Njemačka je od prošlog tjedna i službeno proglasila ulazak u recesiju. Time je industrijska lokomotiva Europske unije i jedna od najvećih ekonomskih sila svijeta spala na ruine onoga što je značila prije nepune dvije godine.
To nije ništa čudno. Mnogi ekonomski analitičari takvo su nešto predviđali i znatno prije s obzirom na to da je Njemačka na sebe preuzela i pretrpjela najveći udar pokrenutog sankcijskog rata s Rusijom nakon njezine invazije na Ukrajinu. Međutim, neobično topla zima taj je scenarij samo odgodila. Vrijeme se Nijemcima smilovalo, a u suprotnom je uistinu moglo doći do najcrnjeg scenarija – nestašice plina koja bi uništila industrijsku proizvodnju.
Međutim, u suvremeno doba ljudi se ipak ne mogu oslanjati na prirodu, njezine blagodati i hirove. Zato postoje vlade, nadležna ministarstva, instituti, odnosno strategije koje moraju voditi brigu o stanju države i nacije, pa tako i ekonomije od koje se živi. Kako su to činile i dalje čine nadležne njemačke osobe – najbolje će ocijeniti povijest.
Borba za naftu
Najviše zabrinjava pad industrijske proizvodnje, prije svega u automobilskom sektoru koji je oduvijek bio perjanica njemačke industrijske moći i prestiža. Problem je i što recesiju nije uspjelo spriječiti ni ponovno otvaranje Kine nakon tri godine strogih epidemioloških mjera ni djelomični oporavak poremećenih opskrbnih lanaca.
Njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock ima svoje metode traženja izlaza iz problema. Kao izdanak Zelenih, najveća je zagovornica energetske tranzicije na obnovljive izvore energije i prelaska na zelenu tehnologiju, ali je ta tranzicija sada postala preskupa. Na to ovih dana upozoravaju i britanski mediji.
Jedna od zemalja na koju Baerbock u tom smislu računa svakako je Saudijska Arabija. Ali i Rijadu je nafta još previše mila i predstavlja mu najvažniji izvor prihoda i to će još dugo biti. S druge strane, “zelena” šefica diplomacije mora voditi računa i o nafti koja Njemačkoj i EU-u sada treba jer su se od 5. prosinca prošle godine u ime geopolitičkih ciljeva dragovoljno odrekli one jeftine i sigurne – ruske.
Prošlotjedni posjet Baerbock Rijadu njemački medij Der Spiegel označio je kao nimalo lak i usporedio ga s “vampirom koji posjećuje prodavaonicu češnjaka”, aludirajući na ministričino zauzimanje za ljudska prava i feminizam. Tako je tijekom konferencije za novinare sa svojim saudijskim kolegom Baerbock, osim ukazivanja na “nevjerojatni potencijal” Saudijske Arabije za partnerstvo u obnovljivoj energiji, podsjetila i kako “nije tajna da nas mnoge stvari još dijele” na području ljudskih prava. Ni manje ni više, saudijskim je kolegama tom prigodom uručila primjerak svog priručnika o feminističkoj vanjskoj politici od 80 stranica.
Saudijska Arabija je, međutim, poput Turske, Irana, Kine, Rusije i Indije, alergična na sam spomen kršenja ljudskih prava i učenja Zapada kako oni u svojoj kući trebaju živjeti, kao i na nametanje njihovih ideologija odnosno vrijednosti. Ali to je, očito, stil sadašnje vanjske politike Berlina.
Slijede problemi
Nakon objave o ulasku Njemačke u recesiju svima je jasno da teška vremena dolaze i u ostatak Europske unije i eurozonu. Tim više što izgledi za njemački oporavak, blago rečeno, nisu previše jasni, dok ih nemali broj analitičara smatra i mračnima. Eurozona se muči s visokom inflacijom, a u tom pogledu još je gore na istočnom krilu Unije – u baltičkim državama, Poljskoj, Mađarskoj. U eurozoni pada broj narudžbi u proizvodnom sektoru, smanjuje se potrošnja, a ljudi zbog rasta neizvjesnosti ušteđeni novac radije troše na izlete i putovanja nego na kupnju nekretnina, automobila ili namještaja. Jedini koji od svega toga ima neke koristi jest uslužni sektor – prije svega turizam i ugostiteljstvo. Ali pitanje je dokad.
Inflacija u eurozoni u travnju je iznosila visokih 7 posto, puno više od željenih 2 posto, zbog čega će Europska središnja banka – ESB nastaviti dizati kamatne stope s ciljem smanjenja cijena, što pak negativno djeluje na gospodarski rast i investicije. Europu zabrinjava i krajnje složeno stanje u SAD-u s obzirom na međusobne čvrste trgovinske veze. U Sjedinjenim Državama se, prema mišljenju velikog broja analitičara, također ove godine očekuje recesija, dok upravo jača strah od mogućeg bankrota zbog nepostizanja dogovora o povećanju razine državnog zaduživanja, a dug sada iznosi nestvarnih 31,4 trilijuna dolara, pa je tako američka ministrica financija Janet Yallen produljila rok za dogovor koji je bio do 1. lipnja, te je na taj način uspjela nagovoriti protivničke strane da okončaju mukotrpan proces dogovora.
Republikanska većina u Zastupničkom domu Kongresa je tražila smanjenje državne potrošnje kao preduvjet za pristanak na povećanje državnog zaduživanja, dok Joe Biden na rezanje troškova nije ni želio pomisliti u predizbornoj godini jer se ono najvećim dijelom odnosi na socijalna davanja, a to bi građani krajnje loše primili. No, u posljednji tren američki predsjednik se nakon mukotrpnih pregovara uspio dogovoriti s čelnikom republikanske kongresne većine Kevinom McCartyem oko povećanja limita američkog javnog duga i to na uštrb socijalnih prava, novih poreza i budućih vladinih prgrama, dok se u vojni proračun neće dirati.
Nema jamstva
Međutim, republikanski vođe ističu kako će dugove za sadašnji lagodni život morati plaćati njihova djeca i unuci jer ovako ne može ići unedogled. Slikovito rečeno, već se sada svakom novorođenom Amerikancu “isporučuje dužnički račun” veći od 90.000 dolara. Kako navodi britanski Financial Times, ako bi ikada došlo do američkog bankrota, tamošnje ministarstvo financija, koje radi uz bok Saveznim pričuvama ima plan B u slučaju da Kongres ne poveća limit duga. To se zove “određivanje prioriteta isplata”. S ovim planom možete odgoditi neispunjenje obveza plaćanjem kamata na obveznice i još više uštedjeti na drugim obvezama.
Ali davati prednost obveznicama, a marginalizirati umirovljenike i vojsku vrlo je nepromišljen čin – piše britanski medij. On bi se morao nadati “nastavku uspjeha redovitih aukcija za zamjenu državnih obveznica s približavanjem dospijeća”, ali nema jamstva “da će investitori povjerovati takvoj propaloj državi”.
Amerika ima najveće tržište državnog duga na svijetu. Količina izdanih obveznica je 25 trilijuna dolara, što je više od trećine globalnog volumena. Riznice i ministarstva financija diljem svijeta smatraju se najsigurnijim mjestom za nuđenje zajamčenog prihoda upraviteljima novcem, drugim vladama i investitorima, velikima i malima. Sve će se to sada propitivati, smatra britanski medij. Navodi kako će FED zamijeniti rizične dugove za dobre pod pretpostavkom da će Vlada izvršiti isplate tih vrijednosnih papira, iako s određenim kašnjenjem.
Odvratne mjere
U 2013. šef FED-a Jerome Powell nazvao je takve mjere “odvratnima”, ali je također priznao da bi pristao na njih pod određenim okolnostima.
“Istraživački odjel Moody’s Analyticsa vjeruje da bi se odmah nakon bankrota američko gospodarstvo smanjiti za gotovo jedan posto, a stopa nezaposlenosti porasti s 3,4 na 5 posto. Tako bi bez posla ostati oko milijun i pol ljudi”, piše FT.
“U scenariju kratkoročne krize, Kongres će uzvratiti podizanjem gornje granice saveznog duga, omogućujući tržištima da se oporave. Propust će trajati nekoliko dana i bit će mrlja na američkom ugledu. Moguće je da će izazvati recesiju. Ali uz vješto vodstvo neće biti košmarnih situacija.”
Bit će i vrlo čudnih i nepredvidljivih obrata, navodi dalje FT. Kad je riječ o Americi, ulagači bi u početku mogli juriti za dolarom, videći ga kao sigurno utočište tijekom oluje, kao što obično čine. U SAD-u se ljudi mogu okrenuti depozitima u velikim bankama koje su “prevelike da bi propale”, vjerujući da će ih FED podržati na ovaj ili onaj način. Ali svaki znak otpornosti imat će svoje nedostatke jer Amerika nije opravdala povjerenje svijeta koji je dugo polagao nade u nju. Pitanja o alternativi dolaru i američkom financijskom sustavu pojavit će se s novom snagom. Kada je vjera uništena, vrlo ju je teško obnoviti, zaključuje ugledni britanski medij. Čini se kako “ostatak svijeta” ne želi vječno ovisiti o hirovima američkih unutarnjih političkih borbi, ali i vanjskopolitičkih ambicija koje prije svega polaze od američkih interesa.
Jedan od formata u koje one zemlje koje se žele izbaviti od neizvjesnosti financijske suradnje sa SAD-om, prije svega ovisnosti o dolaru u kojem se čuvaju njihove državne aktive odnosno devizne pričuve, sada polažu nade za spas svakako je BRICS. Format koji ubrzano dobiva na važnosti posljednjih godinu dana u skladu s rastućim opasnostima globalnog geopolitičkog karaktera.
Ubrzane procedure
Prošlog je tjedna u Južnoafričkoj Republici koja trenutačno predsjeda BRICS-om objavljen podatak da čak tridesetak zemalja čeka u predvorju za ulazak u taj “klub” koji sada čine abecednim redom prema samom nazivu: Brazil, Rusija, Indija, Kina i JAR. To je dramatičan porast u odnosu na još samo prije nekoliko mjeseci, kada se govorilo o desetak zemalja. Ali sam broj i nije najvažniji, već imena koja su više nego zvučna. Evo samo nekih: Meksiko, Argentina, Nikaragva, Alžir, Egipat, Sudan, Nigerija, Etiopija, Saudijska Arabija, Bahrein, Turska, Iran, Kazahstan, Bangladeš, Tajland, Indonezija. Drugim riječima, više od tri milijarde stanovnika svijeta.
Teško je vjerovati da će BRICS sve zainteresirane zemlje odmah po iskazanoj želji i primiti u svoj format jer ipak postoje utvrđene procedure. Ali nedvojbeno je kako će one sigurno biti ubrzane, prije svega zato što to sada želi Kina. Ona ista koja je do ne tako davno pružala najveći otpor proširenju, da bi ga sada snažno zagovarala – prije svega u odnosu na bliskoistočne zemlje.
Osim toga, BRICS se još na neki način treba institucionalizirati s obzirom na to da on nema čvrstih pravila kojih bi se svi članovi morali pridržavati.
Riječ je o grupi zemalja koje su se povezale u zajedničkom interesu kako bi olakšale međusobnu trgovinu i smanjile rizik od negativnih vanjskih utjecaja. Ono na čemu se sada unutar BRICS-a radi jest pokušaj uvođenja zajedničke rezervne valute koja bi zamijenila američki dolar, ali to je vrlo složeno pitanje i sigurno neće biti tako brzo riješeno.
Ako se stihijski prime deseci država, BRICS bi se prije mogao pretvoriti u neke nove Ujedinjene narode nego u ekonomsku i političku organizaciju.
Ono što je, međutim, riješeno, jest postojanje Razvojne banke BRICS koja u posljednjih godinu dana sve više dobiva na važnosti. Čelno mjesto u banci nedavno je preuzela bivša brazilska predsjednica Dilma Rousseff. Zanimljivo je da su se ona i drugi visoki dužnosnici te banke prošloga tjedna u Pekingu sastali s ruskim izaslanstvom na čelu s premijerom Mihailom Mišustinom.
Kreditiranje Rusa
Tada je rekla kako je banka spremna za kreditiranje Rusije kao suosnivača, s obzirom na to da je uspjela već 30 posto svojih aktiva izbaviti od dolara. Općenito, pred BRICS-om je još puno posla, ali je već svima jasno kako je potencijal kojim raspolaže golem, a nedavno je objavljen podatak da je po BDP-u čak preskočio i klub G7 industrijski najrazvijenijih zemalja.
Tim više što se proces globalne dedolarizacije odvija brže nego što se bilo tko usudio i pomisliti – gotovo da trend postaje prelazak na trgovinu u vlastitim valutama.
Mogući američki bankrot najveća je opasnost upravo za dolar kao glavnu polugu američke “meke sile” za translaciju svojih globalnih interesa i njihovu zaštitu kroz kontrolu financijskih i energetskih tokova. To i izaziva najveći strah u Washingtonu.
Summit G7 u Hirošimi imao je izrazito protukineski karakter. Kina je oštro kritizirana zbog “ekonomskih ucjena”, “agresivnog ponašanja” u Indopacifičkoj zoni, zbog ljudskih prava, rečeno je da će SAD nastaviti puniti Tajvan oružjem i što sve ne. Da bi nakon toga, još u Hirošimi, američki predsjednik Biden Kinu pozvao da izvrši pritisak na Rusiju da povuče svoje snage iz Ukrajine. Odmah nakon povratka u SAD rekao je pak kako se nada zatopljenju odnosa s Kinom.
Nije poznato kako to Biden zamišlja, ali znam kako je Peking reagirao na zaključke summita. Bez obzira na to što se u završnom dokumentu gotovo cinično navodi kako zemlje članice ne žele naštetiti Kini i traže “konstruktivne i stabilne odnose” s Pekingom, ovaj je nikad oštrije optužio Zapad kao krivca za izbijanje rata u Ukrajini i poticanje njegova nastavka, za sveukupnu krizu u svijetu.
Kinesko ministarstvo vanjskih poslova izjavilo je da je G7 “iskoristio pitanja koja se tiču Kine da ocrne i napadne Kinu i drsko se upliće u kineske unutarnje poslove. Kina snažno osuđuje i čvrsto se protivi tomu te je napravila ozbiljne demarše prema domaćinu summita Japanu i drugim zainteresiranim stranama”.
Cijena opstanka
“G7 mora prestati upirati prstom u Kinu, u Hong Kong, Xinjiang i Tibet, i ozbiljno pogledati vlastitu povijest i ljudska prava”, navodi MVP. Ovdje bih precizirao kako je kineski MVP pozvao japanskog veleposlanika u Pekingu i uručio mu oštar prosvjed zbog protukineskih izjava na summit u G7 kojeg je bio domaćin te podsjetio na ulogu Japana u prošlosti. Nije prvi put da je kineski MVP to učinio, ali je prvi put to javno objavljeno i svima razglašeno.
Kao dokaz kineske ozbiljnosti uslijedila je i odluka o zabrani uvoza proizvoda velike američke informatičke tvrtke Micron Tehnology, na što je pak vrlo burno reagiralo američko ministarstvo trgovine, ali i State Department.
Nije nepoznanica da brojne američke tvrtke toga profila veliki ili najveći dio proizvoda izvoze upravo na kinesko tržište i da ga ne žele izgubiti. S druge strane, također nije nepoznanica da Washington svoje tvrtke poziva da povuku proizvodnju iz Kine, ali i da uvodi sankcije i ograničenja za kineske visokotehnološke tvrtke u SAD-u.
Zapravo, nikako ne mogu shvatiti da Sjedinjene Države, koje su trenutno u složenoj ekonomskoj situaciji zbog visoke inflacije, nestabilnih financija s krahom sve većeg broja banaka i prijetećim državnim bankrotom, uporno sebi režu granu na kojoj sjede jačanjem sukoba sa zemljom o kojoj njihova ekonomija najviše i ovisi i s kojom imaju najveću trgovinsku razmjenu – Kinom.
Jasno je kako su geopolitičke strategije i vanjskopolitičke “igre” ono čega se američke elite odnosno tamošnja duboka država ne žele odreći ni po koju cijenu, iako bi ona vrlo lako mogla biti previsoka i u odnosu na same geopolitičke ambicije. Preciznije – na američku globalnu hegemoniju. S druge strane, u Ukrajini i oko nje stanje se sve više zaoštrava. Dugo najavljivana ofenziva nikako ne počinje, a u Kijevu daju konfuzne izjave o tome.
Prošlog je tjedna savjetnik predsjednika Zelenskog Mihail Podoljak izjavio kako je ofenziva već počela prije nekoliko dana i da se to vidi na svim bojišnicama, da bi, gotovo istodobno, administrator iz ureda predsjednika Zelenskog Ihor Žovkva javno rekao kako još nije vrijeme za početak ofenzive i da se čeka dodatna pomoć. Istodobno je stigla vijest da je ukrajinska vojska izgubila grad Bahmut.
Građanski rat
Nedvojbeno s ciljem odvraćanja pozornosti od te neugodne vijesti s obzirom na stratešku i simboličku važnost grada, prošlog je tjedna izvršen napad na rusku pograničnu jugozapadnu regiju Belgorod. Nemali broj zapadnih medija i političara taj je potez označio kako mogući stvarni početak ukrajinske ofenzive, ali je Kijev odmah demantirao da stoji iza tog napada.
Štoviše, kada su Rusi objavili fotografije uništenih američkih oklopnih pješačkih vozila korištenih u tom napadu za koji Kijev tvrdi da je “ruski građanski rat” i da napade vrše ruske oporbene snage – iz Washingtona i NATO-saveza počele su stizati izjave kako oni ne stoje iza tih napada i da je to isključivo odluka Kijeva.
S druge strane, ruski državni vrh nakon ovih događaja otvoreno optužuje Zapad i NATO da podržavaju “teroristički režim” u Kijevu koji ubija civile na ruskom tlu, dok je ruska protuobavještajna služba FSB objavila vijest o uhićenju nekoliko osoba, ukrajinskih i ruskih državljana, uključenih u pripremu napada na dvije ruske atomske centrale u Lenjingradskoj i Tverskoj regiji.
Već idućeg dana ruski i bjeloruski ministri obrane u Minsku potpisuju razrađeni dokument s planom početka razmještaja ruskih taktičkih nuklearnih raketa na tlu Bjelorusije i nadležnostima nad upravljanjem i odlukama o njihovu korištenju, održava se sastanak ruskog pandana NATO-savezu, Organizacije ugovora o zajedničkoj sigurnosti, na kojem je ruski ministar Sergej Šojgu upozorio na “još jednu fazu širenja NATO-a”, njegov “razmještaj udarnog oružja” i modernizaciju vojne infrastrukture u istočnoj i srednjoj Europi, na rastuću agresivnu retoriku, na “opskrbu Ukrajine streljivom s osiromašenim uranom i pokušaje provokacija i napada na strateške objekte Rusije” itd.