Lavrov: u Idlibu nas napadaju banditi, a Turska nije izvršila svoje obveze!

Do te operacije turski državni vrh uporno je vjerovao kako Moskva blefira i kako će Rusija, u ime nastavka građenja ukupnog strateškog partnerstva s Turskom i svog „nehtjenja“ da zbog planova Damaska u Idlibu ona izgubi Tursku kao svog ključnog partnera za riješenje sirijskog sukoba, „obuzdati“ daljnje namjere Assada za pacifikacijom Idliba. Međutim to se nije dogodilo – Moskva je odlučno i snažno podržala sirijsku vojsku, a tako će biti i dalje. Ankara je to spoznala na teži način i sada joj je glavna briga kako izići iz neugodne situacije u koju se sama postavila: jer ratovati s Rusijom ne može i ne želi, a NATO savez, čija je Turska članica, kao i SAD, osim moralne i političke potpore turskim stavovima oko riješenja problema Idliba ništa više od toga učiniti neće.

Krajnje zaoštreno vojno i sigurnosno stanje u sirijskoj regiji Idlib, u kojoj, uz pomoć ruskih zračnih snaga traje ofanziva sirijske vojske na radikalne islamističke borce, u ponedjeljak, 24. veljače, komentirao je ruski ministar vanjskih poslova Sergey Lavrov. Poglavito se osvrnuo na napade ruskih bombardera Su-24 na tamošnja teroristička uporišta i položaje islamističkih boraca.

Lavrov je, pritom, podsjetio na ključne dijelove sporazuma iz Sočija iz rujna 2018. g., postignutih između Moskve i Ankare, a koje Turska na terenu nije provela. „Banditi… su izvodili napade na objekte izvan zone (deeskalacije). Nitko se nikada nije dogovarao u okviru postignutih sporazuma između predsjednika Rusije i Turske, kako se po teroristima neće vršiti protunapadi u slučaju da se oni počmu ponašati tako kako su se počeli ponašati. … Zato ništa neočekivanoga tu za nikoga nije niti bilo, ja sam uvjeren kako turski vojnici, koji djeluju na terenu, sve prekrasno vide i razumiju“, kazao je šef ruske diplomacije. Lavrov je podsjetio, kako je, s ciljem tadašnjeg odustanka od pokretanja planirane vojne operacije sirijske vojske za oslobođenje Idliba, Ankara sporazumom iz Sočija na svoju (Erdoganovu) inicijativu na sebe preuzela obvezu razdvajanja oporbenih snaga od terorista, kao i „odvoženje iz vanjskog perimetra (regije Idlib, širokog od 15-20 km, uz precizno naznačene rokove provedbe tih obveza do 15. listopada 2018.g., op. ZM.) teškog naoružanja, kako oni ne bi mogli izvoditi napade na položaje sirijske vojske, civilnih objekata i ruske baze Hmeymim“. Također je zadaća Turske bila i osiguranje normalnog prometa kroz dvije ključne sirijske prometnice, M-4 (povezuje istok zemlje s najzapadnijom regijom Latakija kroz grad Aleppo i regiju Idlib, op. ZM.) i M-5 (povezuje Aleppo i Damask tj. sjever i jug zemlje, op. ZM.).

Dakle, iz riječi šefa ruske diplomacije vidljivo je kako one znače nastavak ruskog „ozbiljnog nezadovoljstva“ (kako je se jučer izrazio glasnogovornik ruskog predsjednika Dmitry Peskov) ponašanjem Turske zbog neispunjenja njezinih preuzetih obveza iz Sočinskog sporazuma ali i činjenice da Ankara nastavlja u Idlib dovlačiti svoje vojne snage i tehniku koja završava u rukama boraca tamošnjih radikalnih organizacija i koju ovi onda koriste za napade na sirijsku vojsku. Izraz „ozbiljno nezadovoljstvo“ u diplomatskom žargonu ne znači ništa drugo nego da se određeni razvoj stanja, koji je do takvog nezadovoljstva i doveo, neće tolerirati.

U tom kontekstu bitno je naglasiti slijedeće: sirijsko topništvo i rusko zrakoplovstvo upravo sada sinkronizirano izvode snažne napade na južnoj bojišnici regije Idlib. Koncentracija napada očito se prebacuje s istočne bojišnice (gdje su postignuti svi prvotno zacrtani strateški ciljevi: prvo, oslobođena su zapadna predgrađa Aleppa i široki prostori zapadno i jugozapadno od toga grada u Idlibu susjednoj regiji Aleppo; i drugo, u potpunosti je pod nadzor stavljena prometnica M-5 Aleppo-Damask). Cilj ovih snažnih pripremnih napada na južnoj bojišnici je stvaranje preduvjeta za pokretanje predstojećeg pješačkog napada sirijske vojske s ciljem ovladavanja svim prostorima južno od spomenute prometnice M-4 koja regiju Idlib razdjeljuje po sredini, u smijeru istok-zapad.



Pojedini turski državni službenici danas izvješćuju o mogućem sastanku tzv. Istanbulske četvorke: Rusije, Turske, Francuske i Njemačke s ciljem rješavanja sukoba u Idlibu, a pojedini turski mediji čak spominju i mogući datum održavanja toga summita na vrhu – 5. ožujka.

Ruska strana te informacije još uvijek nije potvrdila. Međutim, posve je jasno (ako do toga susreta uopće i dođe jer Njemačka i Francuska na sirijskom su terenu posve beznačajni igrači, koji niočemu konkretnom ne odlučuju osim o eventualnoj dostavi financijskih sredstava za obnovu tamošnje razorene infrastrukture i izgradnju novih domova za izbjeglice-povratnike, pa je održavanje takvog summita bespredmetno prije negoli se Moskva i Ankara barem približno ne dogovore o daljnjem tijeku stvari u Idlibu), kako će se on tematski primarno oslanjati i rukovoditi stanjem i odnosima snaga na terenu, koji će biti iscrtani do trenutka njegovog održavanja. Isto je tako jasno kako se i samom objavom spomenute informacije o tom sastanku od strane turskih državnih službenika (ministar obrane Hulusi Akar) i tamošnjih medija, dezavuiraju svi oni gromki ultimatumi turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, ne tako davno upućeni vladi u Damasku i sirijskoj vojsci o nužnosti njezinog povlačenja na početne položaje prije pokrenute ofanzive u prosincu 2019.g. do kraja veljače, ili će ju, uprotivnom, na to primorati turska vojska (kasnije je taj rok „redefiniran“ sintagmom o nužnosti njezinog „žurnog povlačenja“, dakle, bez precizno  naznačenog roka). Ali to se neće dogoditi ne samo do 5. veljače, već i uopće. Jer turski i državni i vojni vrh jako dobro znaju kako je stvari na terenu u Idlibu vojno i politički sada više nemoguće vratiti na stanje uoči spomenute ofanzive vladinih snaga.

Naime, Ankara je rusku odlučnost u pružanju svoje vojne zaštite sirijske vojske u Idlibu pred združenim snagama radikalnih islamista i turske vojske testirala prošloga tjedna (20. veljače) na bojišnici oko naselja Neyrab, 10-ak kilometara udaljenog od grada Idliba. Ta pokrenuta vojna operacija, osmišljena neposredno u turskom vojnom stožeru u Ankari i u kojoj su korištene najspremnije i najobučenije snage radikalnih islamističkih organizacija u Idlibu, opremljene modernim turskim oružanim sustavima i vojnom opremom, završila je potpunim debaklom tj. porazom islamista, kao i velikim brojem uništene turske vojne tehnike koja im je stavljena na raspolaganje ili im je, njome, s distance „samo“ pružana vatrena potpora. Do te operacije turski državni vrh uporno je vjerovao kako Moskva blefira i kako će Rusija, u ime nastavka građenja ukupnog strateškog partnerstva s Turskom i svog „nehtjenja“ da zbog planova Damaska u Idlibu ona izgubi Tursku kao svog ključnog partnera za riješenje sirijskog sukoba, „obuzdati“ daljnje namjere Assada za pacifikacijom Idliba. Međutim to se nije dogodilo – Moskva je odlučno i snažno podržala sirijsku vojsku, a tako će biti i dalje. Ankara je to spoznala na teži način i sada joj je glavna briga kako izići iz neugodne situacije u koju se sama postavila: jer ratovati s Rusijom ne može i ne želi, a NATO savez, čija je Turska članica, kao i SAD, osim moralne i političke potpore turskim stavovima oko riješenja problema Idliba ništa više od toga učiniti neće.

U tom je smislu važno ukazati i na jučer (23. veljače) izrečene slijedeće riječi šefa Odjela za odnose s javnošću Fahrettina Altuna: „Naše strpljenje je davno završilo. Ali mi vjerujemo u suradnju s Rusijom.“ Upravo takva formulacija riječi ukazuje na „zamku“ koju je turski državni vrh sam sebi „postavio pod noge“. S jedne strane je predsjednik Erdogan (a onda i ministri vanjskih poslova i obrane) u više navrata javno izjavljivao kako je „sporazum iz Sočija mrtav“ jer ga je takvim učinila Rusija koja „nije poštivala postignute dogovore“ i koja „ubija nevine sirijske civile“, da bi se, sada, turski državni vrh pozivao upravo na nužnost primjene tog istog „mrtvog“ sporazuma iz Sočija (koji, između ostalog, predviđa ostanak turskih nadzornih točaka u Idlibu na svim ranije dogovorenim mjestima, a što je, kako sam već gore i rekao, više nemoguće jer povratka na staro neće biti). A nakon snažnog sotoniziranja Rusije od strane turskog državnog vrha i tamošnjih medija, koje je trajalo gotovo dva protekla mjeseca i koje je nadvisivalo čak i uobičajenu razinu turske mržnje prema „Assadovom režimu“ i došlo do točke da su ruskom veleposlaniku u Ankari počele stizati otvorene anonimne prijetnje njegovom likvidacijom zbog čega je turska vlada žurno osigurala dodatne snage za zaštitu ruskog diplomatskog predstavništva  uvidjevši kako je „vrag odnio šalu“ i da sve ovo može rezultirati istim scenarijem iz siječnja 2016.g. kada je pucnjevima iz pištolja uz nazočnost televizijskih kamera ubijen tadašnji ruski veleposlanik u Turskoj od strane jednog turskog radikala uz uzvike „Allahu Akbar“, došlo je do nove promjene turske retorike. Tako g. Altun jučer otvoreno kaže kako Turska „vjeruje u suradnju s Rusijom“, a iz turskih elitnih turističkih destinacija istodobno stižu vijesti o mogućem plaćanju usluga i u ruskim rubljima. Time Turska u očima ruskog državnog vrha sebe još jednom želi pokazati kao ruskog partnera. Ali takvog partnera nad kojim je nužan postojani nadzor jer će on, inače, vrlo lako skrenuti s puta partnerstva na put suparništva pa i neprijateljstva.

Drugim riječima, Rusija će i dalje, bez obzira na najnovije iskustvo s turskim ponašanjem oko Idliba, nastaviti surađivati s Turskom kao i do sada, a stupanj međusobnog povjerenja nikada neće biti onakav da bi jedna strana za drugu „stavila ruke u vatru“ (naravno toga nema niti u klasičnim savezništvima). Ali potpunog povjerenja između dviju zemalja niti ranije nije bilo, a poglavito nakon turskog obaranja ruskog bombardera Su-24 nad Sirijom u studenom 2015.g. i kasnije postupne normalizacije odnosa od ljeta 2016. g., od kada Rusija s Turskom oprezno gradi odnose i temelji ih na prgmatičnim interesima, a ne s ciljem uspostave nekog strateškog savezništva tipa dviju ključnih euroazijskih država bez čije se dozvole neće moći rješavati bilo kakvi problemi. Rusija je te iluzije davno odbacila (Turska je i članica NATO saveza) i odnose s Ankarom gradi uporno, polako pa i mukotrpno, u onim područjima koja su od zajedničkog interesa, a to je, između ostalog – i Sirija. Obje strane su na takav oblik suradnje pristale, svjesne kako im je i to bolje od ulaska u otvorene i rizične konfrontacije, u ova složena geopolitička vremena u kojima najveći globalni igrači imaju sve manje prostora za uzmak.

Pritom se Moskva ne želi niti može odreći Bashara el-Assada i sirijske vojske, koji su joj ključni za projekcije njenih nacionalnih interesa na Bliskom istoku. Time jasno demonstrira kako njezini odnosi s Turskom po Rusiju nisu ni od kakve „životne važnosti“, kako se to često pogrešno predstavlja u analitičkoj javnosti i medijskom prostoru i na što je računala i Ankara. Rusija je sve svoje strateške planove s Turskom ostvarila i oni su se svodili na završetak i stavljanje u funkciju crnomorskog plinovoda „Turski tok“ kao „premosnice“ Ukrajine, i ništa više od toga. Sve ostalo, uključno i tursku kupnju ruskih sustava PZO S-400, izgradnju prve turske atomske centrale „Akkuyu“, zamah turističke suradnje, uvoz pomidora i td. po Moskvu je posve drugorazredno. Turski državni vrh, čini se, to je upravo i shvatio, a modalitete svoga ponašanja u takvim okolnostima prije ili kasnije morat će pokazati u praksi. A oni će se kretati u smijeru snižavanja napetosti, postizanja sporazuma i nastavka suradnje jer suprotna opcija značila bi samo rat. Iako se, naravno, u ovim vremenima, u kojima se svijet danas nalazi, više ništa ne može uzimati sa sigurnošću.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI