Za razliku od Europske unije, neke druge zemlje posthladnoratovskog „suparničkog bloka“ – Rusija, Kina i malena Kuba prve su ponudile medicinsku pomoć Italiji koja je tijekom posljednja dva mjeseca prolazila kroz pakao pandenmije koronavirusa. Iz Kube, zemlje poznate po vrhunskim liječnicima, općenito izvrsnom zdravstvenom sustavu, u Italiju (Lombardiju) su u pomoć svojim kolegama pristigla 52 liječnika i brojne medicinske sestre, a na aerodromu u Milanu dočekani su velikim pljeskom. Italija je neobično zahvalna Kubi, malenoj karipskoj državi poznatoj po prekrasnim pješčanim plažama, kubanskom rumu, cigarilosima i salsi, te ništa manje zanimljivim povijesnim osobama – od Ernesta Hemingwaya, Che Guevare do Fidela Castra.
U povijesti međunarodnih odnosa Kuba ima osobito mjesto. Naime, nakon revolucionarnog prevrata, 1959. godine kojim je smijenjen američki saveznik Fulgencio Batista, novi kubanski komunistički predsjednik Fidel Castro nacionalizirao je američku imovinu i proveo niz radikalnih gospodarskih reformi koje su se izravno suprotstavile američkim ekonomskim interesima na Kubi. Dvije godine poslije CIA je operacijom Mungos u Zaljevu svinja, 1961. godine organizirala neuspješno svrgavanje Fidela Castra, nakon čega je Sovjetski Savez na Kubi instalirao rakete srednjeg dometa i stacionirao četrdeset tisuća vojnika. Uslijedio je odgovor administracije predsjednika Kennedyja – pomorska blokada Kube, uz prijetnju vojnom invazijom. Kubanska raketna kriza dovela je svijet na rub nuklearnog sukoba, zbog čega se smatra vrhuncem hladnog rata i istovremeno prekretnicom u odnosima dva bloka i dviju supersila – Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza. Iako je nuklearni sukob u posljednji trenutak zaustavljen diplomacijom, Sjedinjene su Države odgovorile uspostavom sveobuhvatnog embarga, bile su to i još uvijek jesu nadugovječnije, istovremeno i vrlo ubojite ekonomske sankcije koje su onemogućile gospodarski rast i razvoj Kube.
Diplomatski odnosi između Kube i Sjedinjenih Država obnovljeni su 2015. za vrijeme administracije predsjednika Obame, međutim, predsjednik Trumpa je 2017. ponovo proširio trgovinski embargo protiv Kube (zbog potpore Venezueli), i odustao od politike normalizacije odnosa koju je započela ranija administracija.
Usprkos stalnim političkim pritiscima i više od pola stoljeća dugom ekonomskom embargu, Kuba je razvila i održala zdravstveni sustav koji je postao brend komunističke vlasti, neka vrsta kubanskog soft powera, ali i značajni kubanski izvozni „proizvod“. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije za 2015. godinu (WHO), prosječni životni vijek Kubanaca odgovara onome u SAD-u: 79,1 godina, samo nekoliko mjeseci kraće od Amerikanaca koji u prosjeku žive 79,3 godine. Sustav se temelji na primarnoj zdravstvenoj zaštiti koja uz ogromnu potporu vlade prednost daje prevenciji bolesti, univerzalnoj pokrivenosti i dostupnosti liječenja.
Ono što je gotovo nepoznato zapadnoj javnosti je kubanska posvećenost medicinskim istraživanjima iz kojih su proistekle brojne inovacije. Potpuno besplatni obrazovni sustav proizveo je gotovo 3 puta veći broj liječnika na svakih 1000 stanovnika od SAD-a i Velike Britanije. Većina medicinske opreme i lijekova koji se koriste na Kubi razvijena je i proizvedena unutar države – BioCubaFarma državna je agencija koja nadzire 31 farmaceutsku kompaniju i biotehnološke institute u čijem je fokusu razvoj cjepiva i antitijela, sve u vlasništvu države.
Kako navodi Alvaro Fuenta u članku „How does Cuba mange to achieve first-world health statistics?“ (EL PAIS, 2017), Kuba je 1985. godine proizvela prvo i još uvijek jedino cjepivo protiv meningitisa B. Kubanski su znanstvenici razvili nova cjepiva za hepatitis B, Heamophilus influenzae tipa B, te terapije za dijabetičko stopalo, vitiligo i psorijazu. Najintrigantnije je svakako cjepivo protiv raka pluća – CimaVax-EGF, njegova je uporaba odobrena u nekoliko zemalja Južne Amerike. Cjepivo se testira i u mnogim drugim državama, uključujući Europu, ali i u Sjedinjenim Državama. Kuba je bila i prva zemlja na svijetu koja je onemogućila prijenos HIV-a i sifilisa s majke na dijete, iznimno dostignuće za koje je od Svjetske zdravstvene organizacije dobila priznanje 2015. godine.
Inače, Kuba je u 2015. potrošila 10,57% svog BDP-a na zdravstvo, što je malo više od svjetskog prosjeka (prema Svjetskoj banci u 2014. godini, prosječni europski rashod BDP-a iznosio je 10%). Dok je 1959. u zemlji bilo samo 6.000 liječnika (od kojih je polovica emigrirala nakon kubanske revolucije) do 2014. Kuba je imala 67,2 liječnika na svakih 10 000 stanovnika, standard koji su nadmašili samo Katar i Monako. “Vojska bijelih kuta” formirana je 1960. godine, a „medicinska brigada“ po prvi put je poslana kao ispomoć u Čile nakon razornog potresa koji je ostavio na tisuće mrtvih. Od tada, Kuba je poslala više od 300 000 zdravstvenih radnika u 158 zemalja Latinske Amerike, Afrike i Azije. Općenito, danas je širom svijeta prepoznato djelovanje kubanskih liječnika, trenutno su prisutni u 67 zemalja.
Liječnici su za Kubu najisplativiji resurs, a medicinske misije zemlje pokazale su se unosnim diplomatskim oruđem. Zdravstvena industrija je također jedan od glavnih izvora prihoda u zemlji. Kubanske vlasti su 2014. godine procijenile da će usluge „medicinskih brigada“ u inozemstvu donijeti 8,2 milijarde dolara, što ovaj sektor stavlja ispred turizma. Kuba ima vrlo različite dogovore sa svakom od država s kojom radi. Primjerice, u zamjenu za 3.500 zdravstvenih radnika koji su poslani u Venezuelu, ova je zemlja tu uslugu platila naftom koju, zatim, Kuba prodaje na svjetskom tržištu. Naravno, ekonomske sankcije za Venezuelu koje je 2017. godine uveo Trump, odnose se i na Kubu, tako da su ove transakcije trenutno onemogućene.
Naravno, nije sve tako idealno. Kubanski liječnici i te kako žude postati dio inozemnih misija, prvenstveno zbog novca. Kako navodi autor, dok liječnici u inozemstvu zarađuju do 1.000 dolara mjesečno (minus porezi), plaće na Kubi su neusporedivo manje – oko 50 dolara. Osim toga, zdravstvene misije su u proteklih 60 godina bile važne rute za bijeg medicinskog osoblja s Kube. Naime, prije nego što su u siječnju 2013. usvojene reforme prema kojima Kubanci s putovnicama i vizama mogu putovati u inozemstvo, preferirani način napuštanja Kube bio je preko Venezuele. U 2013. i 2014. godini više od 3000 liječnika napustilo je otok da bi otišlo u Sjedinjene Države putom posebnog viznog programa pod nazivom „Cuban Medical Professional Parole“, programa koji je pokrenuo George W. Bush za pomoć zdravstvenim radnicima koji su tijekom svoga rada u inozemstvu odlučili napustiti Kubu.
Vrlo opsežan članak o Kubanskom zdravstvenom sustavu nedavno je objavljen na portalu The Diplomat (Cuba’s Improbable Medical Prowrss in Asia, The Diplomat, April 24, 2020). Autor, Tom Fawthrop, koji je o različitim aspektima kubanskog zdravstvenog sustava, uključujući i biotehnologiju, izvještavao za The Economist, Guardian i BBC, navodi kako se „u suprotnosti s medicinskim nacionalizmom Sjedinjenih Država i nekih drugih zapadnih zemalja, mali karipski narod pojavio kao svjetionik međunarodne solidarnosti u globalnom ratu protiv koronavirusa“ Naime, usprkos američkim sankcijama, Kuba je i dalje uspjela igrati ključnu ulogu u ratu protiv COVID-19. Uglavnom, Kuba je u manje od dva tjedna poslala medicinske timove u 19 zemalja, uključujući Italiju, Andoru, Angolu, Jamajku, Meksiko i Venecuelu, a u tijeku su zahtjevi iz Argentine i Španjolske. Kubanski medicinski timovi imaju iskustvo djelovanja u nekim od najgorih prirodnih katastrofa u Aziji, uključujući cunami 2004. na Šri Lanki, potres 2005. u Pakistanu i 2006. u Indoneziji. Ali vrlo malo zanimljive i uspješne „povijesti“ kubanskih „medicinskih brigada“, uključujući sada i pandemiju COVID-19 – pokrivaju zapadni mainstream mediji. Ipak, ono što je sada poglavito (geopolitički) intrigantno je činjenica da je Kuba po prvi put poslala kontingent medicinskih djelatnika u Italiju, jednu od najbogatijih zemalja svijeta, demonstrirajući time doseg svoje medicinske diplomacije.
Tom Fawthrop, koji je i režirao dokumentarni film “Liječenje Afrike: recept Havane”, navodi kako je zapadnoj je javnosti izmakao podatak da su kineski liječnici interferon alfa-2b koristili u Wuhanu za liječenje oboljelih od koronavirusa. Riječ je o kubanskom antivirusnom lijeku koje je 2003. razvila kubansko-kineska tvrtka Changchun Heber koja se bavi biotehnologijom u provinciji Jilin. Kako navodi kubanski liječnik dr. Luis Herrera Martínez, interferon alfa-2b “sprječava pogoršanje i komplikacije kod pacijenata“, a koristio se za liječenje bolesnika s COVID-19 u Wuhanu zajedno s dva antivirusna lijeka protiv HIV-a – lopinavirom i ritonavirom, što je dovelo do uključivanja ovog lijeka u istraživanja koje sada koordinira WHO. Autor naglašava kako su provedene studije upozorile da se interferon može sigurno koristiti samo u liječenju blagih simptoma i u ranim fazama virusa COVID-19.
Kuba je prvi put interferon koristila 1981. godine tijekom smrtonosne epidemije dengue groznice od koje je tada oboljelo oko 340.000 Kubanaca. To je iskustvo potaklo razvoj vrlo inovativne biotehničke industrije na otoku. Prema riječima, Paula Farmera, profesora medicinske antropologije na medicinskom fakultetu na Harvardu, kubanski Međunarodni institut za tropske bolesti Pedro Kouri (IPK) vrlo se poštuje u cijeloj Latinskoj Americi, ali i šire. Kako navodi, ovaj institut, uz relativno mali proračun – manji od proračuna jedne velike istraživačke bolnice na Harvardu, provodi važna temeljna znanstvena istraživanja, usmjeren je na razvoj novih cjepiva, i obučava na tisuće istraživača s Kube i iz cijelog svijeta.
Kubanska biotehnološka i medicinska inovativnost već dugo je u fokusu interesa azijskih zemalja, što je rezultiralo sporazumima o zajedničkom ulaganju s Kinom, Singapurom i Tajlandom. Pored labaratorija ChangHeber, Kuba i Kina zajedno posjeduju i Biotech Pharmaceutical Company Ltd., u pekinškoj zoni ekonomskog i tehnološkog razvoja. U siječnju je, u provinciji Hunan, službeno otvoren i Zajednički inovacijski centar Kina-Kuba, upravo u trenucima kada je kulminirala pandemija COVID-19 u susjednom Hubei-u. Prema navodima kubanskog veleposlanstva u Kini, centar je usmjeren na razvoj vlastitih tehnologija i biofarmaceutika za liječenje karcinoma glave, vrata i uha.
Nadalje, neposredno prije nego što je pandemija COVID-19 pogodila Tajland, Siam Bioscience Group i Centar za molekularnu imunologiju (CIM) na Kubi objavili su napredak u zajedničkom razvoju monoklonskih antitijela za liječenje raka i autoimunih bolesti. Siam Bioscience Group prvi je zajednički projekt s Kubom u regiji jugoistočne Azije namijenjen istraživanju i proizvodnji lijekova (do 2022.) za vrlo komplicirane bolesti – rak, zatajenje bubrega i autoimune bolesti. Ugovori su potpisani i sa singapurskim, malezijskim i japanskim tvrtkama. Kubanski lijek protiv raka posebno je zanimljiv azijskim kompanijama, pa je sporazum potpisan i s japanskom tvrtkom Daiichi Sankyo koja je kubanski lijek istraživala kroz višefazna međunarodna klinička ispitivanja. Lijek je službeno „odbačen“ 2014, a autor navodi kako se inovativna medicina iz zemalja Globalnog Juga, poput Kube, teško probija na unosno zapadno tržište lijekova kojim dominiraju američke i EU korporacije.
Međutim, istraživanja se nastavljaju u suradnji s Tajlandom prema modelu zajedničkog ulaganja koji cilja farmaceutsko tržište zemalja ASEAN-a. Zanimljivo je da će cijene lijekova biti 50 posto niže od lijekova uvezenih iz razvijenih zemalja zapada, dopuštajući tajlandskim pacijentima pristup kvalitetnijim lijekovima po nižoj cijeni. Siam Biotech bi u doglednoj budućnosti trebala postati vodeća tvrtka unutar zemalja ASEAN-u za biotehnologiju i proizvodnju generičkih lijekova (jeftinih i dostupnih lijekova), ali i lijekova za nekoliko teških bolesti uključujući rak, reumatoidni artritis, autoimune poremećaje i psorijazu.
Međutim, kubanska „medicinska diplomacija“ nije dobro primljena od strane zapadne politike. Naime, iako je od izbijanja COVID-19, kubansku medicinsku pomoć zatražilo više od 40 zemalja, otok je oduvijek imao svoje kritičare – ponajviše susjedne Sjedinjene Države. Tako je američki državni tajnik, Mike Pompeo, kubanske međunarodne medicinske misije opisao kao “liječnike – robove koji svojim radom obogaćuju komunističku državu.” State Department navodi da je kubanski motiv isključivo novac koji Kubi nedostaje uslijed ekonomskih sankcija.
U intervjuu talijanskom lokalnom tisku, dr. Carlos Pérez Diaz, voditelj kubanskog tima u Italiji, to je odbacio. “Mi smo ovdje zbog solidarnosti, navodi, te dodaje “talijanska je vlada osigurala smještaj, ali o plaćanju se nije razgovaralo.” Sigurno je da kubanska vlada vjerojatno neće financijski profitirati od medicinskih timova koji trenutno nastoje pomoći osiromašenim Karipskim otocima, uključujući Antigvu i Barbados. Međutim, ugled Kube kao pružatelja medicinske pomoći potvrđen je priznanjem UN-a, uključujući i nagradu za 2017. godinu. Nagradu je dobila međunarodna medicinska brigada Henryja Reevea Kube koja je pružila hitnu medicinsku pomoć za više od 3,5 milijuna ljudi u 21 zemlji svijeta. Ipak, nagrade i međunarodna priznanja sami po sebi neće riješiti sve veći nedostatak hrane, energije i drugih egzistencijalno važnih potrepština kod kuće. Preživjeti pooštrene Trumpove sankcije i pomoći siromašnim zemljama koje su istodobno opustošene COVID-19 velik je napor, čak i uz određenu potporu Kine i Rusije.
Međutim, ovaj geopolitički alat meke diplomacija ili soft powera, jedini koji Kuba može koristiti, u budućnosti bi mogao zemlji osigurati „dividendu“, budući da bi mnogo više zemalja u Aziji, poučeni iskustvom COVIDA-19, moglo nastaviti koristiti kubanske stručnjake, i Kubu vidjeti kao pouzdanog partnera za proizvodnju jeftinijih lijekova. Pored toga, malena je Kuba svojim iskustvom u izgradnji otpornog zdravstvenog sustava utemeljenog na spoju javnog dobra i znanstveno-tehnološkog napretka očitala lekciju najrazvijenijenim zemljama svijeta koje svoje zdravstvene politike temelje na neodrživim neoliberalnim praksama, koje su, kako vidimo, odgovorne za smrt golemog broja ljudi.