Desetljeća krvavih sukoba na Bliskom istoku, svih sa svima – Arapa s Izraelom, Arapa međusobno, Arapa s Irancima, sunita sa šijitima, ali i sunita međusobno svojim šizofrenim mozaikom ratova i zapetljanih međusobnih odnosa aktera skriva širu sliku.
A ona je krajnje jednostavna. Jedini dobitnici i istinski pobjednici ukupnog zbroja svih ratova i obračuna na prostorima Bliskog istoka započetih odmah nakon 2. svjetskog rata stvaranjem države Izrael 1948. godine i objavom rata novonastaloj državi od strane svih arapskih država su – Izrael, SAD i europske sile.
Znatne geopolitičke probitke u posljednjem desetljeću postigla je i Turska koja je osigurala svoju direktnu prisutnost i utjecaj na velikim dijelovima područja gdje se nekada prostiralo Osmansko carstvo, ali svoje dosegnute regionalne pozicije Ankara još nije učvrstila u mjeri u kojoj bi to željela.
Svi ostali bliskoistočni akteri su gubitnici. To je sasvim jasno vidljivo već iz površne analize realizacije početnih, ali i kasnije tijekom vremena modificiranih geopolitičkih ciljeva regionalnih sila. Početni cilj svih arapskih država koje su krenule u rat svega dan nakon proglašenja židovske države bio je vojno poraziti i onemoguićiti njen opstanak iznuđivanjem novih pregovora sa zapadnim silama koje su stajale u pozadini stvaranja Izraela u Palestini.
Uslijedio je debakl arapskog vojnog pohoda čiji je cilj bio presjecanje Izraela na dva dijela i potom izoliranje tih odvojenih prostora. Arapske vojske, koje su bez čvrstog zajedničkog ratnog plana djelovale neusklađeno, pojedinačno su potučene od strane izraelskih obrambenih snaga i odbačene od proglašenih granica Izraela.
Svi kasniji pokušaji vojnog ili političkog gušenja Izraela i dovođenja u pitanje njegova opstanka također su propali. Izrael je već od zajedničke vojne intervencije s Velikom Britanijom i Francuskom 1956. godine, kojom su Francuzi i Britanci pokušali u svoje ruke vojnom silom vratiti kontrolu nad Sueskim kanalom koji je Egipat nacionalizirao – zadržao stratešku inicijativu ne suzdržavajući se od preventivnih vojnih udara. Trojna vojna intervencija francuskih, britanskih i izraelskih snaga na egipatski teritorij neslavno je propala žestokim američkim političkim pritiskom, pa su francuske i britanske trupe morale napustiti zonu Sueskog kanala i prepustiti ga Egiptu, pomirivši se s egipatskom nacionalizacijom kanala i spoznavši istovremeno kako su njihova kolonijalno carstva nepovratno izgubljena. Morale su se povući i izraelske trupe, no Izrael nije izgubio ništa, jer za razliku od Francuza i Britanaca nije ništa niti imao, ali je pred cijelim arapskim svijetom pokazao svoju vojnu moć zadavši bolne udarce arapskim protivnicima.
Uslijedio je arapski pokušaj uspostave vojne ravnoteže i stvaranja uvjeta za učinkoviti vojni odgovor Izraelu. Tada vodeće arapske države – Egipat i Sirija započele su velike vojne pripreme za obračun s Izraelom zahvaljujući masovnim isporukama najsuvremenijeg naoružanja iz tadašnjeg SSSR-a i organiziranoj obuci pod sovjetskim nadzorom ključnih operativnih postrojbi i svih razina zapovijedanja. U napetoj situaciji gomilanja snaga po crtama razdvajanja 1967. godine egipatski predsjednik Naser zatražio je povlačenje snaga UN-a kako se ne bi našle na pravcima mogućeg udara egipatskih snaga, što je Izraelu dalo povoda udariti prvi. Uslijedio je strahoviti preventivni udar izraelskih snaga istodobno po egipatskim, sirijskim i jordanskim trupama i infrastrukturi. Izraelski zračni udari na tlu su uništili gotovo cijelo egipatsko zrakoplovstvo, a ništa bolje nije prošlo ni sirijsko dok je jordansko djelovalo samo simbolički. Izraelske kopnene snage devastirale su egipatske vojne snage na Sinaju, okupirale cijeli Sinaj uključujući i pojas Gaze uspostavljajući obrambene položaje na istočnoj obali Sueskog kanala koje su kasnije ojačane i pretvorene u obrambenu liniju Bar-Lev. Istovremeno Izrael je od jordanskih snaga oteo zapadnu obalu rijeke Jordan i Jeruzalem te okupirao sirijski Golan.
Zaključno arapske države u tri arapsko-izraelska rata – 1948. , 1956. i 1967. godine nisu ostvarile niti jedan strateški cilj svoje politike prema Izraelu i niti jedan cilj ratova koje su s njim vodili. Pretrpjele su stravične ljudske, materijalne i teritorijalne gubitke. U takvoj situaciji, Egipat, pod vodstvom predsjednika Sadata, mijenja tabor, protjeruje sovjetske vojne savjetnike i uspostavlja kontakte s američkom stranom. U listopadu 1973. godine Egipat zajedno sa Sirijom pokreće rat protiv Izraela poznat kao lostopadski ili Yom Kippurski rat. Masivne egipatske snage sastavljene od dvije armije i trećom u strateškoj pričuvi uspjevaju prijeći Sueski kanal, probiti izraelsku Bar-Lev liniju i na širokoj fronti od Port Saida na sjeveru do Sueza na jugu prodrijeti oko 10 kilometara u dubinu Sinaja. Sirijske snage na golanskoj fronti nakon početnog prodora zaustavljene su i prisiljene na povlačenje. Na Sinaju pak, izraelske snage u protunapadu uspijevaju probiti frontu između egipatske 2. i 3. armije, prijeći na zapadnu, afričku stranu Sueskog kanala i potom opkoliti cijelu egipatsku 3. armiju. Uslijedila je intezivna diplomatska aktivnost i sovjetske i američke strane i potpisivanje prekida vatre. Egipat je, iako se našao u nepovoljnom vojnom položaju zbog opkoljene cijele jedne armije, ipak mogao proglasiti pobjedu jer su se njegove snage i dalje nalazile na Sinaju, a Izrael je također imao razloga za proglašenje pobjede jer je uspio odbiti istovremeni udar dviju moćnih vojski i opkoliti gotovo trećinu egipatske vojske. Ovoga puta politički cilj rata koji je vodio Egipat bio je postignut – stvorene su pretpostavke za pregovore s Izraelom pa je pod američkim patronatom potpisan egipatsko-izraelski mirovni sporazum. Time je vojno najmoćnija arapska država prestala biti neposredna opasnost za opstanak Izraela. Ostale arapske države, predvođene Sirijom i Irakom, ostale su čvrsto na ratnim pozicijama.
No potom se od strane SAD i saveznika aktiviraju dvije nove strateške opcije. U geopolitičku igru se ubacuju bogate arapske zaljevske monarhije i raspaljuje sunitsko-šijitski sukob.
Potez ubacivanja naftom bogatih zaljevskih država, nekadašnjih britanskih kolonija u geopolitičku igru na bliskoistočnom prostoru, kojem su do tada na arapskoj strani dominirale Egipat, Sirija i Irak, i istovremeno održavanje američkog i britanskog strateškog partnerstva sa Saudijskom Arabijom bio je korak naprijed u razbijanju zajedničke arapske fronte protiv Izraela. Nakon britanskog povlačenja s pozicija „istočno od Sueza“ 1971. godine omogućena je nezavisnost nekadašnjim britanskim jurisdikcijama u Perzijskom zaljevu. Katar i Bahrein postale su nezavisne države, kao i zaljevski emirati predvođeni Abu Dhabijem i Dubaijem koji se 1979. godine ujedinjuju u Ujedinjene Arapske Emirate. Bogate konzervativne petromonarhije Zaljeva kroz svega jedno desetljeće uz Saudijsku Arabiju postaju nezaobilazan geopolitički čimbenik Bliskog istoka i protuteža sekularnim arapskim državama koje su ranije činile čine kostur otpora izraelskoj državi. Postupno, zbog svog bogatstva i veza s američkom i britanskom politikom, te male države, kasnije politički povezane u Vijeću za suradnju u Zaljevu preuzimaju ulogu predvodnika arapskoga svijeta. Njihov odnos prema Izraelu, iako naizgled za javnost tvrd zapravo je u potpunoj suprotnosti s politikom ranijih arapskih predvodnika. On je pragmatičan i usklađen s američkim i britanskim interesima.
Tako se arapska nacionalistička fronta, koja je odbacivala bilo kakvu mogućnost egzistencije s Izraelom, posebice u okolnostima neriješenog palestinskog pitanja – koju su činile Sirija, Libija i Irak našla na čistini, napuštena od ostalih arapskih država i zapadne politike. Nakon sloma SSSR-a te države izgubile su posljednji diplomatski i vojni oslonac. Indikativno, riječ je redom o arapskim državama koje su sljedećih godina uništene vanjskim direktnim i posrednim vojnim intervencijama u režiji SAD-a i europskih sila pri čemu se koristio probuđeni islamistički ekstremizam i fabricirani holding islamističkog terora. U novom rasporedu snaga, nakon stupanja na scenu zaljevskih monarhija, Irak s velikim prihodima od nafte i naraslom vojnom moći krajem 70.-ih godina ambiciozno pokušava potisnuti utjecaj Saudijke Arabije i zaljevskih monarhija i preuzeti vodeću ulogu u arapskom svijetu i frontu borbe protiv Izraela. U njemu utočište pronalaze i brojne palestinske političke i oružane frakcije s kojima Bagdad manipulira u skladu sa svojim interesima.
Napetosti između neformalnog bloka oko Iraka, Sirije i Libije i zaljevskih petromonarhija i Saudijske Arabije rastu po mjeri jačanja iračkog regionalnog utjecaja. Izrael je u sve povoljnjijoj poziciji jer već tada ne postoji više jedinstvena arapska fronta koja bi mu se suprostavila. Stoga se mogao bez velikih reakcija arapskoga svijeta obračunati s palestinskim pokretom PLO utaborenog u Libanonu, koji je, uskoro, zahvaljujući i palestinskim oružanim formacijama potonuo u krvavi građanski rat. Taj rat je direktnom izraelskom vojnom intervencijom i zauzimanjem Bejruta 1982. godine rezultirao porazom PLO-a i njegovim napuštanjem Libanona, porazom sirijskih snaga u Libanonu, ali i rasplamsavanjem unutararapskih sukoba koje predstavljaju uvod u sljedeću dionicu bliskoistočnih obračuna i učvršćivanja izraelskih pozicija – sunitsko-šijitskim sukob.
Upravo taj sukob, nimalo slučajno, danas sve više dominira nad početnim arapsko-izraelskim sukobom i već sama ta činjenica predstavlja trijumf izraelske i zapadne politike. Arapi se obračunavaju međusobno i s Irancima dok za Palestince nitko više i ne pita i sve više prevladava stav da je Jordan zapravo palestinska država. Za ratovanje s Izraelom više nitko u takvoj situaciji nema ni volje ni mogućnosti.
Iniciranje sunitsko-šijitkog sukoba nakon zagrijavanja u libanonskom građanskom ratu konačno je pokrenuto rušenjem šaha Reze Pahlavia u Iranu, dolaskom na vlast u Teheranu vjerskih vođa na čelu s Ajatolahom Homineinijem i iračko-iranskim ratom koji je uslijedio. Irak, kojem je vladala sunitska manjina na čelu sa Sadamom Husseinom, od strane SAD, Velike Britanije i Saudijske Arabije uz potporu zaljevskih monarhija gurnut je u rat protiv šijitskog Irana i nove teokratske vlasti u Teheranu. Rušenje moćnog šaha u Iranu, potpuno je razvidno, nije se moglo dogoditi bez utjecaja i pristanka američke i europske politike, a niti iračko pokretanje rata protiv Irana. Irak pod vodstvom Sadama Huseina praktički je ratovao kao posrednik za račun Zapada koji mu je otvorio svoje arsenale s najsuvremenijim naoružanjem, a Saudijska Arabija i zaljevske monarhije osigurale su neograničeno ratno financiranje. Omogućavanjem dolaska na vlast vjerskih vođa u Teheranu s posljedičnim jačanjem utjecaja šijitskog vjerskog čimbenika, rušenjem sekularne iranske države i guranjem Iraka u rat protiv nove vlasti u Teheranu nedvojbeno se želio inicirati ratni sukob po stoljetnoj sunitsko-šijitskoj razdjelnici. To je i uspjelo i taj sunitsko-šijitski rat rat se danas nastavlja s izglednom eskalacijom nakon prigušenja arapsko izraelskog sukoba, što je zapravo bio i cilj dugogodišnje sustavne politike SAD-a i saveznika.
Neuspješni rat Iraka pod sunitskim vladarima i većinskim šijitskim stanovništvom protiv šijitskog Irana i njegove Islamske revolucije ostavio je pogubne posljedice za arapske države s prve crte fronte protiv Izraela. One su u slijedećim godinama jednostavno uništene. Iračko-iranski rat i njegov rezultat bio je – nakon prelaska Egipta u zapadni tabor – sljedeći ključni čimbenik otvaranja procesa preslagivanja Bliskog istoka u smjeru koji Izraelu omogućava sigurnost od napasnih arapskih režima Sirije, Iraka i Libije. Oni su zajedno s tim državama bez ispaljenog izraelskog metka uništeni i razoreni više nego da ih je pet puta uzastopce pregazila izraelska vojska. Ona to, dakako, nije imala snage učiniti, ali su to mogli unutararapaski i sektaški muslimanski sukobi za što su po ispravnoj procjeni Izraela i Zapada i iskorišteni. Onoliko zlo, kakvo su Arapi učinili sami sebi, posebice u posljednjem desetljeću, nitko im drugi ne bi mogao učiniti.
Tako se na prvi pogled spontani slijed zbivanja kroz desetljeća bliskoističnih sukoba zapravo iskazuje kao pažljivo skrojeni i godinama strpljivo realizirani plan. Od samoga početka Izraelu i njegovim saveznicima bilo je jasno da nadmoćnim neprijateljima Izrael može parirati samo ukoliko iskoristi među njima postojeće podjele i sukobe. Sam to nije mogao postići, ali SAD i europski saveznici za to su imali sposobnosti i to su godinama uporno činili. Zahvaljujući interakciji lucidne i konzistentne izraelske vanjske politike, izraelske vojne sile, američke i europske vojne sile i američkog i europskog utjecaja na arapske države i odnose moći na Bliskom istoku danas je stvorena situacija u kojoj se neporecivo može zaključiti kako su Izrael i Zapad stvarni pobjednici svih bliskoistočnih ratova i sukoba od 2. svjetskog rata do danas.
Izrael je, jednostavno rečeno, tijekom višegodišnjih bliskoistočnih ratovanja izgubio sve svoje najveće i najopasnije neprijatelje. Praktički su nestale države koje su Izrael mogle ozbiljno ugroziti na vojnom planu ili je njihova vojna moć potpuno uništena njihovim pretvaranjem u propale državne entitete. U vjetrovima rata nestale su Irak i Sirija kakve su nekad bile, kao države s organiziranom vojnom silom, dovoljno moćnom da vojno ugroze izraelsku državu ili čak dovedu u pitanje njen opstanak. Sirija, rastrgana ratom, i podijeljeni Irak više to nisu u mogućnosti.
Arapsko izraelski ratovi započeti davne 1948. godine, samo dan nakon proglašenja izraelske države , upornim i dugogodišnjim djelovanjem američke i izraelske političke i vojne sile s vremenom su se pretvorili u međuarapske ratove a potom u arapsko-perzijske ratove i na kraju u veliki, suludi sukob sunitskog i šijitskog islama u kojemu nikada nitko neće pobijediti ali će trajati još desetljećima. On se odvija na terenu, kao posrednički sukob Irana kao šijitske sile i s druge strane Turske, Saudijske Arabije i njihovih saveznika kao sunitskih sila, za podjelu plijena na bliskoistočnom zgarištu.
Izrael je jednostavno ispao iz žarišta arapskoga interesa i aktivno je još samo nejgovo sučeljavanje s Iranom. Za cijelo vrijeme eskalacije bliskoistočnih ratova nakon izvanjski induciranih islamističkih revolucija tzv. arapskoga proljeća Izrael je glumio suzdržanost i tobože stajao po strani iako je svim elementima svoje „meke i tvrde moći“, posebice uz pomoć svog izuzetno moćnog i na terenu učinkovitog obaviještajnog sustava bio duboko uključen u sve što se zbivalo.
Izraelska politika zapanjujuće je dobro odradila svoj posao u korist izraelske države blefirajući nezainteresiranost za zbivanja pokrenuta tzv. arapskim revolucijama, javno iskazujući pritom svoju želju nemiješanja u međuarapske sukobe i revolucionarna zbivanja u pojedinim arapskim državama. Da je tome uistinu tako izraelska država ne bi opstala niti godinu dana u vječnom kaosu arapskoga svijeta i općem neprijateljstvu, a ne sedam desetljeća. Mora se priznati da je u posljednjih pola stoljeća izraelska politika, uz pomoć američke i europske, uspjela maestralno pokrenuti sve zatomljene proturječnosti arapskoga svijeta, sučeliti njegove različite etničke, vjerske i sektaške sastavnice, i potom ih oblikovati u sukob malih arapsko-arapskih ratova i potom u veliki beskrajni bliskoistočni rat koji je slomio najopasnije izraelske neprijatelje i osigurao opstojnost izraelske države