LNG TERMINALI IMAJU OBRAMBENU FUNKCIJU: Dovoljno je na karti Europe pogledati njihov raspored

Foto: LNG.HR

Usred krize u opskrbi Europske unije prirodnim plinom i njegovih visokih cijena, njemačka regulatorna agencija za tržište električne energije, plina, telekomunikacija, poštanskih i željezničkih usluga FNA (Federal Network Agency, njm. Bundesnetzagentur – skraćeno BnetzA), obustavila je sredinom studenoga proces certifikacije dovršenog plinovoda Sjeverni tok 2, odgađajući na dulje razdoblje stavljanje u funkciju plinovoda kojim se ruski plin uvozi u Njemačku i Europsku uniju.

Učinjeno je to tobože iz čisto administrativnih razloga jer tvrtka North Stream AG, koja upravlja projektom izgradnje i funkcioniranja plinovoda, ima sjedište u Švicarskoj, pa se zahtijeva da tvrtka, ako želi dobiti certifikat za početak rada plinovoda, mora otvoriti podružnicu u Njemačkoj.

Dakako, riječ je o očitoj izlici kojom se uvođenje u funkciju plinovoda Sjeverni tok 2 odgađa možda čak i do ljeta, a pravi razlozi kriju se u sferi geopolitike i konkretnih američkih pritisaka, kao i nezadovoljstva članice EU-a Poljske i Ukrajine koju Europska unija pokušava uključiti u svoju strukturu i kojima bi neometan rad Sjevernog toka 2 umanjio protok kroz plinovode preko njihova područja, a time i ukrajinsku i poljsku zaradu.


Plinovod vrijedan 12 milijardi dolara ispod Baltičkog mora udvostručio bi, naime, isporuke ruskog prirodnog plina u Njemačku, najveću europsku ekonomiju, istovremeno umanjujući protok kroz ukrajinske i poljske plinovode, rušeći im zaradu od taksi za tranzit plina. Da ne bi bilo dvojbe u čemu je problem, ukrajinski predsjednik Zelenski upozorio je:

“Na ovaj projekt gledamo isključivo kroz sigurnosnu prizmu i smatramo ga opasnim geopolitičkim oružjem Kremlja”. Dodao je i kako će glavne rizike nakon završetka plinovoda snositi Ukrajina, ali je činjenica da će on biti “opasan za cijelu Europu”.



Slične poruke prije odluke njemačke regulatorne agencije Europskoj uniji i Njemačkoj odaslane su i iz Washingtona pa je kancelarka Angela Merkel bila prisiljena podignuti glas i izjaviti:

“Prestanite, to je naš nacionalni interes, tu je uključen privatni kapital, to je gospodarski, a ne politički projekt i on je nama potreban”. No ipak je pronađen način zaustavljanja početka rada plinovoda.

Odmah nakon objave odluke o odbijanju certifikata njemačke regulatorne agencije cijena plina u Europi porasla je za četiri posto.

Nedvojbeno, Europska unija ima teški i kronični energetski problem. On je ujedno jedna od njezinih ključnih geopolitičkih slabosti. Europska unija ne posjeduje ozbiljnije naftne i plinske izvore, a gospodarstvo i stanovništvo ovisi o uvezenom plinu koji se velikim dijelom uvozi iz Rusije. Europskoj uniji Rusija je praktički neprijatelj, što se jasno vidi iz niza dokumenata donesenih u institucijama Unije, bez obzira na to što političke strukture u javnosti glumataju dobronamjernost i konstruktivnost u odnosima s Rusijom. Bruxelles stoga očito, dok istovremeno nastavlja koristiti ruski plin, pokušava u što većoj mjeri smanjiti njegov udio u ukupnom energetskom uvozu.

Upravo je pokušaj smanjenja uvoza plina iz Rusije jedan od razloga nametanja za gospodarstvo krajnje rizične velike zelene tranzicije u opskrbljivanju energijom prije nego što je za to potrebna tehnologija uopće dosegla odgovarajuću razinu razvoja.

Energetska neovisnost Europske unije također je jedan od razloga zbog kojeg su se europske sile pridružile suludom i propalom američkom planu geopolitičkog preslagivanja Sjeverne Afrike i Bliskog istoka. Bio je to za Europsku uniju jalov pokušaj otvaranja novih pravaca dobave plina iz Katara izgradnjom plinovoda preko Sirije i Turske. Rat u Siriji za EU i njegove američke saveznike imao je cilj osigurati stratešku geopolitičku i geoekonomsku prohodnost sirijskog bliskoistočnog ulaza na kopneni koridor prema Turskoj i dalje prema Europi.

To je bit svega što se proteklog desetljeća događalo u Siriji. Ni o kakvoj demokratizaciji Sirije i zamjeni autoritativnog režima demokratskim ustrojem nema ni govora. Da se Assadov režim kooperativno uklopio u američke i europske ciljeve i interese i da je između ostalog jamčio sigurnost postavljanja plinovodnih pravaca kojima bi se preko njegova teritorija prema Europskoj uniji dostavljao katarski plin kako bi se ova oslobodila ovisnosti o ruskom plinu, bio bi u Washingtonu i u europskim prijestolnicama poštovan i nazivan “režimom u demokratskoj tranziciji”, a njegovi dužnosnici primani s počastima kao predstavnici Saudijske Arabije i ostalih diktatura iz Vijeća za suradnju u zaljevu ili skraćeno GCC-a.

Koridor preko Sirije najbliži je kopneni pravac dopreme energenata iz bliskoistočnog energetskog bazena prema EU-u, a sirijski rat izravno je motiviran nadmetanjem u trasiranju i izgradnji plinovodnih pravaca preko tog koridora prema EU-u.

Nakon što je početkom prošlog desetljeća zbog ekonomske neisplativosti postala izvjesna propast projekta planiranog plinovoda Nabucco, koji je Europsku uniju trebao opskrbljivati plinom iz Azerbajdžana preko Bugarske i Rumunjske, najisplativija opcija postala je izgradnja plinovoda s Bliskog istoka preko Sirije, Libanona i Turske i dalje prema Europskoj uniji.

I uistinu, plinovodu Nabucco presudila je odluka planiranog vodećeg dobavljača i investitora British Petroleuma koji je u svibnju 2012. godine objavio da odustaje od projekta. Tadašnji direktor BP-a za preradu i prodaju, Iain Conn, izjavio je da bi zbog “nedovoljnih proizvodnih kapaciteta plinovod u pojedinim razdobljima bio napola iskorišten, što ga čini ekonomski neisplativim”. Europska unija i njezin američki saveznik pravilno su procijenili da će na takav način završiti projekt Nabucco i upustili su se u geopolitičku rekonstrukciju Bliskoga istoka pokušavajući na sve načine stvoriti uvjete za izgradnju plinovoda od Katara prema Europskoj uniji. Već u tim trenucima proizvodni kapaciteti Katara višestruko su nadmašivali mogućnost njegova transporta.

Katar je zbog nepostojanja plinovoda prema glavnom potrošaču, Europskoj uniji, osuđen na izvoz plina u ukapljenom obliku brodskim transportom, što ne samo da nije kvantitativno dovoljno za prijevoz količine koju može proizvesti i količine koja je Europi potrebna, nego u konačnici povećava i njegovu cijenu. Jedini optimalni i isplativi pravac kojim bi se taj plinovod mogao izgraditi jest preko Sirije i Libanona, gdje bi izašao na sredozemnu obalu i dalje prema Turskoj koja bi bila glavni distributer prema Europskoj uniji i cijeloj Europi.

Stoga Sirija, na samim vratima kopnene poveznice prema Europi i na mjestu gdje prolazi svaki budući plinovodni pravac iz tog prostora prema Europi, postaje prijetnja europskim i američkim interesima i izvoznim opcijama savezničkih zaljevskih monarhija iz GCC-a upravo u trenutku kada mijenja ranije dogovorene plinske aranžmane i u posao europske opskrbe preko svog teritorija umjesto Katara uključuje Iran.

Damask je, naime, 2009. godine promijenio planove izgradnje plinovoda prema Europi i odustao od ranijeg dogovora s Katarom i Irakom prema kojem bi se budući plinovod gradio od katarskih plinskih polja Južni Pars preko Iraka do Sirije s priključkom na sirijska novootkrivena nalazišta i preko Sredozemlja do Turske koja bi bila polazišna točka za daljnju distribuciju u Europi. Damask tada započinje pregovore s Iranom o gradnji plinovoda od iranskih plinskih polja preko Iraka do Sirije i kasnije Libanona, odakle bi se distribuirao u Europu, najvjerojatnije zaobilazeći Tursku.

Budući plinovod odmah je nazvan šijitskim i izazvao je bijes Katara i Turske te njihovih saveznika. S druge strane, uključivanje Irana u energetsku opskrbu Europe jednostavno nije dolazilo u obzir i po svaku cijenu, pa i uporabom obavještajnih i vojnih instrumenata europske sile i SAD pokušali su osigurati pravac postavljanja plinovoda za Europu od Katara preko Sirije. Za to je trebalo eliminirati režim u Damasku koji je odbacivao katarsku opciju i pokušavao u igru uključiti Iran. Putovi rata bili su širom otvoreni.

Ukupni rezultat za Europsku uniju je čista nula. Ruska intervencija spasila je režim u Damasku i Siriju od disolucije te omela planove trasiranja plinovoda prema Europi koje su osmislili europski i američki saveznici. Europske kompanije, istina je, dočepale su se dijela naftnih izvora u razorenoj Libiji i Iraku, ali ključni dobavni pravac plina od Katara prema Europskoj uniji nije mogao biti ostvaren. Dakako, Europska unija i vodeće europske sile mogle su uložiti više truda u politički sporazum s vlašću u Siriji, ali jednostavno nisu htjele da im umjesto Rusije ponovno netko drugi koji nije pod njihovom kontrolom postavlja uvjete isporuke i transfera plina.

Cilj je stoga bio uništiti sirijski režim koji je poslao signale da bi mogao biti tvrd pregovarač i koji bi u budućnosti, kada se plinovod jednom napokon izgradi, mogao skupo naplaćivati transfere prema Europi.

Tijekom obavještajnih i vojnih intervencija u arapskom svijetu, uključujući i Siriju, SAD-a i europskih sila postalo je jasno da krajnji cilj čak i nije promjena nekooperativnih arapskih režima, uključujući sirijski, nego jednostavno okrutno razbijanje arapskih država i stvaranje novog povoljnijeg geopolitičkog i geoekonomskog okružja za osiguranje izvora i transfer energenata prema Europi i SAD-u. No Europa je dobila manje plijena nego što je očekivala. Europske kompanije s američkima upravljaju energetskim potencijalima Libije i Iraka, a Amerikanci u tišini iskorištavaju dio sirijskih naftnih izvora i drže većinu iračkih.

Ali osiguranje trase novih plinovoda prema Europskoj uniji, što je bio primarni energetski cilj ratovanja europskih sila, nije postignut. Europski energetski problem koji je velikim dijelom kumovao bliskoistočnim ratnim razaranjima i nekontroliranim migracijama stanovništva ostao je tako neriješen.

Nastavak ovisnosti o ruskom plinu i pritisak SAD-a da se to okonča u europskim prijestolnicama i Bruxellesu izaziva tolike frustracije da njihove reakcije postupno prelaze u histeriju koju usmjeravaju prema Moskvi pa se u pregovore unosi sve više iracionalnih elemenata koji umanjuju mogućnost sporazuma i ugovaranja povoljnijih uvjeta isporuke plina s Rusijom. Europska unija, svjesna da ne može bez ruskog plina, pokušava u pregovorima s Rusijom postići što povoljnije uvjete, ali usporedno se prema ruskoj strani postavlja neprijateljski i arogantno.

Dakako, već klasično opravdanje takvog odnosa ruska je aneksija Krima i vojna intervencija na istoku Ukrajine, iako se u pozadini krije duboka frustracija. Ponašanje političke elite Europske unije praktički je na razini vječne ljutnje građana na javni gradski prijevoz uz masovni nastavak njegova korištenja jer jednostavno ne postoji drugi.

Istovremeno, dok se Europska unija koprca u svom energetskom problemu i rastu cijena ne samo plina nego i svih ostalih energenata, SAD, umjesto pojačane opskrbe europskog tržišta ukapljenim plinom, slijedi zov novca i orijentira se prema azijskom tržištu koje povećava potražnju i nabija cijenu plina. Rusija se također okreće prema Kini na području izvoza plina kako bi osigurala stabilnost plinskog posla kojega smatra ugroženim nestabilnim aranžmanima s Europskom unijom.

U takvoj situaciji postaje očita činjenica da europski LNG terminali koji trebaju osigurati dovoljne količine američkog plina za Europu i po mogućnosti neovisnost o ruskom plinu jednostavno nisu dovoljni za pokrivanje europskih potreba na komercijalnim temeljima.
Uostalom, njihova primarna svrha i nije komercijalna, nego vojna. Njima se, naime, uz ekonomske ciljeve koji su ipak sekundarni, prije svega osigurava operativna osnovica eventualnog borbenog djelovanja i funkcioniranja NATO-a i cijelog obrambenog sustava euroatlantske integracije na europskim prostorima.

Jednostavno rečeno, lanac prihvatnih LNG terminala od Baltika preko Atlantika, Sredozemlja do Jadrana, po cijelom obalnom rubu europskih članica NATO-a, jamči opskrbu energentima od SAD-a u slučaju ratnog sukoba. Dovoljno je na karti Europe pogledati raspored dosad izgrađenih LNG terminala, onih koji su u izgradnji i onih koji su planovima, da bi se shvatilo kako njihova funkcija nije samo gospodarska nego i obrambena. Oni moraju, u slučaju ratnog sukoba u Europi, osigurati dostavu energenata do svih područja europskog dijela euroatlantskog kompleksa i NATO-ova rasporeda.

Izgradnja dovoljnog broja LNG terminala u Europi prvorazredno je obrambeno pitanje strateškog značaja za europsku komponentu transatlantske integracije nastale nakon 2. svjetskog rata. Potreba opskrbe europskog ratišta energentima u slučaju velikog ratnog sukoba u Europi nepromjenjiva je geopolitička odrednica. Današnji europski LNG terminali nastavak su onoga što je počelo stupanjem anglo-američkih savezničkih snaga na europsko tlo u završnoj fazi rata.

U trenucima kada su se 1944. godine prvi američki i saveznički vojnici iskrcavali na obalu Normandije, započela je i realizacija operacije polaganja podvodnih cjevovoda po dnu kanala La Manche od britanske do francuske obale (“Operation PLUTO” – Pipe Line Under The Ocean) kojim se iskrcanim savezničkim trupama dostavljalo najvećim dijelom američko gorivo prethodno preko Atlantika tankerima dopremljeno u Veliku Britaniju. Do ožujka 1945. godine kroz 17 cjevovoda na europsku obalu prosječno je dnevno prebacivano oko 31 tisuću tona naftnih derivata potrebnih za saveznički ratni stroj.

Današnja mreža LNG terminala po europskoj obali samo je divovska varijacija iste teme ratne opskrbe europskog dijela euroatlantske vojne i političke zajednice nastale u doba njezina stvaranja. Europski LNG terminali trebaju za slučaj ratnih zbivanja na europskom tlu osigurati dostavu energenata potrebnih za održavanje u funkciji ključnih europskih infrastrukturnih objekata, uključujući i objekte vojne industrije i logistike.

Stoga se svi protivnici daljnje izgradnje europskih LNG terminala mogu slobodno postaviti na glavu, ali terminali će se ipak graditi jednostavno zato što nemaju samo gospodarsku svrhu nego su i strateški vojni projekt i nije važna samo njihova ekonomska isplativost. Stoga nisu u mogućnosti ni riješiti europski energetski problem, što zbog nedovoljnog kapaciteta za komercijalnu uporabu, što zbog nedovršenosti cijelog sustava, a kada se tomu pridruži i američka potreba povećane prodaje plina u Aziji po višim cijenama, plinski problem u Europi se dodatno komplicira i cijene plina i ostalih energenata rastu.

Paradoksalno, dok američke tvrtke slijede zov profita i plin s europskog tržišta preusmjeravaju prema Aziji, usporedno se nastavlja pritisak Washingtona na europske partnere kako bi odustali od pokretanja već izgrađenog plinovoda Sjeverni tok 2 i prekidanje ovisnosti o uvozu ruskog plina. Njemačka i vodeće europske sile to bi rado učinile, ali jednostavno nemaju drugih mogućnosti na raspolaganju.

Rješenje europskog energetskog problema kao jedna od ključnih slabosti geoekonomske i geopolitičke pozicije Europske unije na svjetskoj sceni stoga nije na vidiku u skoroj budućnosti.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI