financijsku, industrijsku, trgovinsku, diplomatsku, vojnu, moralnu, itd.), još uvijek ima država koje bi se ukrcale na taj Titanik. Zašto? […] Jer, Sjedinjene Države i njeni vazali manipuliraju medijima, tako da je u europskim državama moguća izmjena vlasti samo između eurofilskih europskih stranaka koje podržavaju takozvanu ‘europsku konstrukciju’. Francuski ‘UMPS sustav ‘ (ujedinjena desnica protiv ujedinjene ljevice, koji je samo preslika sustava Republikanske/Demokratske stranke u Sjedinjenim Državama) primjenjuje se u Hrvatskoj, kao i u svim ostalim zemljama Europske unije. […]. U Hrvatskoj se ‘UMPS» zove HDZ-SDP».

Potom je Asslineau, u travnju 2019., pokrenuo kampanju uzbunjivanja javnosti na temu europskog financiranja strateškog Pelješkog mosta: «Zahvaljujući BFM televiziji, saznali smo da EU u Hrvatskoj gradi divovski most. Buduća građevina, dugačka 2,4 km, 55 metara nad morem, dodijeljena je kineskoj tvrtki jer je bila brža i jeftinija od ostalih ponuditelja. Most bi trebao biti dovršen 2021. Budući da je Hrvatska članica EU-a, Europska komisija je odlučila preuzeti 85% troškova, odnosno 357 milijuna eura. Udio Francuske u europskom proračunu je oko 17%, što znači da su Francuzi za izgradnju tog hrvatskog mosta kineskoj tvrtki platili oko 60 milijuna eura. To je samo prva omotnica jer EU financira i izgradnju pomoćne infrastrukture (pristupne ceste, tunele, mostove i vijadukte, kao i 8 km dugu obilaznicu u blizini hrvatskog grada Stona i modernizaciju postojeće ceste na poluotoku Pelješcu). Francuska, dakle, plaća desetke milijuna eura kineskim tvrtkama za izgradnju ‘divovskog mosta’ i pomoćne infrastrukture u Hrvatskoj, dok u isto vrijeme službeno izvješće francuskog Ministarstva prometa upozorava javno mnijenje na alarmantno stanje naše cestovne mreže […]».

Kao i obično, i u «hrvatskom slučaju» Asslineau polazi od uglavnom točne konstatacije, iz koje izolira krivu problematiku za koju daje solucije koje to nisu: Frexit, kojim bi Francuska zapostavila svoje europske susjede i sasvim se posvetila svojoj tradicionalnoj zoni utjecaja – bivšem kolonijalnom carstvu. Tako je iz problematike izgradnje Pelješkog mosta izbacio ključni fakt: da je Daytonski sporazum, iako potpisan u Daytonu, ispregovaran upravo u Parizu, pod pokroviteljstvom Jacquesa Chiraca, u svojstvu moderatora. Njime je Hrvatska izgubila dio teritorija, čime je Dubrovnik ostao odsječen od ostatka hrvatske države. Dakle, financiranje Pelješkog mosta od strane EU je ne samo opravdano, nego se radi o minimumu odštete koju Hrvatska  ima pravo očekivati od EU i SAD-a: da oni koji su hrvatske teritorije rastavili preuzmu troškove njihova povezivanja.

Asslineau na svojem websiteu poziva na ispravak navoda, ukoliko su netočni. Svojom je provokacijom hrvatskoj diplomaciji dao priliku da se izjasni po pitanju od vitalnog interesa za Hrvatsku. Uzalud. Pokojni Gabriel García Márquez bi rekao: «Pukovniku nema tko pisati». Iako je poznata činjenica da Asslineau-ov interes za Hrvatsku izaziva, u njegovoj stranci jaka struja francuskih suverenista srpskoga podrijetla. Paradoksalno, u isto vrijeme, kao da  se radi o unutar-političkom pitanju, u Hrvatskoj i Srbiji, politički tenori se natječu tko će prije i bolje odgovoriti na provokacije, pomoću kojih Srbi i Hrvati iznova vode Drugi svjetski rat i zbrajaju njegove žrtve.

Francuzi o izborima u Hrvatskoj

Hoće li, dakle, predsjednički i parlamentarni izbori 2020., donijeti promjene u državi predsjedavateljici EU? Rijetki komentari u francuskim novinama slažu se u slijedećoj konstataciji:  «[…] Hrvatska je preuzela uzde EU, ali će morati pričekati drugi krug, zakazan za 5. siječnja, kako bi doznala ime svog sljedećeg predsjednika, čije su funkcije uglavnom počasne naravi. […] Prvi krug izražava rast tvrde desnice u zemlji koja se suočava s pritiskom migranata na njenim granicama i suočena je, poput svojih balkanskih susjeda, s masovnim egzodusom stanovnika, kao i endemskom korupcijom. […]» (Le Figaro, 22.12.19.) La Libération dodaje : «[…] Hrvatska je magnet za turiste, međutim stanovništvo je napušta, pojava koja se ubrzala nakon ulaska u EU 2013. godine. Emigranti odlaze tražiti bolji život drugdje u Europi, ali također evociraju korupciju i klijentelizam, ili lošu kvalitetu javnih usluga. Od 2013. godine, prema službenim statistikama, otišlo je 190.000 ljudi, ali stručnjaci procjenjuju da je Hrvatsku stvarno napustilo 300.000 stanovnika. Istovremeno, stopa nataliteta ostaje niska, što demografe navodi na zaključak da se zemlja nalazi na rubu «demografskog kolapsa». Ekonomiji, snažno ovisnoj o turizmu, za normalno funkcioniranje nedostaje radne snage, pa računa na migrante iz Bosne, Srbije i Kosova. […]». «[…]Niti jedan predsjednički kandidat nije zaboravio evocirati egzodus stanovništva, posebno u Njemačku, ali se čini da niti jedan nema  čudesno riješenje za zaustavljanje demografske katastrofe. Hrvatska i dalje održava napete odnose sa svojim bosanskim i srpskim susjedima, ali može računati na potporu Mađarske i zemalja Višegradske skupine po pitanju pritiska migranata na njene granice. […]» (L’Ouest France).

Drugim riječima, slabe su šanse za buđenje u 2020. Europske unije i Hrvatske iz «strateškog mamurluka». Da bi znale kuda idu: Hrvatska bi se trebala identitarno odrediti prema svojim europskim (a ne balkanskim) partnerima i konkurentima, a EU prema SAD-u.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI