Prošli smo tjedan izvijestili o incidentu u Omanskom zaljevu (vidi poveznicu ispod teksta), u kojem je eksplozijom oštećen izraelski trgovački brod Helios Ray i za što su izraelski državni službenici i mediji odmah optužili „Iran i njegove opunomoćenike u regiji“ (info: Times of Israel). Izraelski ministar obrane Beni Gantz u subotu je izjavio kako, prema njegovu mišljenju, Iran stoji iza te eksplozije, koja se dogodila u četvrtak, 25. veljače, a istih je stavova i izraelski vojni vrh.
Čini se kako je izraelski odgovor Iranu upravo uslijedio – kako to posljednjih godina najčešće i biva – na tlu Sirije.
Naime sirijski državni mediji danas izvješćuju o još jednom izraelskom zračnom napadu južno od Damaska, u predgrađu Sayyid Zeinab. I nevladina organizacija Sirijski opservatorij za ljudska prava sa sjedištem u Londonu potvrđuje izraelski napad i dodaje kako su gađani ciljevi u kojima su smješteni vojnici iz iranskog Korpusa straže isIamske revolucije i borci libanonskog šijitskog pokreta Hezbollah, koji se u Siriji bori na strani predsjednika Bashara al-Assada.
Kada sve skupa zbrojimo dolazimo, kao i obično – do začaranog kruga bliskoistočnog nasilja iz kojeg nema izlaza:
napad na izraelski brod Helios Ray bio je odgovor na prošlotjedne američke zračne napade na proiranske milicije na istoku Sirije, u pograničnom području s Irakom; potonji je pak napad predstavljao američku osvetu za nedavne raketne napade proiranskih šijitskih milicija na američku bazu u Iraku u kojem je bilo mrtvih i ranjenih; taj je pak napad vjerojatno bio posljedica američkog ubojstva iranskog generala Qassema Soleimanija u siječnju prošle godine, za kojeg je Teheran najavio osvetu koja će biti na onim mjestima, po onim ciljevima i u ono vrijeme kada Iran to bude smatrao primjerenim, i td., i td. do beskonačno u povijest. Poput krvne osvete koja je u osmanlijska i postosmanlijska vremena harala i balkanskim prostorima gotovo do početka prošlog stoljeća, samo sada na Bliskom istoku na puno sofisticiraniji i na razinu državnih politika izdignuti način.
Bidenova administracija, očito želeći demonstrirati odlučnost u provedbi svojih strategija, teško će moći značajnije skrenuti izvan zadanog okvira Trumpove bliskoistočne politike po pitanju Irana, ma koliko se od nje željela distancirati. Naime, američka politika „mrkve i batine“ Iranu, kao i svima u svijetu, već je jako dobro poznata te Teheran otvreno daje do znanja kako na nju ne pristaje i da se ne boji. On reteriranje najprije očekuje od Washingtona kroz ukidanje protu-iranskih sankcija nakon čega će Iran vratiti obogaćivanje urana na nuklearnim sporazumom (iz kojega je Trump jednostrano povukao SAD) dogovorenu razinu. Kako Washington nije taj koji voli ispunjavati tuđe zahtjeve, kakvi god oni bili –pravedni ili nepravedni – očito je kako će se „spirala nasilja“ na Bliskom istoku i dalje nastaviti, u čemu će i Izrael igrati sve važniju ulogu. Ali očito, ako je suditi prema napadu na njegov trgovački brod, više ne bez posljedica.