METER: Rusija i Turska oblikuju arhitekturu novog svijeta, dok Zapad u čudu promatra

Kada sam 29. rujna, kao gost na HTV-u govorio o geopolitičkom aspektu krize u Istočnom Sredozemlju između Grčke i Turske, kratko sam se osvrnuo i na tek započeti rat u Nagorno Krabahu u kontekstu najava brojnih analitičara kako bi upravo on mogao dovesti do onog neizbježnog – konačnog vojnog sraza između Rusije i Turske – zbog činjenice da je Ankara otvoreno stala iza Azerbajdžana dok je Moskva savezničkim odnosima vezana uz Armeniju pa joj onda, valjda, mora i pomoći. Ali suprotno takvim stavovima tada sam izjavio nešto posve drugo, kazavši, kako mislim da će Rusija Turskoj popuštati po mnogim stvarima što se tiče njenih (turskih) interesa, čak i u „ovim igrama oko Kavkaza“ i da bi rasplet tog rata mogao ići u smjeru vraćanja 7 susjednih regija oko Nagorno Karabaha Azerbajdžanu.

A završetak tog kratkog (44 dana) ali intenzivnog i krvavog rata (broj žrtava na obje strane se procjenjuje na oko 2000 mrtvih vojnika i civila), najvećeg od 1990. godine, odigrao se upravo na opisani način kroz potpisani trojni sporazum od 9. studenog između Rusije, Armenije i Azerbajdžana. Ali najprije podsjetimo kako je Nagorno Krabah formalno-pravno azerbajdžanski teritorij, većinski naseljen Armencima koji tamo žive još od 5. stoljeća, i koji su početkom 90.-ih godina proglasili svoju nezavisnost tj. republiku Nagorno Karabah koju nitko u svijetu nije priznao, uključno i samu Armeniju iako ju je kao takvu ona sve do sada održavala na životu.

Sklopljeni sporazum čelnika triju država – Vladimira Putina, Ruske Federacije, Nikole Pašinjana, Armenije, i Ilhama Aliyeva, Azerbajdžana – nije ništa drugo do li potpuna vojna pobjeda Azerbajdžana i isto takav poraz Armenije. Kada kažem vojna pobjeda Azerbajdžana tu ne mislim i na onu političku s obzirom kako je Nagorno Karabah još uvijek pod vlašću Armenaca i da se njegov pravni status tek treba rješavati, a što može trajati i godinama. Zapravo, čini se kako sada sve ide prema sporazumu koji se razmatrao 2011. g. u Kazanu, i koji je podrazumijevao povlačenje armenijske vojske iz okupiranih 7 azerbajdžanskih regija oko Karabaha, koji bi bio „tampon zona“ između dviju država. Upravo zbog ovog drugog Azerbajdžan je odustao od tog prijedloga, ne želeći uopće slušati o takvom statusu Karabaha. Ali upravo se to sada i događa s ovim sporazumom, kojeg Baku naziva velikom pobjedom.

Međutim, ono u čemu je azerbajdžan stvarni pobjednik je činjenica, da će on sada po prvi puta uspjeti (političkom odlukom, uvjetovanom vojnom pobjedom) vratiti 7 okupiranih zona (odakle će se postupno povlačiti armenska vojska), kao i južni dio samog Karabaha kojeg je vojno već vratio, skoro do samog regionalnog središta – grada Stepanakerta. Uostalom, evo detalja trojnog sporazuma:

njime azerbajdžanska strana zadržava svoje, u ratu dosegnute položaje u Nagorno Karabahu do trenutka njegovog potpisivanja (što znači i drugi po veličini grad Nagorno Karabaha Šuši, koji ima veliku kulturnu i povijesnu važnost za azerbajdžanski narod, a ujedno je i strateški važna točka s obzirom kako se nalazi na uzvisini s koje se može kontrolirati glavni grad Stepanakert); Armenija se obvezala vratiti Azerbajdžanu 7 zona koje okružuju Nagorno Karabah Azerbajdžanu. Dakle, karabahski Armenci zadržavaju glavni grad Stepanakert, kojem su se opasno približavale azerbajdžanske snage, ali ostaju bez dijela Nagorno Karabaha koji je zauzela azerbajdžanska vojska. Zone oko Karabaha postupno će prelaziti u ruke Azerbajžana: u prvoj fazi Agdam će biti predan do 20. studenog (to je ovih dana i učinjeno), Kelbajar do 15. studenog, a Lachin do 1. prosinca, s izuzetkom koridora od 5 kilometara (Stepanakert-Lachin), budući da kroz njega prolazi jedina autocesta koja povezuje Nagorno Karabah s Armenijom. Taj će koridor čuvati ruski vojnici idućih pet godina, a oko 2 tisuće ruskih mirovnih snaga bit će raspoređeno i na prostoru Nagorno Karabaha, na linijama razgraničenja s azerbajdžanskom vojskom. Nazočnost ruskih snaga automatski se produžuje nakon pet godina, ako netko od potpisnica ne zahtijeva drugačije; Azerbajdžan pak dobiva otvoreni tranzit do Nahičevana – teritorija potpuno odvojenog od ostalog dijela zemlje, preko kojega će imati prometnu povezanost preko teritorija južne Armenije, a taj će prometni koridor također osiguravati ruski vojnici.



Ovo je bio opis stvarnog stanja na terenu i činjenica vezanih uz postignuti sporazum, a sada se posvetimo analizi, i pogledajmo što on znači za ključne igrače – izvan samih Armenije i Azerbajdžana.

Rusija i Turska oblikuju arhitekturu novog svijeta

Rusija je na početku karabahskog sukoba bila iznenađena intenzitetom turske pomoći – političke, vojne i diplomatske – Azerbajdžanu, i trebalo je proći vremena da Moskva definira konkretne poteze u takvim uvjetima, vodeći primarno računa o dva bitna elementa: da održi dobre odnose i s Turskom i s Azerbajdžanom, a da pri tom osigura puninu svojih nacionalnih interesa na Južnom Kavkazu – tradicionalnoj zoni svog utjecaja. To je na kraju i ostvarila. Evo i zašto:

Ono na što najprije treba ukazati je to, da je ovaj sporazum isključivo produkt zajedničkog djelovanja Rusije i Turske, pri čemu je u potpunosti ignoriran format tzv. Minske grupe OESS-a (čine ga Rusija, Francuska i SAD) koja je već 30 godina zadužena za pronalazak rješenja problema Nagorno Karabaha i okupiranih azerbajdžanskih teritorija, ali 30 godina nikakvog pomaka u tom smislu nije bilo). Dakle, stvarne pobjednice sada su samo Rusija i Turska, koje su zajedničkim snagama izbacile Zapad – i SAD i EU iz bilo kakvih kombinacija koje bi im omogućile značajnije pozicioniranje na geostrateški vrlo važnom Južnom Kavkazu. Osim toga „iz igre“ je izbačen i Iran, koji se tijekom ovog rata često oglašavao svojim mirovnim inicijativama i „gurao“ u taj prostor, u kojemu je kroz dugu povijest (kao Perzijsko carstvo), sve do Prvog svjetskog rata imao veliki utjecaj, želeći se tamo iznova pozicionirati kroz „trio“ s Rusijom i Turskom. Međutim Teheran, za razliku od Moskve i Ankare, stvarnih poluga utjecaja na Južnom Kavkazu već odavno nema, i to su ove dvije dobro znale i nije im bilo ni na kraj pameti dijeliti kolač na tri dijela ako mogu na pola.

Zapravo, Moskva i Ankara nastavljaju zajednički oblikovati arhitekturu budućega svijeta, dok je Zapad više-manje statičan i djeluje isključivo na razini političke retorike ili praznih prijetnji uporabom nekakve vojne sile ili jalovih gospodarskih sankcija koje nikada ništa nisu riješile. Dvije su zemlje vješto iskoristile svojevrsni vakuum u američkoj državnoj politici u ovo post-izborno vrijeme i slabost Donalda Trumpa koju je pokazivao svo vrijeme karabahskog sukoba, primarno zaokupljen svojom izbornom kampanjom. Osim toga, EU, koja je zbog davno uvedenih proturuskih sankcija (2014.g.) sama sebe paralizirala za bilo kakav pokušaj političkog približavanja Moskvi i utjecaja na nju za rješavanje karabahskog problema na način koji bi zadovoljavao i njene interese, već dugo ne samo da sa strepnjom, već i s dozom ljubomore gleda kako jedna Turska, kao članica NATO saveza, za razliku od nekad slavne i moćne Europe i njenih bogatih prijestolnica – sasvim slobodno i otvoreno koketira i surađuje s Rusijom i s njom rješava geopolitičke i sigurnosne  probleme na obostrano prihvatljive načine, u kojima je sve manje mjesta za interese ključnih europskih silnica.

To najbolje pokazuje i slučaj Francuske, kao članice spomenute Minske grupe OESS-a, koja osim političke retorike, za snažniji utjecaj na zbivanja u Južnom Kavkazu jednostavno nema mogućnosti: ona je geografski daleko za bilo kakve vojne kombinacije, a gospodarski preslaba i općenito, premala za nadmetanja s velikim igračima na njihovim tradicionalnim prostorima utjecaja. Pariz uvijek ima određeni utjecaj na Erevan s obzirom na veliku armensku etničku zajednicu u Francuskoj ali je to za ovakve geopolitičke utakmice premršav i nedostatan kapital, što se, uostalom, vidi i u drugim nadmetanjima Pariza i Ankare, prije svega u Libiji i Siriji. Francusku nemoć najbolje je dokazao i sam armenski poraz nakon što Rusija od samoga početka nije željela sudjelovati u uzaludnom armenskom ratu, u koji je ta država tonula sve dublje, ignorirajući traženja Azerbajdžana za novim dogovorom, jer je postojeće višedesetljetno zamrznuto stanje s armenskom okupacijom po njega postalo neizdrživo i nje želio „rješenje“ po ciparskom modelu (čitaj: u nedogled).

Armenska vlada na čelu s premijerom Pašinjanom posve je pogrešno procijenila situaciju još na samom početku, iako je ona bila itekako predvidljiva. Zbog naivnosti (ili nečeg drugog, za sada nepojmljivog) Pašinjan je očito vjerovao kako će se u taj sukob aktivno uključiti i Zapad (njegov miljenik, s obzirom da je Pašinjan prije cca dvije godine na vlast došao revolucijom, i da mnogi ruski mediji nerijetko spominju kako je to bilo i u režiji samoga Soroša) i Rusija (koja će morati zaštititi svoju vojnu saveznicu) i da će zbog toga, kao i ranije, Armenija iz rata izići kao pobjednica. Koliko je Pašinjan bio po Moskvu neugodan svjedoči i činjenica da je on „iza rešetka“ stavio i bivšeg armenskog oredsjednika Roberta Kočarjana, osobnog Putinovog prijatelja.

Zbog te katastrofalne prosudbe armenskih stratega, u Erevanu su, već istu noć kada je sporazum i potpisan, počeli masovni i nasilni prosvjedi koji su trajali više dana sa zahtjevima za ostavkom čitave vlade, i na kojima su Pašinjana prozivali za izdaju (iako je on ovaj sporazum jednostavno morao potpisati da bi spasio što se spasiti još dalo. A radilo se o danima, možda i satima, da azerbajdžanska vojska uđe i u sam Stepanakert, što bi de facto značilo i potpuni slom Nagorno Karabaha. Armenci sada u čudu, možda pojednostavljeno ali emocionalno razumljivo gledaju kako su tijekom Prvog svjetskog rata bili izloženi nezapamćenom turskom genocidu i kada ih nitko nije spašavao, a da im Turska sada opet to isto čini, i da je opet nitko ne može ili ne želi zaustaviti.

Ruski trijumf

Najveći pobjednik ovog sukoba (ako isključimo sam Azerbajdžan kao neposredno uključenu stranu) u geopolitičkom smislu sigurno je Rusija. Dok su mnogi, koji ni malo ne razumiju geopolitiku, u čudu promatrali zašto Moskva ne želi spašavati Armeniju s obzirom da su dvije zemlje vojne saveznice (a sve da je željela (a nije), ne bi niti mogla jer Armenija nije bila napadnuta, već je Azerbajdžan vojno djelovao unutar svojih međunarodno priznatih granica, a osim toga Moskva želi zadržati vrlo dobre političke i gospodarske odnose s Bakuom koje je pomno gradila proteklih godina) Rusija je imala druge planove, a vjerojatno je i željela kazniti i samog Pašinjana i njegovu prozapadnu orijentaciju koju je namijenio za Armeniju i koja se sada pokazala potpunom promašenom. Moskva je znala što radi. Vojno već iscrpljeni protivnici, sa slabim ekonomijama (Azerbajdžan tek počinje skupljati značajnije dividende od izvoza nafte i plina ali, osim Bakua, ostali, ruralni dio zemlje još je uvijek slabo razvijen), koje bi nastavak ratnog sukoba u Karabahu vrlo vjerojatno doveo do međusobnog rata u kojemu ne bi bilo pobjednika, već bi obje zemlje bile razrušene i bačene 20 godina unatrag, jednostavno su bile primorane na potpisivanje mira. Da je Rusija to znala svjedoči i činjenica kako je već isti dan kada je sporazum i postignut, iz Rusije krenulo 20 transportnih zrakoplova Il-76 s vojnicima i vojnom tehnikom, a ukupno treba stići 2 000 vojnika, 90 oklopnih transportera i 380 komada druge motorizirane vojne tehnike, uz zrakoplove, helikoptere i dronove. Glavninu snaga ruskog vojnog kontingenta činit će postrojbe 15. motorizirane brigade Središnjeg (Centralnog) vojnog okruga. Kada znamo da pripreme za slanje mirovnih snaga u operacije u krizna žarišta ovakvoga opsega traju i po nekoliko mjeseci, jasno je da se rusko Ministarstvo obrane za ovakav scenarij već odavno aktivno pripremalo.

Najveći ruski geostrateški dobitak ovim sporazumom predstavlja dolazak ruskih vojnika u Nagorno Karabah, gdje oni nikada prije nisu bili. Drugim riječima dolaze na teritorij Azerbajdžana gdje ih nije bilo od raspada SSSR-a, a njihov utjecaj bit će još veći s obzirom da će kontrolirati dva ključna, gore spomenuta prometna koridora – onaj lachanski između Armenije i Karabaha kroz koji prolazi jedina autocesta koja prometno povezuje  te dvije strane; i onog kroz Armeniju, kojim će se odvijati promet iz Azerbajžana prema njegovom izdvojenom teritoriju Nahičevan, koji je do sada bio moguć samo dugačkim, zaobilaznim putom preko susjednog Irana. Osim toga Putin je „nestašnog“ Pašinjana opet čvrsto vezao za Rusiju i time spriječio mogući opasni scenarij s armenskim bijegom na Zapad prema bjeloruskom obrascu koji je još uvijek u tijeku.

Turski trijumf

Iako Turska nije neposredni potpisnik trojnog sporazuma, njezina se pobjeda prije svega ogleda u činjenici da se nakon doba Otomanskog carstva po prvi puta fizički vratila na Južni Kavkaz i da će zbog toga njen utjecaj u regiji samo još više jačati.

Turska i Azerbajdžan masovnim skupovima razdraganih ljudi u svojim gradovima zajedno slave veliku pobjedu u „30-ogodišnjem ratu“ kojim je Turska ionako veliku popularnost u Azerbajdžanu digla na još višu razinu. Atmosfera zajedničkog slavlja u Turskoj i Azerbajdžanu nakon ovog sporazuma podsjeća na tzv. krimsko proljeće iz 2014.g. nakon pripajanja krimskog poluotoka Ruskoj Federaciji, s tim da se u ove dvije zemlje radi o „karabahskoj jeseni“. Euforija koja je zahvatila Tursku isti dan po njegovu potpisivanju u potpunosti je u drugi plan stavila i obilježavanje 82. godišnjice od smrti Mustafe Kemala Ataturka, osnivača moderne turske države nakon propasti Otomanskog carstva. Na pijedestal najvećeg turskog državnika sada definitivno izbija Recep Tayyip Erdogan čija je višegodišnja diplomacija pokrenuta za konačno rješavanje karabahskog problema upravo urodila plodom. Kako je kazao-tako je i učinio: Erdogan je opet i „orbi et urbi“ dokazao svoju geopolitičku mudrost, koliko god ona od mnogih bila osporavana. Turska je na karabahskom ratu, kao i u Libiji i Siriji, pokazala snagu svog oružja, demonstrirala političku odlučnost i povećala ugled u smislu da svoje saveznike „nikada ne ostavlja na cjedilu“, čak i u ovako vrlo složenim geoplitičkim okolnostima kakve su one na Južnom Kavkazu. A Nagorno Karabah za Ankaru sigurno nije i kraj, kako je to ovih dana Erdogan javno i izjavio u slavljeničkom govoru. Karabah je u smislu turskih vanjskopolitičkih ambicija zapravo već riješen i kreće se dalje. Do kuda, to još nitko ne zna. I pri svemu tome Turska je uspjela s Rusijom osigurati nastavak dobrih odnosa, koji i dalje imaju veliku perspektivu neovisno o nemalom broju mišljenja kako je njihov sukob neizbježan – a takvih razmišljanja ima i u Zapadnim i u turskim i u ruskim analitičkim krugovima. S njima se ne slažem i barem za sada sam u pravu.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI