Američka ponuda Danskoj za kupnju dijela njenog teritorija, iako nije presedan, u današnjoj geopolitičkoj konstrukciji Europe sadrži u sebi i skrivenu i opaku dimenziju. Ona naime predstavlja otvoreni poziv američke administracije na promjenu granica u Europi.
I to nije nikakav ispad i anomalija američke politike nego je drska ponuda kupnje Grenlanda od matične države koja nikakvu prodaju nije najavila niti objavila, potpuno u skladu s američkom strategijom preslagivanja poretka nastalog nakon velikih svjetskih ratova i prekrajanja granica koje su u njemu nastale.
Nastavak je to američke politike započete u Sjevernoj Africi i na Bliskom istoku u sklopu koncepta „Novog Bliskog istoka“ ili „Šireg Bliskog istoka“, kako je agenda kasnije nazvana, a koja se sastoji u stvaranju nove geopolitičke slike regije rušenjem tamošnjih država, prekrajanjem njihovih granica i u konačnici rušenje poretka koji na Bliskom istoku kao i u Europi ima isto izvorište – u pariškoj mirovnoj konferenciji iz 1919. godine i poretku poznatom kao Versailleski poredak.
Postojeće granice i u Europi i na Bliskom istoku rezultat su Versailleskih pogodbi nakon 1. svjetskog rata, provođenih uz američku asistenciju, uz pomoć moćne američke diplomatske misije koja je sudjelovala na pregovorima i uz neposredni nadzor čak i samog tadašnjeg američkog predsjednika Woodrowa Wilsona koji je također bio prisutan na konferenciji. Ono što je na američku inicijativu stvoreno ugovorima proizišlim iz pariških pregovora, a to je zlosretni Versailleski poredak, nakon 2. svjetskog rata samo je modificiran, s vremenom transformiran u geoekonomski i geopolitički konstrukt Europske unije i dodatno ojačan stalno prisutnom američkom diplomatskom i vojnom silom na europskim prostorima. Gotovo sve postojeće europske i bliskoistočne granice iscrtane su u Versaillesu, i formalno potvrđene kasnijim sporazumima koji su se odnosili na pojedine dijelove nove geopolitičke konstrukcije. Ona je preživjela do danas, a sada je opet pod američkim utjecajem pred svojim krajem.
Poluslužbeni Deutsche Welle kroz članak Olivera Salleta od 20. kolovoza 2019. godine također ukazuje na taj aspekt američke ponude za kupnju Grenlanda. Autor otvoreno upozorava: “Svojom ponudom za kupnju Grenlanda američki predsjednik Donald Trump još jednom potkopava poslijeratni poredak Zapada“.
Nakon prikaza povijesti američkih kupnji stranih teritorija i ranijih ponuda Danskoj u svezi Grenlanda Sallet zaključuje: “Ideja da Grenland postane američki uistinu nije nova jer s tim prijedlogom je još 1946. godine istupio američki predsjednik Harra S. Truman. Danska ga je tada kao i danas uljudno odbila a pogled u povjesne izvore da su i Aljaska, Louisiana i Djevičanski otoci kupljene i da su trgovinom postale američke. Make America Great Again – zašto to ne bi vrijedilo i za Grenland? Trump uistinu dovodi u pitanje dosadašnji svjetski poredak. Nakon okončanja 2. svjetskog rata pod američkom vodstvom uspostavljen je novi posljeratni poredak. Zemlje Zapada, pa tako i Dansku, sa SAD-om povezalo je članstvo u NATO-u. Zajednički vojni savez bio je jamac mira i multilaterizma…..Otkako je stupio na dužnost predsjednik Trump trese temelje zapadnoga sijeta, pokušava razbiti Europsku uniju, dovodi u pitanje smisao NATO-a, priklanja se despotima i izbjegava i zanemaruje stare partnere na Zapadu. Trumpova ponuda Danskoj nije samo rušenje jednog tabua nego je u punom suglasju s politikom američkog predsjednika i njegove administracije“.
Sada je potpuno jasno. U onome trenutku, kada je počelo rušenje državno-pravnog i mirovnog poretka na Bliskom istoku i prekrajanja tamošnjih granica, bilo je pitanje dana kada će se taj proces proširiti na Europu čije granice počivaju na istim temeljima i koje su na kraju krajeva jednako nelogične i nepravedne kao i one u Sjevernoj Africi i na Bliskom istoku.
Europu, sasvim izgledno, očekuje nastavak procesa započetih na Bliskom istoku, uključujući i traumatične sukobe i razračunavanja oko novih povlačenja graničnih crta za što Europa ima povijesne predispozicije i masivni ratni potencijal. Sasvim je logično bilo očekivati takav slijed događaja jer su jedan i drugi sustav državnopravnih entiteta i onih europskih i onih bliskoistočnih i njihovih granica skrojeni istim Versailleskim mirovnim pregovorima čiji su učinci samo modificirani i učvršćeni američkim utjecajem nakon 2. svjetskog rata. Nastupa vrijeme promjena u Europi uključujući i pitanje novih razgraničenja. Američka politika i ne skriva da joj je do očuvanja postojećih granica imalo stalo i to otvoreno pokazuje, primjerice planom o prekrajanju granica i razmjne teritorija između Srbje i Kosova, a u kasnijem slijedu najvjerojatnije i Albanije, te posljednjim primjerom poziva na promjenu teritorijalnog ustroja Danske, i promjenom njenih granica mogućom prodajom Grenlanda SAD-u.
Otvaraju se procesi koje smo u svojim analizama ranije identificirali i koji su se tada mnogima činili kao neka varijacija teme iz asortimana teorija zavjere.
No grubi i bahati hod povijesti proteklih godina jasno ukazuje da je na globalnoj razini i u samoj Europi na djelu promjena geopolitičkih epoha i novo veliko geostrateško preslagivanje. Za male države to znači samo jedno – dobro pripaziti da ne budu opljačkane i pri tome realno procijeniti značaj uspostavljenih savezništava, ne pouzdavati se u njih ili jednostavno rečeno ne vjerovati nitkome, ni onome tko se prikazuje prijateljem, ni dokazanim neprijateljima i grabežljivcima, jer polako se zahuktava nova europska bitka za nove teritorije i povrat davno izgubljenih.
U svakom slučaju nakon velikog američkog preslagivanja Bliskog istoka na redu je Europa. Willsonove teze i Versailles skrojili su postojeću Europu, nakon 1945. godine samo je modificirali, a sada kreću u rušenje tako nastalog poretka i stvaranje novoga na europskim prostorima. U tom kontekstu su i američki pritisci na europske saveznike po raznim osnovama, uključujući trgovinske, ekonomske i vojne. Velika Britanija, nimalo slučajno, baš se u ovome trenutku grčevito izvlači iz sustava Europske unije. Čim se Britanci distanciraju od nekog problema ili teritorija tamo se ne piše dobro. Primjerice jednako grčevito i ubrzano povlačenje Velike Britanije s Indijskog podkontinenta rezultiralo je općim pokoljem i sukobom koji se vuče do današnjih dana, a povlačenje snaga s bliskoistočnih prostora otvorilo je Pandorinu kutiju tamošnjih sukoba – sve to zahvaljujući ranijem britanskom utjecaju i politici. Sadašnje povlačenje iz Europske unije ne sluti na dobro i kontinentalne europske sile prdvođene Njemačkom trebale bi se više zamisliti nad geopolitičkim učincima izvlačenja Britanije iz europskog kotla u kojem temepratura sve više raste, a manje brinuti zbog ekonomskih aspekata. Novca će uvijek biti ali ljudski životi nemaju cijene i teško ih je nadoknaditi.
Američka poruka, koja, ponovo naglašavamo, nije hir američkog predsjednika Trumpa je potpuno jasna: granice u Europi mogu se i moraju mijenjati a one su se u Europi uvijek mijenjale samo ratom.
Vezu između američkih planova koji su svojevremeno realizirani na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi i američkih planova za Europu gotovo je nemoguće pronaći u službenim izjavama dužnosnika. Ona se jasno identificira u raščlambama utjecajnih američkih i britanskih thik-tankova i geopolitičkih analitičara, koji zapravo uvijek prestavljaju probne balone, signale budućih promjena i najave smjerova djelovanja američke politike. Aktivnom američkom djelovanju na prekrajanju Bliskog istoka predhodile su objave geopolitičkih analiza iz krugova u bliskoj vezi sa središtima američkog vanjsko-političkog odlučivanja. I one su se pokazale kao samo ispunjavajuća proročanstva, ne zato što je riječ o vidovitim ljudima, nego zato što su unaprijed bili upoznati sa smijerom djelovanja američke politike.
I danas, kada je očito na redu za preslagivanje došla Europa, događa se potpuno isto kao pred bliskoistočna zbivanja. Američke i britanske publikacije analiziraju unutarnje probleme Europske unije i Europe i najavljuju moguća žarišta sukoba, posebice ukazujući na problem nepravednih granica između europskih država.
Kao i u slučaju Bliskog istoka i Sjeverne Afrike prate ih povremeni iskazi vrhova američke politike, često dvosmisleni i naizgled apsurdni. Tako je u srpnju 2006. godine tadašnja američka državna tajnica Condoleezza Rice na tiskovnoj konferenciji u Tel-Avivu objavila rađanje „Novog Bliskog istoka u porođajnim mukama“. Iako je tada malo tko mogao shvatiti što to ona zapravo najavljuje. Danas, kada je riječ o Europi, američki predsjednik Trump eto, nenadano se dosjetio da bi mogao od Danske kupiti Grenland.
Po tom je nastupilo vrijeme proroka i kartografa, raznih umirovljenih časnika i geopolitičara koji su navodno kreirajući vlastita promišljanja proročanski iscrtavali nove karte Bliskog istoka i novu političku sliku regije prilagođene američkoj politici. Nije riječ ni o nikakvim prorocima i vidovnjacima niti o osobito bistrim političkim misliocima nego jednostavno o pogodnim osobama kojima je državna administracija preko svojih obavještajnih agencija dostavila projekcije budućih planova i temeljem njih mogućih varijanti zbivanja. Dakako, u svojim „proročanstvima“ nisu izbjegavali riječ rat, jednostavno zato što je istinski cilj njihovih dijela bila upravo priprema javnosti za ono što se spremalo na Bliskom istoku sa svim katastrofalnim učincima. Oni su bili psihološka priprema javnosti za ratne grozote koje će uslijediti i bez kojih nije bila moguća geopolitička transformacija Bliskog istoka. Uistinu je zlosutno da se danas gotovo identične raščlambe pišu za Europsku uniju i cijelu kontinentalnu Europu.
Koliko je sličnosti u onome štio je predhodilo bliskoistočnim ratnim preslagivanjima i onome što se danas piše o Europi jasno se može vidjeti iz dva primjera.
Pred otvaranje bliskoistočne Pandorine kutije preslagivanja državnih granica i rušenja tamošnjega poretka uz pomoć najekstremnijih dijelova holdinga islamističkog terora, istovremeno dok je američka državna tajnica Condoleezza Rice najavljivala rađanje „Novog Bliskog istoka“, ugledni časopis američke kopnene vojske i zrakoplovstva “Armed Forces Journal” objavljuje studiju umirovljenog američkog obavještajnog pukovnika Ralpha Petersa pod nazivom “Blood Borders” koja je uskoro, zbog svog “proročanskog“ karaktera, postala nadaleko poznata i citirana, a čak ju je i ratna škola NATO-a u Rimu koristila za obuku kao temu svojih “ratnih igara”.
U “Blood Bordersu” Peters daje svoju viziju nekog budućeg, demokratski transformiranog Bliskog istoka, koji bi se temeljio na pravednije iscrtanim granicama država i koji bi time bio potpuno stabilna regija, sigurna za američki i zapadni kapital i siguran izvor energenata i smjerova njihova transporta prema SAD-u i europskim saveznicima. Takav Bliski istok nastao bi, prema Petersu, prekrajanjem navodno nepravednih postojećih granica država regije i stvaranja novih državnih entiteta isključivo prema etničkim, vjerskim i sektaškim kriterijima. Time bi se, prema autoru, nakon utjerivanja svakog od tih vjerskih i nacionalnih subjektiviteta u zasebne državnopravne kutije napokon stvorio siguran i trajni mirovni poredak. Jednostavno rečeno, različite etničke i vjerske skupine potrebno je razdvojiti i podjeliti ih u zasebne državnopravne entitete: suniti u jedan entitet, šijiti u drugi, Kurdi u treći, dok, prema pukovniku Petersu, na kraju ne budu svi zadovoljni i sretni u svojim – praktički izoliranim “bantustanima”. Postojeće, po njemu „neprirodne“ države kao što su Sirija i Irak, bile bi podjeljene i prestale postojati. Na zemljovidu objavljenom uz tekst dan je prikaz budućih država i državica i njihovih granica nakon neizbježne serije međusobnih ratova, progona i pokušaja istrebljenja pojedinih etničkih i vjerskih zajednica. To novo iscrtavanje granica zamjenilo bi granice koje su podjelom Osmanskog carstva tajnim sporazumom Marka Sykesa i Francoisa Georges-Picota, poznatim kao ugovor “Sykes-Picot” iz 1916. godine, u skladu sa svojim interesima iscrtali Britanci i Francuzi i tako međusobno podjelili sfere utjecaja na osvojenim osmanlijskim bliskoistočnim posjedima. Kao i danas, tako i tada, preslagivanjem regije bavili su se samoproglašeni stručnjaci za bliskoistočnu problematiku, pa je tako primjerice britanski urotnik pri sklapanju tajnog dogovora sa Francuzima diplomat Mark Sykes, sin baruna Sir Tattona Sykesa Bliski istok upoznao tijekom turističkih putovanja na koja ga je kao dijete vodio otac, a arapski jezik mu je ostao trajna nepoznanica. Tajni sporazum Sykes – Picot u velikoj mjeri oživotvoren je Versailleskim mirovnim pogodbama i mirovnim ugovorima s Turskom. Tada povučene granice ostale su do današnjih dana, a Ralph Peters u svom uratku otvoreno poziva na njihovu promjenu.
Sirija i Irak u današnjem obliku nestali bi sa zemljovida i bili podjeljeni između budućih sunitskih, šijitskih i Kurdskih državnih entiteta. Potpuno je jasno da se tako veliki geopolitički zahvati neovisni od volje regionalnih aktera ne mogu provesti bez ratova, preseljenja stanovništva i “etničkih čišćenja”. Peters je toga bio svjestan kada se svom studijom poigravao sudbinama milijuna ljudi, ako išta barem zato jer u američkoj vojsci nije bio nekakav logističar nego visoko pozicionirani časnik obajveštajnih postrojbi američke vojske raspređenih u Njemačkoj na prvim crtama hladnoga rata, a potom je do kraja vojne karijere službovao u uredu Zamjenika načelnika glavnog stožera za obavještajne poslove SAD-a. Uostalom pukovnik Peters u svojoj studiji i sam potvrđuje da će preslagivanje biti bolno, ali da su njegovi ciljevi uzvišeni i usmjereni na stvaranje trajnog mira na Bliskom istoku pa taj cilj opravdava sva zla koja će se na njegovom putu rađati.
Peters objašnjava: “Međunarodne granice nisu nikada bile sasvim pravedne, ali stupanj nepravde koje nanose onima koje razgraničavaju i razdvajaju stvara ogromnu razliku – često ta razlika između stupnja nepravde je i razlika između slobode i ugnjetavanja, tolerancije i zlodjela, vladavine zakona i terorizma pa čak mira i rata. Najsmrtonosnije i najnepoštenije granice na svijetu su u Africi i na Bliskome istoku. Povučene su od strane interesno upletenih Europljana (koji su inače imali dovoljno problema u definiranju i vlastitih granica). Nepravedne granice na Bliskom istoku, da parafraziram Churchilla, stvaraju više povijesti nego što je regija može konzumirati“.
Potom je na Bliskom istoku uslijedilo pakleno ratno razračunavanje i pokušaj razbijanja državnopravne konstrukcije tamošnjih država sa stotinama tisuća ubijenih, koji do danas nije završen.
Indikativno, pred očito izvjesne promjene u Europi, u uglednim geopolitičkim publikacijama sve češće se pojavljuju raščlambe geopolitičkih stručnjaka koji na sličan način razmatraju pitanje funkcioniranja Europe, Europske unije i postojećih granica. Tako „Geopolitical Futures“ u listopadu 2017. godine donosi raščlambu „Europe’s Border Problem“ uglednog američkog geopolitičara Georgea Friedmana. Friedman navodi da se nakon 1945. godine na europskom kontinentu pojavilo novo načelo prema kojem su granice stvorene nakon rata smatrane svetim i nepormjenjivim. On navodi: “ Europljani su prihvatili da je život s nerazumnim ili nepravednim granicama daleko bolji od pokušaja njihove promjene……..Europska unija pokušala je ponovno uspostaviti načelo da su granice nepovredive, ali se pojavio problem. EU je potvrdila načelo nacionalnog samoodređenja, izbjegavajući pritom dati odgovor na pitanje što je zapravo nacija i kakva prava ima…… Europska unija je svima obećala opći prosperitet ako su pitanje granica zametnuli, no sporno je što je ignorirala identitet naroda, smatra Friedman. To je bila dobra pogodba, međutim, vremena su se promijenila, a ekonomski problemi čine granice mnogo važnijima.“ Friedman zaključuje slijedeće: “Gotovo sve sadašnje zemlje u Europi imaju otvorena granična pitanja i sastavne teritorije koji žele biti neovisni. Većina je trenutno mirna, ali u kontekstu postojećih izazova mogu biti aktualizirana, te pokrenuti temeljno pitanje o granicama moći EU i suverenosti nacionalnih država članica.“
Neporeciva je sličnost i frapantna analogija između analize, zapravo spomenutih najava novih bliskoistočnih zbivanja Ralpha Petersa i promišljanja Georga Friedmana o europskim problemima s granicama. Uistinu se teško oteti dojmu da potječu iz istih središta, samog „mainstreama“ američkog vanjskopolitičkog odlučivanja. Nije li i Friedmanova analiza samo još jedno samoostvarujuće proročanstvo ili drugim riječima prikrivena poruka američke politike europskim partnerima da je došlo vrijeme njihovoga preustroja?!
(nastavlja se)