Lukašenko želi Poljskoj i pribaltičkim državama pokazati što su prave sankcije

Kratkovidni su to potezi službenoga Bruxellesa, koji u ime održavanja prividnoga jedinstva kako unutar same EU i njihovih „starih“- zapadnih, i novih članica na istočnom krilu, tako i između EU i SAD-a pristaje na poteze koji dugoročno štete upravo njemu. Jer zbog rastuće napetosti na svojim istočnim i južnim granicama, i nemogućnosti pronalaska pravog rješenja i odgovora, EU sve brže pada u čvrsti zagrljaj Wsahingtona koji je sada nanjušio strah i krv – i više, poput pit bula – ne popušta. To je, zapravo, i kraj snova Bruxellesa o EU kao samostalnom globalnom geopolitičkom igraču

Odnosi između Bjelorusije i njezinih zapadnih susjeda – članica EU, prije svih Poljske, Litve i Latvije, snažno su se pogoršali nedugo nakon predsjedničkih izbora u Bjelorusiji, održanih 9. kolovoza. Njihove rezultate te zemlje (a odmah zatim i čitavi Zapad) nisu priznale te su se odmah stavile u službu zaštite i pomoći bjeloruskoj oporbi, a Minsku zaprijetile strogim sankcijama ako ne bude želio ponoviti predsjedničke izbore. Spominjalo se i odustajanje od kupovine električne energije iz nove bjeloruske atomske centrale koja bi uskoro trebala biti puštena u pogon, a znatnim je dijelom namijenjena izvozu električne energije u susjedne zemlje, ali i još podosta toga gospodarskog i političkog sankcijskog karaktera.

Nakon prekjučerašnje iznenadne predsjedničke inauguracije Aleksandra Lukašenka, koja nije javno i medijski najavljena (navodno zbog želje za izbjegavanjem očekivanih masovnih prosvjeda na koje bi sasvim sigurno građane pozvala tamošnja oporba) ali su joj nazočile ključne osobe iz izvršne, sudbene i zakonodavne vlasti, kao i mnogobrojni pripadnici vojske i sigurnosnih službi te poznatih osoba iz društvenog, vjerskog i javnog života (navodno je na svečanoj inauguraciji bilo oko 2 tisuće ljudi, a samim time, prema logici stvari – ona nije mogla biti tajna), oporba je reagirala kako je jedino i mogla: pozvala je građane na trenutačne i beskonačne prosvjede. Međutim, niti su ti prosvjedi bili masovni a još su manje bili beskonačni, a oni koji su iskakali iz okvira zakona o javnom redu i miru vrlo su brzo bili pacificirani uporabom vodenih topova i policijske sile. Jednostavno, lukavi Lukašenko ovim je potezom zadao vjerojatno i konačni udarac loše organiziranoj oporbi, bez jasno definiranog vođe, jasno utvršene hijerarhijske strukture i ustroja, kao i pomno isplaniranih budućih poteza. Jer fakt je fakt – Lukašenko je zakonito prisegnuo pred ustavnim sucima, dobio je službenu potvrdu o rezultatima izbora od strane predsjednice Središnje izborne komisije, a sve to uz nedvojbenu potporu ključnih dijelova ukupnog državnog aparata i uz potpuni nadzor najvažnijih medija. Naravno (a nikako ne i najmanje važno) Lukašenko ima i potporu ruskog državnog vrha, bez obzira što se glasnogovornik predsjednika Putina Dmitry Peskov prekjučer pred medijima trudio uvjeravati kako niti Moskva nije znala za tajming Lukašenkove inauguracije i da je to unutarnja stvar i isključivo pravo Minska Peskov je također izbjegavao decidirano odgovoriti na pitanje, je li upoznat o tome, da li je Vladimir Putin Lukašenku uručio uobičajene pozdrave zbog dobivenog novog predsjedničkog mandata (podsjećam, Putin i Lukašenko svega desetak dana ranije održali su međusobni dugotrajni sastanak u Sočiju, „u četiri oka“, a sasvim sigurno nisu razgovarali o ljepotama tog ruskog crnomorskog turističkog središta i domaćina Zimskih olimpijskih igara 2014.g.).

Aleksandar Lukašenko, taj „vječiti“ gospodar Bjelorusije, gotovo od same uspostave njezine samostalnosti, sada je nedvojbeno osnažen, o čemu svjedoče i njegove oštre reakcije protiv Zapada u slučaju proglašenja protu-bjeloruskih sankcija. To je možda najbolje vidljivo iz njegovih današnjih riječi, kada je, boraveći u ruskoj Lenjingradskoj regiji (administrativno sjedište iste je Sankt Peterburg) i u vrijeme razgovora s tamošnjim guvernerom Aleksandrom Drozdenkom, izjavio, kako je Bjelorusija spremna zajedno s Rusijom izgraditi pomorsku luku za izvoz bjeloruskih proizvoda.

„Sada puno govorimo i radimo na promjeni logistike za isporuke naših proizvoda. Luka Ust-Luga (najveća ruska izvozna luka na Baltičkom moru, u spomenutoj regiji) je Lenjingradska regija. Zato se trebamo dogovoriti, ma koliko to stajalo. A pitanje je (samo) jedno: željezničke tarife i pretovar u lukama“, kazao je Lukašenko. Izjavio je kako je o tome razgovarao s ruskim čelnikom Vladimirom Putinom, a predložio je i da se za taj cilj, između ostaloga, iskoriste i sredstva koja su ušteđena pri izgradnji spomenute atomske centrale u Bjelorusiji (ne treba posebno naglašavati kako je ta nuklearka izgrađena i ruskim novcem i ruskim znanjem).



Ovdje bih dodao slijedeće: Lukašenko je već ranije izjavljivao kako je spreman preusmjeriti izvoz bjeloruskih proizvoda iz luka susjednih baltičkih država bivšeg SSSR-a u ruske pomorske luke. Radilo se o reakciji na gore spomenute prijetnje tih zemalja, Poljske, Litve i Latvije oko uvođenja sankcija Bjelorusiji. Sada, politički nedvojbeno ojačani Lukašenko, zato je izjavio slijedeće: „Mi ćemo im sada pokazati što su to sankcije. Ako su oni (Poljaci i Litavci) još i Kinu i Rusiju kroz nas ucjenjivali, sada će morati letjeti ili kroz Baltik ili Crno more za trgovanje s Rusijom. A o sankcijskim proizvodima (onima, na koje je Rusija uvela svoje protusankcije EU 2014., a radi se prije svega o poljoprivrednim i mliječnim proizvodima) neka više i ne maštaju. Mi ćemo im pokazati što su to sankcije.“

Lukašenko je ovdje de facto priznao kako je Bjelorusija kršila navedene ruske sankcije i omogućavala pristup tih proizvoda (poput poljskih jabuka kojima je rusko tržište bilo i glavno izvozno tržište i sl.) u Bjelorusiju, odakle su se švercali na ruski teritorij i na što je Moskva često upozoravala Minsk. Međutim, lako za jabuke. Bjelorusija značajan udio svoga izvoza ostvaruje kroz izvoz svojih naftnih derivata (naftu dobivenu iz Rusije prerađuje u vlastitim rafinerijama), što je činila kroz litavske lučke terminale. Upravo to Lukašenko sada namjerava promijeniti i naftne derivate plasirati u izvoz kroz spomenutu veliku rusku baltičku luku Ust-Luga koja za tako nešto već i sada ima i više nego dovoljno kapaciteta. A usluge, koje sada u tome smislu Bjelorusiji pružaju litavski terminali, predstavljaju i značajan udio u punjenju državnog proračuna Litve. Zato Lukašenko vrlo dobro zna o čemu govori.

Ako se na kraju sve i odigra prema ovome scenariju (a teško da neće) rezultat će biti slijedeći: Europska unija, koja je svojom službenom objavom još prekjučer obznanila kako ne priznaje Aleksandra Lukašenka za novog (starog) predsjednika Bjelorusije nakon obavljene inauguracije, od njega sada de facto stvara svoga neprijatelja iako on to sam nikada nije želio. Štoviše, upravo je Lukašenko bio prilično kooperativan kada je bila riječ o održavanju kontakata i pokušajima normalizacije odnosa te zemlje sa Zapadom. I još veća ironija: upravo je Lukašenko bio i glavna brana još većem jačanju ruskog utjecaja u toj zemlji i time osiguravao tzv. zonu sigurnosti od neposrednog doticaja Rusije i Poljske, kao najvažnije istočne članice NATO saveza i ponajveće kritičarke ruske politike uopće. Lukašenku, koji se u određenom smislu sada osjetio izdanim od strane Zapada (koji je požurio stati na stranu tamošnje oporbe), jer Zapadu je, možda stidljivo ali ipak „pružao ruku pomirnicu“ (podsjetio bih kako je u veljači ove godine u posjet Minsku došao i američki državni tajnik Mike Pompeo, kada je čak i javno pohvalio Lukašenka za pozitivne pomake u toj zemlji po pitanju stanja ljudskih prva), sada ne preostaje ništa drugo nego se snažno okrenuti Moskvi – što je uvijek izbjegavao kroz različite izgovore iako se službeno trebalo raditi na integraciji dviju država temeljem zajedničkog sporazuma o Saveznoj državi Rusije i Bjelorusije.

Kratkovidni su to potezi službenoga Bruxellesa, koji u ime održavanja prividnoga jedinstva kako unutar same EU i njihovih „starih“- zapadnih, i novih članica na istočnom krilu, tako i između EU i SAD-a pristaje na poteze koji dugoročno štete upravo njemu. Jer zbog rastuće napetosti na svojim istočnim i južnim granicama, i nemogućnosti pronalaska pravog rješenja i odgovora, EU sve brže pada u čvrsti zagrljaj Wsahingtona koji je sada nanjušio strah i krv – i više, poput pit bula – ne popušta. To je, zapravo, i kraj snova Bruxellesa o EU kao samostalnom globalnom geopolitičkom igraču.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI