COVID-19 definitivno se uvukao u društveno tkivo i detektira njegove maligne stanice. Tako je, u strahu od širenja virusa posredstvom populacije beskućnika, francuski ministar stanovanja Julien Denomandie priopćio, u četvrtak 19. ožujka (L’Obs), da pristupa rekviziranju hotelskih soba kako bi se beskućnicima (oko 250.000 u Francuskoj) ponudilo sklonište za trajanja pandemije. Vlada će također ponuditi specifična rješenja za zaražene beskućnike, kada za njihovo stanje nije potrebna hospitalizacija. Otvorit će centre za privremeni smještaj osoba koje su ostale bez doma. Već do kraja tjedna, u Parizu i okolici biti će spremno 150 mjesta, a u cijeloj Francuskoj identificirano je 80 pogodnih lokacija za prihvatne centre. Za tu je operaciju deblokirano 50 milijuna eura. Zašto taj iznos nije bilo moguće deblokirati prije pojave koronavirusa? Zato što se u Francuskoj i Europi, postupno tijekom 30 godina, dogodilo prevođenje sveukupnog ljudskog djelovanja u okvir tržišta. Njemu su danas podređene sve ekonomske, pravne i političke instance, koje u brzorastućem broju beskućinka – osoba neprilagođenih takovrsnom ljudskom djelovanju – ne prepoznaju novu kategoriju autohtonog stanovništva sa specifičnim potrebama. Stoga niti akcije brojnih volontera iz francuskih udruga za skrb o beskućnicima već odavno nisu učinkovite. Radi se o populaciji veličine grada Splita (prema popisu iz 2001.), ili broju građana koji su napustili Hrvatsku od njezina ulaska u EU (250 000).
Koje lekcije možemo izvući iz ove faze razvoja pandemije
Na tržišni se način razmišljalo (Winners & Losers – sami su krivi) sve dok, posredstvom pandemije, vlasti nisu pojmile da i tržišta podliježu prirodnim zakonitostima, iz kojih proizlazi da zaštitom najslabijih među sobom najbolje štitimo sami sebe. Na prirodnim se zakonitostima temelji i «kompleksna misao» francuskog sociologa Edgara Morina – koju pak teoretski štuje predsjednik Macron.
Teoretski jer, sve do upravljanja krizom potaknutom pandemijom, Morin je odbacivao ideju da se francuski predsjednik rukovodi njegovom kompleksnom misli. Tek je nakon zadnjeg Macronovog obraćanja naciji, u intervjuu za L’Obs od 18. ožujka, dao naslutiti da je Emmanuel Macron na tom tragu: «Ova kriza nam pokazuje da je globalizacija međuovisnost bez solidarnosti. Naravno, globalizacijski pokret je proizveo planetarnu tehno-ekonomsku unifikaciju, ali nije unaprijedio razumijevanje među narodima. Od samog početka globalizacije, 1990.-tih godina, bjesnili su ratovi i financijske krize. Planetarne opasnosti ekološke naravi, kao i one koje predstavljaju nuklearno oružje i deregulirana ekonomija, kreirale su ljudsku sudbinsku zajednicu; međutim ljudi to nisu shvatili. Danas koronavirus ima neposredan i tragičan prosvjetiteljski učinak na tu ljudsku sudbinsku zajednicu. Hoćemo li konačno toga postati svjesni? U nedostatku međunarodne solidarnosti i organizacija koje bi poduzele mjere koje odgovaraju razini pandemije s kojom se suočavamo, svjedočimo egoističnom zatvaranju nacija u sebe […] što je predsjednik Macron spomenuo u svom obraćanju naciji i, po prvi put, održao pravi predsjednički govor. U njemu se nije govorilo samo o ekonomiji i poslovanju, već o sudbini svih Francuza, onih liječenih koliko i njihovih lječitelja, ili radnika koji su ostali bez posla. Njegova aluzija na razvojni model koji bi trebalo mijenjati dobar je početak odgovora na izlazak iz krize. S naznakom da pravi odgovor na «zatvaranje nacija u sebe» ne može biti europska zatvorenost oko koje se Europljani nisu u stanju usaglasiti…»
Članice EU nisu uspjele postići konsenzus oko ključnih razvojnih pitanja Unije. Tako su se, bez minimuma zajedničke strateške autonomije, Europljani već zatekli u situaciji da plaćaju sve račune koje im na naplatu šalju geopolitički igrači – saveznici Turci i Amerikanci; uključujući i one za vojne avanture s kojima nisu bili suglasni. S obzirom na poroznost Shengenskih granica, o kojima svjedoče migranati uspješno pristigli u Pariz na čijim pločnicima podižu šatore; s obzirom na teške higijenske uvjete u kojima oni žive u turskim i drugim kampovima, bez gotovo ikakve medicinske pomoći; te s obzirom na spremnost Turske da ih pusti prema Europi, moguće je očekivati da se virus u Europi zadrži onoliko dugo koliko će se zadržati u njenom bliskom susjedstvu.
Europljani su skupo platili i zadnju financijsku krizu čiji je «virus» krenuo iz Amerike – centrale financijskog kapitalizma kojemu su bespogovorno prisegnuli. Evidentno je da će još skuplje platiti «virus» proizvodne krize koji je pristigao iz svjetske tvornice – Kine kojoj su europljani predali svoj know-how i podigli standard kineske srednje klase nauštrb europske. Naime, većina francuskih ekonomista, poput Christiana Golliera, direktora Visoke ekonomske škole u Toulouseu, tvrdi da je ekonomska kriza izazvana Covidom-19 potpuno novi šok, koji će nesumnjivo natjerati zajednicu ekonomista da napiše novo poglavlje iz makroekonomije. U povijesti kriza do sada smo uglavnom poznavali šokove potražnje, s padom potrošnje ili investicija. Sada se susrećemo s ogromnim proizvodnim šokom: neće biti proizvedena brojna bogatstva zbog izolacije u kojoj žive građani i države, zbog zatvaranja tvornica, prekinutih lanaca opskrbe, itd. Tradicionalne politike kratkoročno neće biti uspješne. U Francuskoj je moguća velika recesija, bez presedana u povijesti. Uloga države bit će da se zaduži kako bi financirala održanje svojih tvrtki. Gollier tvrdi: «Možemo očekivati da će francuski BDP pasti za 10% do 20%.»
U međuvremenu, Kinezi su svoju superiornost upravljanja zdravstvenom krizom došli demonstrirati u europski epicentar koronavirusa – Italiju, u kojoj je smrtnost veća nego u Kini. Ponudili su konkretnu pomoć u suzbijanju zdravstvene katastrofe. Naime, u uvjetima europske ambijentne kakofonije, virus se «demokratski» širi i potvrđuje konstataciju da previše demokracije ubija demokraciju. Glavna lekcija koju iz ove faze razvoja pandemije možemo izvući je da je čovjek moćan poremetiti prirodnu ravnotežu, ali ne bez teških posljedica po samoga sebe. U potrazi za maksimizacijom profita, njegov globalizacijski stroj proizveo je nikad prije viđen nered (ekološku katastrofu): bjesomučnu šetnju ljudi i kontejnera svijetom (morem, kopnom i zrakom). Stoga njegov uneređen neoliberalan globalizacijski sustav teži entropijskoj smrti, odnosno urušava se izunutra. U tom je smislu koronavirus (virus je na latinskom otrov) infektivni agens koji djeluje kao protuotrov unutar globalizacijskog modela temeljenog na frenetičnoj mobilnosti u bjesomučnoj potrazi za profitom i hedonističkim užicima.
Francuske specifičnosti u borbi protiv koronavirusa
Francuski predsjednik na međunarodnoj razini, a francuski građani na nacionalnoj, prvi su prosvjedovali protiv manjkavosti sadašnjeg globalizacijskog modela, te europskih i međunarodnih, civilnih i vojnih organizacija koje njime rukovode. Ponudili su i solucije, koje ostali Europljani nisu niti odbili, niti prihvatili. U tom se regionalnom i globalnom status quo-u kriju korijeni nove ekonomske krize za koju se znalo da je neizbježna jer se, od posljednje krize naovamo, ništa bitno nije promijenilo. Nepoznati virus je poznate nedostatke akcentuirao, doveo do faze makroekonomske katastrofe koja se jasno profilira na horizontu, ali i dalje nema inovativnih rješenja. Po drugi put su se ostvarila predviđanja slavnog ekonomista Nouriela Roubinia (jednog od rijetkih koji je predvidio financijsku krizu 2008.), da će nova kriza nastupiti 2020., kako je to prenio hrvatski tjednik 7Dnevno (Hrvatska barka u nemirnim vodama EU, 29. rujna 2019.). Protivno nedavnim izjavama hrvatskog premijera Plenkovića, prema kojima je danas svijet za krizu spremniji nego jučer, Roubini je ustvrdio da će nova kriza biti ozbiljnija i duža od one iz 2008. jer će državni čelnici, s obzirom da je globalna razina zaduženosti država veća nego što je to bila prije zadnje krize, imati vezane ruke. Što bi bilo točno da COVID-19 nije državnim čelnicima odriješio ruke, pa danas svjedočimo nikada prije viđenim planovima akcija za spašavanje realnog gospodarstva. Međutim radi se o prelijevanju iz šupljeg u prazno jer će novo zaduživanje država radi kreditiranja tvrtki i građana svejedno trebati plaćati iz državnih proračuna koje puni realno gospodarstvo, penalizirano razdobljem potpunog zastoja. Zbog toga se u Francuskoj sve češće čuju razmišljanja prema kojima bi se COVID-19 mogao naći u funkciji dugoročnog osiromašenja država i njenih građana za koje bi odgovornost snosio, iz daleke zemlje pristigao i nepoznat nam virus; a ne poznate nam, domaće tridesetogodišnje politike deregulacija, privatizacija i povlačenja država iz brojnih područja socijalne skrbi radi nesrazmjernog bogaćenja happy few. Stoga su Žuti prsluci, preventivno da ih ne zaboravi, prosvjedovali protiv predsjednika Macrona, u tradicionalnom subotnjem terminu (14. ožujka), unatoč opasnosti od koronavirusa i zabrani okupljanja više od 100 osoba. Jak predsjednik je, u ovom trenutku, najtraženija upravljačka karakteristika, pa se o kontradiktornom Macronovu karakteru upravo raspisao i Edgar Morin (Le Monde). Zamjećuje da je sadašnji predsjednik reaktualizirao francuski nacionalni interes i izuzetnost na svjetskoj sceni. U isto vrijeme njegova političko-ekonomska misao ostala je sasvim u skladu s neoliberalnom, a još više s tehnokratskim ekonomskim uzusima vladajućih koji su mu prethodili : konkurentnost, proračunska štednja, favoriziranje poduzetnika, ograničavanje zahtijeva uposlenika i poštivanje evidentne financijske moći. Više puta je afirmirao da nacionalno bogatstvo uglavnom dolazi od bogatih. U njegovim ministarskim uredima sjedi više nego ikad mladih tehnokrata koji stvarnost vide samo kroz statistike. U kontradikciji su čak i njegova afirmirana humanistička razmišljanja i konkretno ponašanje njegova ministra unutarnjih poslova Christopha Castanera, policije i pravosudnih vlasti u odnosu na prosvjednike i izbjeglice. Međutim, tvrdi Morin, izvrsnost nekih povijesnih ličnosti povezuje se upravo s njihovom političkom dualnošću. Tako, kada su generala de Gaullea, koji je za posljednjeg rata bio pobunjenik i ujedinitelj nacije, na vlast doveli pobornici «francuskog Alžira», nije se libio svoje pokrovitelje svrgnuti jer su pučisti, i priznati «alžirski Alžir»; u političkom smislu bio je renovator, a u socijalnom konzervativac. To svrstavanje Emmanuela Macrona u uski krug povijesnih ličnosti iz čijeg djelovanja danas proizlaze francuske specifičnosti na svjetskoj sceni, samo potvrđuje velika očekivanja koja je pobudio. Kako u privatnom, tako u političkom životu, Emmanuel Macron pokazuje odvažnost i spremnost na transgresiju uvriježenih pravila igre, što je prednost u atipičnim situacijama kakvu Francuska i svijet upravo proživljavaju. Od šefa države puno se očekuje. Iz tog razloga i, naravno, zbog duboke zabrinutosti za budućnost, njegovo zadnje obraćanje naciji, u kojem je razložio svoju strategiju «rata» protiv koronavirusa, polučilo je rekordnu gledanost 16. ožujka (35 milijuna gledatelja).
Francuski plan borbe protiv zdravstvene, socijalne i ekonomske krize
Na socijalnu i ekonomsku krizu francuski je predsjednik odgovorio konkretnim, odmah izvedivim, snažnim mjerama: teleworking je zasad najbolja mjera za sve djelatnosti u kojima je to moguće; od onih tvrtki (uključujući obrtnike i udruge s uposlenicima) koje posegnu za postojećim dispozitivom za zbrinjavanje tehnološkog viška, pa su radnici parcijalno na burzi, a neovisno o tome kolika je plaća radnika (i onda kada je veća od minimalne plaće od 1 200 eura) – država preuzima njihovu obvezu plaćanja dijela naknade, odnosno preuzima obvezu isplate cijele naknade radnicima koji su privremeno ostali bez posla; tvrtke mogu prenijeti dospjele porezne obveze i one koje se odnose na socijalna davanja u razdoblje u kojem će biti u mogućnosti platiti ih, a tvrtke u situaciji nesolventnosti moći će zatražiti oprost duga; kako bi se poduzećima osigurala kreditna potpora, Državna banka za investicije (BPI) jamčit će 90% kredita koie banke odobre poduzetnicima.
Počevši od 17. ožujka u podne i na petnaest dana, proglašene su dodatne, oštrije mjere izolacije radi zaštite građana od COVIDa-19. Dva dana prije, pod specijalnim mjerama opreza, održan je prvi krug lokalnih izbora. Biračkim mjestima nije pristupilo između 50 i 56% Francuza, ali je predsjednik svejedno odlučio potvrditi 30 000 – već u prvom krugu izabranih gradonačelnika, a odgoditi drugi krug; jednako kao i sve tekuće reforme, uključujući mirovinsku.
Zahvaljujući COVIDu-19, prekinut je gotovo dvogodišnji štrajk djelatnika hitne pomoći. Oni stanovništvu nisu uskraćivali medicinsku pomoć, nego upozoravali da je premalo medicinskih sestara i opremljenost državnih bolnica nezadovoljavajuća, zbog čega pacijentima nisu u stanju pružiti kvalitetu zdravstvene zaštite kakvu zaslužuju. Francuski sustav javne zdravstvene zaštite je jedan od najpouzdanijih u svijetu. Kompletira ga sustav privatnih klinika koji je dostupan svim građanima, jer ga najvećim djelom financira državni zdravstveni fond. Međutim, zbog proračunskih rezova prethodnih vlada, nedostatni broj kreveta s respiratorom u sektoru intenzivne njege teško će slijediti pakleni ritam širenja bolesti: svaka četiri dana broj zaraženih se udvostručuje. U službu oboljelih stavljeni su vojni kapaciteti. Do 19. ožujka, u Francuskoj je testom PCR dijagnosticirano 12 612 zaraženih osoba (Izviješće prof.dr. Jérôme Salomon), a preminulo ih je 450. Očekuje se daljnji rast broja zaraženih i umrlih, produžetak i pooštravanje mjera striktne izolacije, kao i oštrije sankcije za prebrojne kršitelje tih mjera.